Skriveni sv. Florijan u vremenu komunizma

Na prostoru Hrvatske u razdoblju od 1945. do 1990. g. državni ateizam predstavljao je dio službene politike vladavine Komunističke partije Jugoslavije. Jedna od najtipičnijih značajki Jugoslavije nakon II. svjetskog rata bila je anti-vjerska kampanja. Javno poricanje, pa i suzbijanje religije opravdavalo se činjenicom kako vjerske razlike ističu razlike među jugoslavenskim narodima i narodnostima, te tako potiču nacionalizam i šovinizam potkopavajući bratstvo i jedinstvo. Katolički i pravoslavni kler bio je optuživan za suradnju s "okupatorom i domaćim izdajnicima" u II. svjetskom ratu pa se ispovijedanje vjere smatralo implicitnom podrškom neprijateljski poraženim političkim opcijama. Nastojali su silom iskorijeniti kršćanstvo, osobito katoličanstvo, želeći ukloniti sve kršćanske simbole iz javnog života, zaustaviti Crkvu u podučavanju vjeronauka u školama, istisnuti Crkvu iz dobrotvornog i obrazovnog rada. Neke su crkve bile uništene, a samostani i sjemeništa zatvoreni.

'Stoljeće vatrogastva Velike Gorice'

U takvom anti-vjerskom ozračju našao se i vatrogasni zaštitnik sv. Florijan. Poslijeratno socijalističko vatrogastvo razvija se u okvirima prvog Zakona o vatrogasnim društvima u NR Hrvatskoj od 22. svibnja 1948. godine, koje nije poštivalo Crkvu i njezine vjerske svečanosti. U tom razdoblju zabranjeno je sudjelovanje vatrogasaca u dotadašnjim obilježavanjima crkvenih proslava, npr. vatrogasne straže uz Božji grob u crkvi, obilježavanje zaštitnika Sv. Florijana, procesije za Tijelovo i druge vjerske svečanosti. Umjesto vjerskog sadržaja sve veća aktivnost i naglasak stavljali su se na politička predavanja i društvena okupljanja pod tim vidom. Dan vatrogastva pomaknut je odlukom I. kongresa Saveza DVD NR Hrvatske sa 4. svibnja, odnosno dana mučeničke smrti sv. Florijana, na 2. svibnja, dan kada je 1876.g. osnovana Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica, kako bi se trajno zatrla povezanost vatrogastva sa sv. Florijanom.

vatrogasna kaciga sa sv. Florijanom,
DVD Velika Gorica

Od 1945. godine do 1990. Sveti Florijan nije se više slavio u Hrvatskoj, uklonjen je iz vatrogasnih domova, zabranjivane su i odbačene zastave s njegovim likom i službeno je “nestao” iz vatrogastva. Međutim, ukoliko želimo sv. Florijana maknuti iz vjere i religije ne možemo ga maknuti iz povijesnog konteksta. Ako uklonimo „vjerskog sv. Florijana“ ne možemo ukloniti onog „povijesnog“ Florijana koji je kao legionar rimske vojske sudjelovao u povijesnom progonu za vrijeme cara Dioklecijana 304.g., poručujući svojem mučitelju Aquilinusu: »Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja, zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj«. Ako želimo odbaciti sv. Florijana morat ćemo odbaciti i cijelu vatrogasnu povijest uključujući stare vatrogasne kacige i zastave sa njegovim likom te stare vatrogasne fotografije članova društva okupljenih sa istima, što je naprosto nemoguće.

vatrogasci Velika Gorica

Primjerice, vatrogasci iz Velike Gorice, izdali su 1976.g. monografiju društva povodom proslave 100-godišnjice Velike Gorice pod pokroviteljstvom g. Mike Špiljaka Predsjednika Saveza sindikata Jugoslavije, na čijoj naslovnici se nalazi povijesna vatrogasna zastava Društva. Budući da povijesna zastava ima na sebi lik sv. Florijana, oni su ga pokušali prekriti i sakriti sa vatrogasnom kacigom i sjekiricom te vatrogasnom plamenicom. Ipak, vještom vatrogasnom oku teško da može promaknuti to, uočavajući njegov plašt i mlinski kamen sa užetom u pozadini.

sv. Florijan prekriven kacigom, sjekiricom i plamenicom

Da se stvarno radi o skrivenom svetom Florijanu vidimo na suvremenoj fotografiji iste povijesne zastave iz 1890. godine.

vatrogasna zastava Velika Gorica

Također povijesnu zastavu velikogoričkog vatrogasnog društva sa likom sv. Florijana možemo prepoznati i na starim fotografijama članova društva.

vatrogasci Velika Gorica

Sto godina poslije, odnosno nakon proglašenja slobodne i samostalne države Hrvatske 1991.g., Sveti Florijan vraća se ponovno u dobrovoljna vatrogasna društva i profesionalne vatrogasne jedinice. Obnavlja se ljubav i štovanje prema vatrogasnom zaštitniku. Prihvaća se opet Dan Svetog Florijana (“Zakon o vatrogastvu, 1993.”). Vatrogasci pronalaze stare vatrogasne zastave s likom Svetog Florijana, koje restauriraju te ponosno opet postavljaju na vatrogasni stijeg, odnosno koplje (motku), sa kojih se ponosno vijori vatrogasni barjak njihovog vatrogasnog zaštitnika.

zastava velikogoričkog vatrogasnog društva,
izložena 2016.g. u Muzeju Turoplja 

sv. Florijan, velikogorička zastava

Po tom starom uzoru doneseno je pravilo i za nove vatrogasne zastave na sjednici Predsjedništva Vatrogasnog Saveza Hrvatske 3. ožujka 1992. i Savjeta za organizacijska, kadrovska i materijalna pitanja 30. ožujka 1992. g. gdje je prihvaćeno slijedeće:

“Po odluci dobrovoljnog vatrogasnog društva vatrogasna zastava s jedne se strane može izrađivati prema ovom opisu:

Crvena tkanina plameno crvene boje, u sredini je lik Svetog Florijana (visine 45 cm) u boji na plavoj pozadini sa zlatnim eliptičnim obrubom”.

 

Prva zastava Dobrovoljnog vatrogasnog društva Požega iz 1875.g.

Prva zastava Dobrovoljnog vatrogasnog društva grada Požege dar je 'Građanske konjičke čete', koja se do osnivanja Vatrogasnog društva 1874. godine bavila protupožarnom zaštitom i drugim poslovima vatrogastva u sklopu uprave grada. 'Građanska četa' imala je dužnost štititi grad, te čuvati mir, red i sigurnost u gradu. Članovi su držali i noćne straže po gradu zbog krađa, ali i općeg održavanja noćnog reda. Sudjelovali su i u prevenciji, opažanju i gašenju požara. Bili su i okosnica svih važnijih županijskih i gradskih institucija, te vojnih ustroja.

Sv. Florijan na zastavi 'Građanske konjičke čete'

U Požegi članovi Građanske čete dijelili su se na konjanike i pješake, i tijekom 18. i 19. stoljeća u gradu su sprovodili red i mir, obučeni u specifične plave odore, naoružani sabljama i puškama. Potpisivanjem Austrijsko-Ugarske nagodbe iz 1866. godine, došlo je do osnivanja zajedničke vojske austrougarskih država, kao i do osnivanja austrijskog, ugarskog i hrvatsko-slavonskog Domobranstva 1867., pa su civilne policije počele slabiti, i većina ih je uskoro prestala sa radom, ili su ukinute silom zakona. Požeška Građanska četa "opstala" je do 1873. godine, uglavnom djelujući paradno.

pripadnik 'Građanske konjičke čete'

Povjesničar Julije Kempf (tajnik vatrogasnog društva, pisac povijesnih djela, učitelj i kasnije gradonačelnik Požege koji je povodom 30. obljetnice DVD-a 1905. g. napisao društvenu 'Spomenicu') u svojoj monografiji 'Požega: zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slobodnog i kraljevskog grada Požege i Požeške županije' piše o Građanskoj četi: „Među gradskim društvima ili zadrugama u davnijoj prošlosti grada Požege zaslužuje osobitu pažnju 'Građanska četa'. Građanskoj četi ('Phalanga civica', 'Militia civica', 'Purgarska kumpagnia') pada osnutak u XVIII. vijek, jer je u gradu Požegi postojala već 1800., a možda i prije. Sastojala se od samih građana, koji su se dijelili na konjanike ili katane (Equestres) i pješake (Pedestres). Imađahu i svoje osobito odijelo ili uniformu na vojničku. Nošahu puške i sablje. (...)“.

U 'Građansku četu' primani su samo pošteni, viđeni i pouzdani građani, a zbog praktičnosti (jer su bili dužni šivati odore i izrađivati obuću), u sastavu su prednjačili posebice krojači i postolari. Članovi 'Građanske čete' bili su, zbog svojih troškova vezanih uz djelovanje oslobođeni plaćanja drumarine i maltarine (Spisi Gradskog arhiva iz 1840. godine), te su zbog svojih noćnih straža bili oslobođeni obveze od rada noću. Zna se da su svi članovi polagali prisegu, ali zbog dokumenata izgubljenih u požaru 1842.g., ne postoji pisani dokaz prisege 'Građanske čete', osim 'Uredbe za purgarske kumpagnie' (potvrđene u skupštini 13. svibnja 1840.) koja je vrijedila za sve gradove u kojima su djelovale slične postrojbe. Kao svaka vojna postrojba tako i 'Građanska četa' ima zapovjednike (kapetane), ali za razliku od ostalih vojnih struktura ima i Skupštinu 'Građanske čete' što je pouzdan dokaz o svjetovnosti same postrojbe, kao i vrlo naprednom i demokratskom ustroju. Vojni se poredak i časnički čin štovao i u društvu, te je bio vrlo cijenjen tako da su časnici uživali vrlo velik ugled u gradu. Gledalo se da se za časnike biraju najčasniji, najvrjedniji i najaktivniji članovi čete. Kempf o ovome piše slijedeće: „Oko godine 1820. bio je kapetanom pješaka krojač Ivan Mekušar, a oko 1830. krojač Ivan Virag, poslije (1840.) krojač Đuro Balog, užar Ig. Riffer, (1850.), krojač Imbro Balog (1860.) Dne 13. svibnja 1840. godine bila je skupština konjaničke i pješačke čete (Compagniae civicae tam equestrisuam pedestris cathegoriae). Predsjednik bijaše gradski sudac i kapetan Franjo Lukinović, a valjalo je izabrati i časnike, što je i izvršeno. Za kapetana konjanika ('Magister equitum') izabraše Dragutina Lobea, a kapetana pješaka Đuru Baloga.“

Prikaz Požege iz 1880. godine

U vremenu od 1848. do 1850. godine pripadnici konjaničke čete, kao i dio pješaka čine okosnicu 'Građanske narodne straže' osnovane u Požeškoj županiji 1848. kao pokušaj stvaranja hrvatske vojske pod patronatom bana Jelačića na lokalnoj razini. Nakon njezinog raspuštanja 1850. godine, pripadnici 'Građanske čete' vratili su se svojim dužnostima.

Prvo Vatrogasno spremište Dobrovoljnog
vatrogasnog društva Požega iz 1884. godine

'Građanska četa' aktivno djeluje do 1871. godine, a pasivno još dvije godine, odnosno do 1873., kada je raspuštena. Svrha 'Građanske čete' u posljednjih nekoliko godina njena postojanja sastojala se od čisto paradne uloge pri svečanostima, obredima i dočecima uglednika kada su svojim elegantnim i živopisnim odorama, te samom pojavom i pucanjem uveličavali spomenute događaje. Prestali su djelovati odlukom Gradskog poglavarstva, 31. srpnja 1873. godine.

časnici DVD-a Požega

Julije Kempf potrudio se zabilježiti i imena posljednje garniture časnika, pa navodi:

„Evo imena posljednjih časnika pješačke čete od godine 1873.: Satnik Ante Trnačić, natporučnik Ivan Sadil, potporučnici Franjo Marinović i Ivan Kojkić, stražmeštri Ivan Klobučar i Mato Kepić, vodnici Franjo Vahtarić, Pavo Petrić i Josip Wolf, desetnici Lovro Farbašić, Karlo Grunwald, Josip Vidaković, Ivan Ferković, Đuro Andraški, Josip Keverin i Ivan Tancoš. Svih pješaka bijaše te godine 61. (...)“.

Julije Kempf

Svaka od sastavnica 'Građanske čete' imala je pravo na svoju zastavu. Konjanička je zastava bila plava u obliku lastina repa (oblik koji je i inače prevladavao u konjaničkim jedinicama). Na svom reversu imala je lik sv. Florijana (oslikana svila sa kratkim resama) dok je na aversu bio grb grada Požege koji sa strana obavijaju (plava slijeva i crvena zdesna) trake koje se spiralno uzdižu do petozube krune na vrhu. Na plavom svilenkastom damastu zastave ističu se rukom vezeni detalji (mjesec, zvijezde i cvijeće; te obod zastave). Autor ovih slika (prema J. Kempfu) je poznati hrvatski slikar Ferdo Kikerec, koje je kao aplikacije na platnu zastave, dao izraditi o svom trošku požeški trgovac Đoko Ilić. Posljednjih je 9 članova konjaničke čete sa satnikom Dragutinom Lobeom pod vodstvom, svoju još nedovršenu zastavu 11. travnja 1875. godine predalo dobrovoljnom vatrogasnom društvu. Posveta zastave učinjena je 3. srpnja 1875.g. uz prigodni ceremonijal, u župnoj crkvi sv. Terezije. Blagoslov zastave obavio je požeški župnik i opat Ivan Thaller, a kuma zastavi bila je grofica Ljudevita Janković, supruga bivšeg velikog župana i dobrotvora Julija Jankovića. No, zbog spriječenosti, u crkvi ju je zamijenila Marija pl. Kraljević, supruga požeškog župana Miroslava pl. Kraljevića.

Vatrogasno spremište Dobrovoljnog vatrogasnog društva
Požega iz 1884. godine, pored zgrade Gimnazije

O posveti zastave građanstvo je obaviješteno prigodnim tiskanim programom koji je nosio naslov: „Program svetčanostnih prigodom posvećenja zastave požeškog Dobrovoljnog vatrogasnog društva“. Posveti su bili nazočni i predstavnici Dobrovoljnih vatrogasnih društava iz Nove Gradiške i Slavonskog Broda.

proslava 50 god. Vatrogasnog društva Požega 1924.g.

Za jačanje društvenih aktivnosti 'zabijanjem' srebrnih čavala u dršku zastave građanstvo je davalo priloge, a prihodom od večernjeg koncerta pod ravnanjem Vilima Justa, glazbenika i aktivista Društva, osnovana je zaklada za požarom nastradale aktivne članove.

Na zastavi se na prednjoj i stražnjoj strani nalaze se zanimljivi motivi vezani uz vatrogastvo i grad Požegu. Na svilenoj podlozi plave boje, s obje strane, izvezeni su svilom cvijetni motivi uokvireni stiliziranim viticama. Na donjem kraju zastava je trokutasto usječena do trećine dužine a rubovi su ukrašeni svilenim resama.

današnji grb grada Požege

Na prednjoj strani (aversu) zastavu krasi uljana slika sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca, u odori rimskog vojnika. Slika ovalnog oblika ukrašena je svilenim vezom a oko nje izvezeno je jedanaest zvijezda te mjesec u gornjem desnom kutu.

Prva zastava DVD-a Požega iz 1875.g.
dar 'Građanske konjičke čete'

Na stražnjoj strani (reversu) nalaze se grb grada Požege. Likovno rješenje i grba grada Požege koristi se od početaka 18. stoljeća, a službeno od 1. rujna 1765. godine, kada je Požega dobila status slobodnog i kraljevskog grada. Na ovalnoj plohi, s lijeve i desne strane likovi su dvaju orlova, simbolu dvodijelne kraljevine Austrije i Mađarske. Na gornjem kraju je kruna, a ispod nje plava pozadina neba na kojem se nalazi antropomorfno sunce, orao raširenih krila te polumjesec i zvijezda. U donjem dijelu nalaze se zidine s tri kule, od kojih je središnja s otvorenim vratima. Po raspuštanju 'Građanske čete' konjanici predaju svoju zastavu novoosnovanom Dobrovoljnom vatrogasnom društvu grada Požege, što je bilo i za očekivati jer su raspuštanjem 'Građanske čete' mnogi nastavili svoj rad kao pripadnici vatrogastva.

stražnja strana

Zastava Građanske pješačke čete bila je pravokutna sa crvenom svilenom podlogom sa vezenim uresima (mjesec, zvijezde, vijenac) . Na svom aversu ima u zlatnom okviru grb grada Požege (zanimljivost je da kule na grbu nisu četvrtaste nego okrugle), dok su na reversu likovi sv. Florijana i sv. Roka. Zastava i slike su uokolo ukrašene zlatnim resama.

zastava 'Građanske pješačke čete' sa sv. Florijanom

I današnji grb grada Požege slijedi tradiciju grba iz 18. stoljeća te nosi slične karakteristike. Aktualni grb grada Požege sastoji se od plavog štita obrubljenog barokno ukrašenim okvirom a u polju se nalaze zidine s tri kule iznad kojih je zlatni orao raširenih krila, između srebrnih polumjeseca i šesterokrake zvijezde. Na vrhu, iznad orla, je zlatno sunce sa zrakama. Središnja kula je s otvorenim gradskim vratima.

stražnja strana

Zastava DVD-a Požega bila je u službenoj upotrebi od 1875. do 1945. godine. Vjerojatno zbog neprikladnih i anakronih simbola za doba socijalizma, sv. Florijana i krune, zastava je stavljena izvan upotrebe te je pohranjena u muzej grada Požege.

današnji Vatrogasni dom DVD-a Požega

Tek 2. svibnja, 1953. godine, na Dan vatrogastva, na svečan način požeškim vatrogascima uručena je nova zastava sa socijalističkim obilježjima. Iznad grba Socijalističke Republike Hrvatske ispisano je Dobrovoljno vatrogasno društvo, a ispod grba Slavonska Požega.

Uspostavom samostalne Republike Hrvatske, 1991. godine, izvan upotrebe stavljena je pak zastava iz 1953. godine, a restaurirana je stara zastava iz 1875. Prigodom 120. obljetnice DVD Požega, 1995. godine posvećena je nova zastava Društva.

današnja zastava DVD-a Požega

Vatrogasna zastava

Vatrogasna zastava je simbol časti i požrtvovnosti te pripadnosti vatrogasnoj postrojbi, dobrovoljnom vatrogasnom društvu i vatrogasnoj zajednici. Vatrogasnu zastavu može imati svaka profesionalna vatrogasna postrojba, dobrovoljno vatrogasno društvo ili vatrogasna zajednica. Ona nije samo komad platna koji simbolizira društvo ili zajednicu, nego ona stvarno jest to Društvo. Ona ne predstavlja to Društvo na simbolični način nego na simbolički.

Riječ 'simbol' dolazi od grčkog pojma 'symbolon' glagola 'syn ballein', koji u prijevodu znači 'spojiti zajedno'. Simbol označava dvije stvarnosti koje su odvojene, ali koje se u stvarnosti zajedno prožimaju. I zaista, ako se pogazi ili oskvrne ta zastava, nismo pogazili samo komad platna ili oskvrnuli stijeg društva, nego smo oskvrnuli to Društvo i Hrvatsku vatrogasnu zajednicu, u pravom smislu te riječi.

Vatrogasna zajednica Virovitičko-podravske županije

Zastava je prvotno u praslavenskomu i staroslavenskomu jeziku označavala motku sa znamenjem zabijenom u zemlju, zapravo radi se o za- + stav, staviti.

Replika povijesne zastave Vatrogasnog društva Kostolany -Ćeška

Stijeg je izvorni hrvatski naziv za zastavu, barjak ili banderij. U širem značenju, označuje skupinu vojske okupljene pod zastavom kada se brojno stanje vojske računalo po stjegovima, odnosno banderijima. U kasnijem vremenu označava koplje (motku) na koje se stavlja barjak.

zastava sa kopljem

Sveti Florijan je, baš kao i svaki rimski vojnik služio u vojsci pod stjegovima. Ti stjegovi su za legionara predstavljali sve. U bitci su se gledali samo stjegovi, po njima se rimska vojska uvijek orijentirala i kada bi se uslijed ratovanja razbili redovi, vojnici su se jedino preko stjegova ponovno vraćali u formaciju.

DVD Garčin

Stijeg je širi pojam od zastave, stijeg je zapravo koplje (motka) na kojoj se nalazi pričvršćena neka zastava. Stoga nije pravilno stijegom nazvati samo koplje ili samo zastavu. Stijeg je sve to zajedno.

zastava vatrogasne postrojbe iz Hohenwartea - Njemačka

Ako ćemo malo zaviriti u daleku i duboku jezičnu prošlost, tada ćemo pronaći da je prvotno stijeg (steg) zapravo značio kolac, batinu ili gredu na kojemu se nalazio neki znamen. Stijeg je u prijevojnoj vezi sa stog i stožer (a i u tim riječima sve se vrti oko kolca, čvrsto zabita u zemlju, oko kojega se slaže sijeno). Očito je taj neki znamen (koji izvorno nije bio zastava) zamijenila zastava pa je sve skupa poprimilo značenje stijega.

zastava Vinkovačkog dobrovoljnog vatrogasnog društva iz 1893.g.

A barjak? Barjak zapravo potječe iz perzijskog jezika bayraq, dok je to u turskomu bayrak. Većinom se drži da je 'barjak' baštinjen iz turskoga jezika, no ima onih koji to osporavaju navodeći određene prastare hrvatske toponime koji su stariji od prodora Osmanlija na hrvatske zemlje i njihova - bajraka.

zastava DVD-a Požega iz 1875. godine

U Rimskom carstvu stjegovi su imali u sebi i religioznu dimenziju «jer vojnici ništa ne štuju više od njihova veličanstva», kako navodi pisac 'Rimske vojne doktrine' Vegecije (Treća knjiga, 8). Rimljani su vjerovali u genije (genii), duhove zaštitnike koje je legija oživljavala stjegovima. Zato su te stjegove iznimno štovali: strašna je nesreća bila izgubiti stijeg u bitci. Prema rimskoj mitologiji genij prati čovjeka (slobodna muškarca) od trenutka začeća i bdije nad njegovom sudbinom, dijeleći s njim sve radosti i žalosti do trenutka smrti. Upravo se sv. Florijan na to referirao u obraćanju upravitelju Akvilinu: „I kad sam ljudsku vojsku služio, ipak tajno Boga svoga štovah, odakle me ne može đavo iznova zauzeti. Imaš snagu moga tijela, moju pak dušu pak ne možeš dotaknuti; sam naime Bog u njoj prevladava“ (Pasija, br. 6). Sveti Florijan na ovom mjestu tumači kršćanski nauk prema kojem u njegovoj duši prebiva Bog, dok genije uspoređuje sa đavlom kojima je služio. „Tvojoj zapovijedi pokorio sam se koliko dolikuje vojniku; ovo pak me nitko ne nagovara (ne može nagovoriti) da demonima žrtvujem. Naime ja ne štujem njihove obmane“ (br. 6).

zastava Rimske legije u kojoj je služio sv. Florijan

Stjegove su u logoru čuvali u maloj bogomolji nedaleko od upravnog središta logora (principia). Imali su šiljata držala, čime su se mogli zabosti u zemlju, i ručice, pomoću kojih su ih izvlačili iz zemlje. Kad bi legionari podizali privremeni logor, odmah su se zastavicama i kopljima označavali pojedini odjeli, tako da bi se čete kada bi došle, same brzo snašle.

bojni znakovi II. legio Italica

Svaka centurija imala je svoju zastavu (signum) na kojoj je, prema Vegeciju «slovima zapisano iz koje je kohorte centurija i koja je po broju», a koju je nosio stjegonoša centurije (signifer). Postojale su i posebne zastavice (vexilla) za odrede na zadatku, daleko od logora, po čemu su zapravo vojne jedinice i dobile ime 'vexillationes' (jer nose zastave). Kod bojnih znakova čuvao se i novac legionara.

zlatni orao - simbol legije

Naime, Rimski vojnici primali su mjesečnu novčanu naknadu koja im je omogućavala nekakav normalni život, no plaća se osim redovitog mjesečnog "džeparca" (pola iznosa), isplaćivala tek na kraju legionarske službe, uz svotu predviđenu za troškove sahranjivanja i otpremnine (praemia militiae); iz razloga da ne bi kao legionari samovoljno napuštali vojsku (dezertirali). Neisplaćena polovica novčanih sredstava od vojničke plaće čuvala se kod bojnih znakova legije kako ga vojnici ne bi mogli spiskati na raskoš i kupnju nekorisnih stvari.

DVD Komletinci

Osim da spriječe dezerterstvo i nekorisno trošenje, željeli su dodatno stimulirati vojnike da se u bojnom redu žešće bore znajući da je tu pohranjen novac, jer gubitkom znakova nestaje i novac. Povremeno bi im od toga kao stimulacija bila isplaćivana i posebna nagrada (donativum), od strane njihovih pretpostavljenih; pa i od samih careva.

svileni barjak Dobrovoljnog vatrogasnog društva Glina iz 1908. g

Uz zastave sa oznakama centurija, legionari su nosili i posebna znamenja (svaka legija svoj), zmajolike zastave (draco) koje su bitkama nosili «zmajonoše po jedan za svaku kohortu», te uz zlatnog orla (aquila) koji je kao stijeg cijele legije nosio orlonoša (aquilifer), štovali su i nosili carev lik (imago) kao znak «božanske nazočnosti» kako svjedoči Vegecije (Druga knjiga, 6). Zapadno Rimsko carstvo propalo je 476. godine zajedno sa istim tim carevima koje su štovali, a sv. Florijan koji je za vrijeme cara Dioklecijana bio progonjen i ubijen 304.g., pojavio se na zastavama vatrogasnih društava i postrojbi kao njihov nebeski zaštitnik.

zastava Prvog hrvatskog vatrogasnog zbora u Varaždinu iz 1864. godine

poslije restauracije

Preživio je Florijan i teško vrijeme od 1945. godine do 1990. kada se u Hrvatskoj i drugim susjednim komunističkim državama nije slavio, odnosno u vremenu kada je i službeno “nestao” iz vatrogastva (Slovenija, Madžarska…). Bio je uklonjen iz Vatrogasnih domova, zabranjivane su i odbačene zastave s njegovim likom u to vremenu.

Madžarska vatrogasna zastava

Godine 1991. tj. nakon proglašenja slobodne i samostalne Hrvatske, Sveti Florijan se vratio u dobrovoljna vatrogasna društva i profesionalne vatrogasne jedinice. Vatrogasci su pronašli stare vatrogasne zastave s njegovim likom koje su pažljivo restaurirali, obnovili njegove kipove i slike, kojima su ukrasili pročelja i unutrašnjost Vatrogasnih domova. Prihvaća se opet Dan Svetog Florijana kao Dan vatrogasaca ('Zakon o vatrogastvu', 1993.g.), koji je ujedno i Međunarodni dan vatrogasaca u svijetu.

DVD Brezovica

Sveti Florijan se također pojavljuje i na novim zastavama vatrogasnih društava u Hrvatskoj, na kojima je zamijenio komunistička znamenja. Na sjednici Predsjedništva Vatrogasnog Saveza Hrvatske 3. ožujka 1992. i Savjeta za organizacijska, kadrovska i materijalna pitanja 30. ožujka 1992. godine prihvaćeno je između ostalog slijedeće:

„Po odluci dobrovoljnog vatrogasnog društva vatrogasna zastava s jedne se strane može izrađivati prema ovom opisu:

Crvena tkanina plameno crvene boje, u sredini je lik Svetog Florijana (visine 45 cm) u boji na plavoj pozadini sa zlatnim eliptičnim obrubom“.

Dobrovoljno vatrogasno društvo Novska