Destruktivni požar nakon kojeg su se građani zavjetovali kako će u čast zaštitniku od požara sv. Florijanu sagraditi crkvu zadesio je Varaždin 1665. godine. Notar Andrija pl. Hus zabilježio je 27. ožujka 1665. u Protokolu varaždinskog magistrata «zapis o nikad sličnom zabilježenom požaru» koji je zadesio grad na sam Uskrsni ponedjeljak iste godine.
Uršula, supruga Grgura Horvatića, stanovnica
Brodovskog konca, predgrađa izvan zidina grada, na sam je Uskrs na blagoslov
zajedno s mesom potajno u crkvu unijela i vučju kost. Idućeg dana,
Uršula je poslala svoju služavku zajedno sa stokom na ispašu. Zapalila je
blagoslovljenu vučju kost te počela njome dimiti oko kuće. Uršula je
vjerovala kako će paljenjem blagoslovljene vučje kosti odagnati
vukove koji su proždirali njezinu stoku. Pod utjecajem jačeg proljetnog
vjetra, zadimljena kost se rasplamsala te se proširila na kuću sa slamnatim
krovom Grgura i Uršule Horvatić i izazvala, kao što notar navodi, Božju kaznu
za opisano praznovjerje.
Ubrzo se iz posjeda Grgura i Uršule Horvatić počela
rasplamsavati jaka vatra, upravo u vrijeme jutarnje mise oko sedam sati kad je
župnik u župnoj crkvi zajedno s građanima slavio misu. Vatra je u idućim satima
zahvatila cijelu unutrašnjost grada zajedno sa sjevernim predgrađem ispred
gornjih vrata te istočnim dijelom sve do maltarnice utvrde. Proširila se i na
južno predgrađe te je spaljena cijela Kraljevska ulica, tzv. Dugi konec kao i
cijelo područje Vidovskog konca sve do Biškupca. Uz sve crkve u unutrašnjosti
grada, izgorjele su gotovo sve kuće, a pošteđenima je ostala samo nova staja
zapovjednika utvrde i osam kuća između maltarnice i utvrde. Požar prisutan i
pred gornjim i pred donjim vratima grada konačno je dosegnuo vrhunac pred
kućama Biškupca.
Posljedice vatre bile su ogromne. U požaru je osiromašio ogroman broj građana koji su da bi preživjeli bili prisiljeni od kuće do kuće prosjačiti za kruh. Poginula je jedna žena i nekoliko djece, a izgorjela je i sva stoka, što je u idućim mjesecima bilo i glavnim uzrokom gladi u gradu. Mnogi su danima nakon požara umirali od udisanog dima. Također, uginula je i većina stoke te je ubrzo uz gubitak dotadašnjih staništa među stanovništvom nastupila i glad unatoč tome što je grofica Sofija, udovica bana Nikole Zrinskog, iz Čakovca kao pomoć poslala više kola napunjenih žitom. Upravo nakon toga požara Varaždin je dobio prvi krov pokriven kamenim pločama, što je značajno za daljnji razvitak grada jer je tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća grad bio zbog izrazito zapaljive građe kojom je bio izgrađen, kao i zbog nepostojanja organiziranog sustava obrane te neprovedenih mjera protupožarne zaštite doslovno prepušten sreći ili nesreći.
Notar naposljetku navodi kako je također i on, njegova
žena pl. Barbara Žitomerski i cijela njegova obitelj, otrovavši se dimom, samo
Božjom milošću i providnošću uspjeli izbjeći smrt. Krivce za požar, kažnjavalo
se u Varaždinu na različite načine još od kraja šesnaestog stoljeća. Stoga ne
čudi činjenica kako su Grgur Horvatić i supruga Uršula s obzirom da ih se očito
i dodatno teretilo za nerazumno praznovjerje bili kažnjeni određenom kaznom.
Iako iz zapisnika ne možemo saznati potpunu težinu kazne, iz kupoprodajnih
ugovora između grada i trećih osoba saznajemo kako je u narednih nekoliko
mjeseci nakon požara, grad prodao čak dvije prodajne stavke koje je prethodno
kao kaznu uzeo od Grgura Horvatića i supruge Uršule. Naime, zapisnik bilježi
kako je Poglavarstvo Grguru Jezerku Horvatiću za kaznu oduzelo najmanje jedno
građansko zemljište u Brodovskom koncu, kasnije prodano za 22 ugarske forinte i
dva rala oranice koja su također kasnije prodana za 29 ugarskih forinti. Nakon
požara počinju se prodavati i opustošena zemljišta na kojima su bile izgorjele
brojne kuće. Svi zabilježeni ugovori u kojima se navodi kako je opustošena
zemlja rezultat velikog požara na Uskrsni ponedjeljak govore o zemlji koja se
nalazila u Vidovskom koncu, u južnom dijelu grada koji će se tek nakon požara
početi intenzivnije naseljavati.
Iako je ovaj, jedan u nizu katastrofalnih požara koji
su zadesili Varaždin, nanio strašnu štetu i mnoge varaždinske pogorelce
osiromašio toliko da su bili prisiljeni na prošnju, varaždinski građani
prikupili su novac kojim je podignuta Florijanska crkva sa sjeverne strane
Staroga grada četiri godine nakon strašnog požara, koja je prema zapisu bila
duga 20,85 metara, a široka 9,48.
Zavjetnu drvenu crkvu svetog Florijana izgradili su
upravo na mjestu na kojem je zaustavljen katastrofalni požar, nakon što je
potpuno uništio tadašnja sjeverna predgrađa Varaždina, ali i veliki dio
unutarnjeg grada. Varaždinci su se tada, zavjetovali da će svake godine o
Uskrsnom ponedjeljku prolaziti gradom u procesiji da od Boga zamole milost i
poštedu od požara.
Stara drvena crkva srušena je 1733. godine te je
sagrađena nova, zidana i nadsvođena, koja je imala drveni toranj. Sedamdesetih
godina 18. stoljeća crkva se intenzivno obnavlja pa 1773. dobiva kriptu koju
radi graditelj Jakov Erber, a 1775. i novu sakristiju. Godine 1777. gradi se
novo pročelje s tornjem te crkva dobiva svoj današnji izgled. Konveksno
pročelje bogato je razvedeno vijencima, pilastrima i skulpturalnom plastikom te
predstavlja jedno od najznačajnijih djela barokne crkvene arhitekture u
Hrvatskoj. Autor obnove je domaći graditelj Ivan Adam Poch.
 |
| crkva sv. Florijana |
Crkva je kasnijih godina bogato i lijepo opremljena, a među vrijednim radovima su i oni varaždinskih majstora – slikara i stolara. Ispod današnjih historicističkih oslika, naziru se
barokne zidne slike s figuralnim prikazima. Kvalitetan barokni inventar sastoji
se od glavnog oltara sv. Florijana (1740.), bočnih oltara sv. Lucije i sv.
Apolonije (1740. i 1748) te provjedaonice (1743.) koju je polikromirao
varaždinski slika Blaž Gruber.
 |
| sv. Florijan, glavni oltar |
Ova zavjetna crkva posvećena mučeniku svetom
Florijanu, zaštitniku vatrogasaca, već je stoljećima i crkva Dobrovoljnog
vatrogasnog društva Varaždin.
 |
| sv. Florijan na pročelju crkve |
Nema komentara:
Objavi komentar