9. srpnja 2019.

'Pozdrav Bogu – sretno u hodu!' - sv. Florijan i pješačenje

Društvo prijatelja pješačenja i planinarenja 'Wanderfreunde Burgheim' njemačkog grada Burgheim, okruga Neuburg-Schrobenhausen u gornjoj Bavarskoj, dodjeljivalo je od 1973.g. za višegodišnje članstvo u društvu počasne medalje sa likom sv. Florijana. Ljubitelji prirode u Burgheimu okupljaju su se kako bi zajedno pješačili preko livada, polja i šuma uživajući u prirodi i cjelodnevnom druženju.

planinarska medalja sa likom sv. Florijana



Iako društvo danas ne broji mnogo članova, do danas su ostala okupljanja u prirodi, hodočašća, procesija Tijelova, pješačenje bakljama za vazmeno bdijenje, a osobito susret za Međunarodni dan planinara 7. ožujka. Društvo ima svojeg predsjednika i zamjenika, tajnika, blagajnika i Glavni odbor koji na Glavnoj skupštini svojim dugogodišnjim prijateljima pješačenja dodjeljuje godišnjice i planinarske medalje kao zahvalu za njihov doprinos. Obično se na medaljama nalaze likovi svetaca ljubitelja prirode kao sv. Antun padovanski koji je propovijedao životinjama (1974.g.), sv. Hubert zaštitnik lovaca (1976.g.)… u koje se uklopio i zaštitnik vatrogasaca sv. Florijan. Slogan društva 'Wanderfreunde Burgheim', kao i slogan svih društava ljubitelja pješačenja i planinarenja širom Njemačke je: 'Pozdrav Bogu – sretno u hodu!' (Gott zum Gruß – gut zu Fuß).


članovi društva 'Wanderfreunde Burgheim'

grb grada Burgheima

Koja je poveznica sv. Florijana i pješačenja?

U Duljoj verziji Pasije nalazimo podatak kako je sv. Florijan išao pješice: «On pak budući da je stanovao kod grada Cetija (današnjeg Sankt Pöltena, op.prev.), čuvši da se ovo zbiva kod Lavoriaka (današnjeg Lorcha, op.prev.) reče svojima: “Trebam ići u Lavoriak k upravitelju i ondje za Kristovo ime podnijeti razne kazne.” I opraštajući se sa svojima krene na put» (Dulja verzija Pasije, br. 2). Cestovna udaljenost tih dvaju gradova iznosi oko 104 km, što je vrlo slično bilo i u vremenu sv. Florijana, budući da su današnje prometnice većinom izgrađene na rimskim kamenim cestama. To je udaljenost koja se prijeđe za oko sat vremena vožnje autom, dok lokalnim putem iznosi oko 100 km što bi po navigaciji za pješaka bilo oko 21 sat hoda ako uzmemo da je prosječna brzina pješaka između 4-5 km/h ili florijanskim, odnosno vojničkim riječnikom rečeno oko 67 i pol rimskih milja (1 rimska milja = 1479 m) za to mu je trebalo oko dva dana hoda.

rimska cesta od Cetija do Laurijaka kojom je išao sv. Florijan

Pisac rimske vojne doktrine Vegecije Renat u Prvoj knjizi svojeg djela Sažetak vojne doktrine zapisao je da su legionari vojničkim korakom trebali «triput mjesečno» za vježbu «prijeći 20 000 koraka za samo pet ljetnih sati», odnosno 29,6 km što znači da su se kretali otprilike 5 km/h. Dok je punim korakom, koji je brži (6 km/h), trebalo «prevaliti 24 000 koraka za isto toliko sati» (35,52 km) pod punom opremom koja je iznosila oko 40 - 49 kg tereta. Također, i trkom i skokom «da što jačim naletom istrčavaju na neprijatelja» i «preskakuju opkope».

sv. Florijan

Upravo su vojnici bili Rimska građevinska radna snaga koja je u provincijama izgradila kilometre cesta, brojne mostove i vodovode, pa i cijele gradove, što je bilo dio njihove integracijske politike, odnosno romanizacije, a time i rimske civilizacije. Neki reljefi na Trajanovom stupu nastalom poč. 2. st. prikazuju jedinice inženjerije kako grade pontonske mostove preko Dunava i legionare kako podižu logore.

Trajanov stup, mramorni stup u Rimu
podignut 112-113-g. u čast pobjede nad Dačanima

Naime, rimska vojska bila je primarno pješačka pa bi, čim bi osvojili neko područje, gradili ceste ponajprije za njihovo brže kretanje, kao i kretanje državne pošte i uprave. Ali, i zbog bolje trgovačke komunikacije i migracije stanovništva. Time su izgradili veličanstvenu cestovnu mrežu koju su uvijek povezali sa već postojećim cestama koje su vodile prema Rimu, čime su stvorili učinkovitu cestovnu infrastrukturu koja je povezivala i najudaljenije gradove sa središtem države (svi putevi vode u Rim), čije trase se još i danas upotrebljavaju. Uz njih su podizali miljokaze – kamene stupove za označavanje milja, i potrebne putne postaje, o čijem su održavanju vodili posebnu brigu.

Rim prikazan na karti Tabula Peutingeriana
kao središte: 'svi putevi vode u Rim'

Takva strategija se možda najbolje uočava promatrajući njihove karte (Tabula Peutingeriana, 340.g. po. Kr.) u kojima je prikaz prometnica ne samo u prvom planu, nego gotovo jedini njihov sadržaj, iako karta ne prikazuje sve rimske putove, nego samo magistralne. Potrebno je istaknuti da je stvarno postojala rimska cesta kojom je Florijan pješice išao od grada Cetiuma (danas St. Pölten u Donjoj Austriji) do Lauriacuma (Pasija br. 2 i 3), koja je bila dio zapadno-istočne veze, odnosno državno granične ceste koja je povezivala dunavske provincije s Galijom, slijedeći najčešće tok Dunava uz njegovu južnu obalu.

Blaboriciaco = Lauriacum (rimski logor) i Ovilia = Ovilava
(Tabula Peutingeriana)

transkripcija karte Tabula Peutingeriana

Njezine važnije postaje bile su: Castra Regina (Regensburg), Castra Batava (Passau), Lentia (Linz), Lauriacum (Lorch kod Ennsa u Gornjoj Austriji), Adjuvense (Ybbs), Arelape (Pöchlarn), Namara (Melk), Aelium Cetium (St. Pölten), Comagenae (Tulln), Vindobona (Wien), Ala Nova (Schwechat), Karnunt (Petronell). Preko Arabone (Raab) i Akvinka (Budim) cesta je išla dalje u smjeru istoka dalje prema donjem toku Dunava. S tom se cestom spajao čitav niz sjeverno-južnih cestovnih pravaca, koji su na italskome tlu započinjali u cestovnim čvorištima Veroni i Akvileji. Od Akvileje išla je cesta koja je i Ovilave (Wels) u kojem je službovao Upravitelj provincije Obalnog Norika (Noricum Ripense), spajala sa dunavskim limesom.

Vindobona = Beč (Tabula Peutingeriana)


2. srpnja 2019.

Kapela sv. Florijana ruševnog dvorca Bisag Grada (dvora)

Između mjesta Komina (Zagrebačka županija) i Huma Brezničkog (Varaždinska županija,), u selu Bisag, općina Breznica, nalazi se sasvim zarasla u trnje, zapuštena ruševina Bisag – grada sa dvorskom kapelom, dijelom wasserburgskog jarka, žitnicom i ruševinom štale.

pogled na Kapelu Sv. Florijana

Selo Bisag je danas župno središte, na dobroj je razvojnoj perspektivi, jer kroz selo prolazi novi autoput Zagreb – Varaždin – Budimpešta. Okruženje nikako ne može biti pasivno u modernom smislu jer je demografski impulsivno, a i baštinjeno tlo je obećavajuće po onoj tradicijskoj verziji prirode hraniteljice, to jest „sve što u selu Bisagu u zemlju zabodu iz nje nešto korisno izraste”.


U širem okruženju, od Bosne do Slovenije, imamo veliki broj ruševina ali uglavnom na nepraktičnim i nepristupačnim položajima, koje su mimoišli civilizacijski i moderni tranzitni tokovi. Ali je neuobičajeno da srednjevjekovni kaštel na frenkventnom položaju i to još wasserburg kao što je Bisag – grad, bude deprimirajuća ruševina. 


Bisag Grad ucrtan na vojnoj karti iznad Bisaga,
arhiva: R. Jovičić

Tim gore što lokalitet nije napušten u vrijeme davnih turskih osvajanja i paleža, nego je sve do 1943.g. bio u upotrebi. Osim u daljoj povijesti i u skorije vrijeme su ga obilježile značajne kulturne i povijesne osobe. Bisag – grad je na vrijednom i atraktivnom položaju a ovako je katastrofalno završio!

Bisag Grad 2019.g.

Korov je kao nekakva neman, "direktnim" korijenom iz afričke džungle izbio na ovu stranu i zagušio svaki djelić zidina, tako da se uopće nema pregled pozicije Kaštela. Ispod debelog sloja zelenila nastaje mračno vlažište koje izrazito ubrzava eroziju zidova.

roda na kuli, jedan od zadnjih stanovnika Bisag Grada

Kada zimi opadne lišće korova onda se pojave opstali zidovi. Najbolje je sačuvana prizmatična istaka na zapadnoj strani zidine (kapela Sv. Florijana) između dvije okrugle polu raspadnute ugaone kule.

unutrašnjost Kapele Sv. Florijana

Možemo li zaštititi od daljeg propadanja ostatke Wasserburga Bisag – grada ili možda čak sakupiti snage da ga i obnovimo?


Bilo je nekoliko romantičnih pokušaja da se senzibilizira javnost za ovaj spomenik kulture, češće inicirane sa lokalne razine, ali šanse za uspjeh su bile male jer je odmah bilo vidljivo da se neće moći stvoriti kritičnu masu, najprije na lokalno kulturnoj razini, među titularima vlasništva pa onda niti u institucijama, koje sa sadašnjom komercijalnom sviješću reagiraju samo na projekte koji pokažu lobističku moć, a ostali mogu slobodno da se raspadnu i nestanu.

apsida kapele Sv. Florijana


svod apside

ostaci freski u kapeli






Ravničarske utvrde kvadratičastog tlocrta vuku svoj korijen od prahistorijskog te Rimskog logora, tako da kod nas postoji veći broj wasserburga sa ugaonim kulama i većim ili manjim dvorištem.
Izvorno obrambeni Wasserburg Bifzak ili Bikszad  je u 16. stoljeću prvi puta prepravljan a u 18. st. barokiziran u ulogu obrambeno – stambenog dvorca sa nekoliko ladanjskih ugodnosti. Odnosi se to na povećanje kapele, probijanje velikih prozora na mjestima nišanskih šliceva, balkon i terasa, i nekoliko visinskih nadozida. U 20.- om stoljeću (točnije od 1899.) imamo fotografski zabilježeno nekoliko faza promjena na dvorcu. U 20.-to stoljeće dvorac je ušao kao barokno oblikovan dvorac – utvrda kakav je prethodno trajao blizu dva stoljeća. Taj oblik prilično vjerno vidimo na slici Bisag – grada, Julijane Erdody Drašković iz 1890. godine.

Veduta Bisag-grada. Naslikala Julijana pl. Erdedy – Drašković, 
kraj 19. st. arhiva R. Jovičić

Karakteristični detalji su: Gledan an face, od dominantnog, nad ulaznog tornja, lijeva i desna strana su volumenski asimetrične na barokni način. Lijeva, jugoistočna strana jedina u cijelom dvorcu je bila na dva kata a okrugla kula najveća i po presjeku i po visini, dok je sjeveroistočna strana bila jednokatna a kula gotovo uključena u zidove, a u pokrovu na njoj cilindrični stožac se gotovo gubio krovu.

Uspoređujući sa crtežom prethodne vedute, vidimo da je desno krilo sa sjeverozapadnom kulom u stvari ostalo izvorno a da je toranj nadograđen i podignut najviši objekt kao lijevo krilo i povećana je jugoistočna kula, da bude dominantna.

Pogledom sa suprotne, zapadne strane na kaštel – dvorac, apsida kapele koja je istaknuta van ravni zidine, je prizmatična i nije centralno pozicionirana nego više u lijevo, to jest, sjeverozapadna ugaona kula je bliže a jugozapadna kula dalje od kapele. Sa te desne, strane je vjerojatno pri pretvaranju burga u dvorac učinjena ugodna ladanjska terasa sa trijemom u razini kata.


jedna od dvije opstale kule


unutrašnjost kule


Jugozapad je očito bio ladanjski najatraktivniji jer je i sa južne strane ugaone kule kroz zidinu bio također probijen balkon, sa kojeg se gledalo na jezero, jarak i u daljinu niz tok Lonje, prema jugu.

Nad krovom apside je bio slikovit, elegantan barokni zvonik od drveta, sav obložen daščanom šindrom, uključujući i lijepu baroknu lukovicu na vrhu. Po njegovom položaju, može se zaključiti da se zvonilo potezanjem konopa direktno iz srede kapele, ispred oltara.

Svi radovi na djelomičnom rušenju i novom oblikovanju dvorca između dva svjetska rata, 20.- og stoljeća, nisu bili na tragu vrednovanja kvalitetnog naslijeđa.

Rušenje prednjeg dijela Bisag – grada, 
odmah nakon I. svjetskog rata, arhiva R. Jovičić

Stanje prednjeg, istočnog lica dvorca 1931.g, 
kako je izgledao u vrijeme kada ga je kupio 
književnik Milan Begović do 1943., arhiva R. Jovičić

Vidljivo je stanje dvorca bez pukotina

Povijesni osvrt o Bisag – gradu


Kaštel Bisag – grad, sagradili su plemeniti Bisaški najvjerojatnije sredinom 14. st. Više puta je redizajniran i dograđivan na istim temeljima.

Analiza R. Jovičić , Razgrađivanje Bisaga, arhiva R. Jovičić

Tokom svojeg dugog trajanja, uslijed ženidbenih veza, smjenjivala su se prezimena gospodara. Bili su to plemići raznih loza a najdulje su ga držali plemeniti Patačići. Sadašnja ruševina je ostatak baroknog stanja uobličenog u 18. st. prije nego su ga kupili, grofovi Draškovići.


Utvrda Bisag u 18. st.

Od roda Draškovića, Bisag – gradom je prvi zagospodario Grof Karlo Drašković (1807.-1858.), a u sljedećoj generaciji ga nasljeđuje sin, Grof Josip Drašković. U vremenu gospodarenja Bisag – gradom, rod Draškovića ima izrazito disponiranog predstavnika u Ilirskom pokretu ( Hrvatski narodni preporod), Grofa, Janka Draškovića (1770. -1856.). Naročiti zanos Preporodom i vojnom Bana Josipa Jelačića pokazao je i Grof Juraj Drašković (1804. -1889.). Uz slavne grofove loze Draškovića, banove, biskupe i uglednike javnog života, iz pozicije Bisag – grada kulturu su kvalitetno promicale i dvije žene: Julijana pl. Erdody – Drašković (1847. – 1901.), obrazovana slikarica i Elizabeta pl. Drašković, kronologinja prijelaza 19.-20. st. kao fotografkinja ladanjskog života.

Romantika Grofa Edgara Bourreea de Corberona kao jedinog stanara u Bisag – gradu


Osim uglednih vlasnika, ovaj Kaštel je svojom osobnošću obilježio i gost, „dotepenec” dobrostojeći francuski pustolov Grof Edgar Bouree de Corberon, savjetnik i prijatelj Bana Josipa Jelačića, promotor i poticatelj hrvatske kulture i obrazovanja. Djelovao je iz svojega dvorca Januševca te kasnije kao gost, stanar iz Bisag – grada. U duhu tadašnjeg romantizma, Grof je poželio da ga se, nakon svih putešestvija po svijetu, pokopa u Bisag – gradu, iako ga je smrt zatekla nedaleko od Beča, 1861., ipak mu je tijelo dovezeno i položeno u kriptu Draškovića ispod ove Kapele Sv. Florijana i kao nekakav „ostatak” ostao je do danas jedini u zatrpanoj kripti kapele Bisag – grada.

Mogao bi nam ovaj podatak djelovati egzotično ako ne poznajemo 19. stoljeće, njegovu povijest i plemenitaški romantični fatalizam kao način življenja. Grof Edgar Bouree de Corberon je „George Gordon Byron, Bisag – grada”.

Žitnica izvan obrambenog jarka, znatno bolje je opstala od samog dvorca

U vrijeme francusko – napoleonske vlasti u ovim krajevima (1809. -15.), E. Corberon je imao 3-10 godina pa prema tome turbulentni ratni događaji sa početka 19. st. nisu bili njegovo vrijeme. Ali sredinom 19. st. Hrvati nisu bili sretni sa statusom svoje nacije u oformljivanju, pod Habzburškom Austrijom, a naročito kasnijom Austro – Ugarskom. Intelektualci su već 15-20 godina nakon odlaska Francuza osnovali Ilirski pokret, baziran na nazivu Napoleonovih Ilirskih pokrajina. Elementi francuske i sveslavenske kulture su cijelim tokom 19. st. bili simpatizirani kod Hrvata. Tako su Hrvatski Ilirci pokazali simpatije prema francuskim intelektualcima, romantičarima koje danas doživljavamo pustolovima. Simpatija je bila uzvraćena od Grofa Corberona. Grof se u stvari zove Bourre i nije došao iz neke zabite rupe nego iz Corberona, prekrasnog malog mjesta, daleko od Diona koliko je Januševec ili Bisag daleko od Zagreba.

Bisag – grad kao inspiracija za književnika Milana Begovića


U 20-om stoljeću je došlo do vlasničkoga nereda nad Bisag – gradom, a od 1931. godine, preostalim dijelom nekadašnjeg Kaštela, u derutnom stanju, na kraće vrijeme (oko 10 godina) gospodari poznati književnik Milan Begović.

On se u tih 10 godina obilato materijalno istrošio a sa slabim uspjehom obnove Dvorca. Vremenom je pisao tekstove kojima je priznao da je u ovaj zahvat, avanturu ušao neoprezno, zanesen romantičnom vizurom kao nekakvom zavodljivom kulisom iza koje je bio nepopravivi nered. Razbolio se i preživio moždani udar, nakon čega se početkom II. svjetskog rata vratio živjeti u Zagrebu.

Moglo bi se reći da je Milan Begović ipak kapitalizirao iz života u dvorcu na literarno inspiracijskoj strani, jer su mu djela napisana u Bisag – gradu jače emocionalno zgusnuta, što je sa vremenske distance prepoznato kao literarna erotizacija života, srodno sa suvremenikom, slikarom Milivojem Uzelcem, također sklonom putenom, razuzdanom životu između dva svjetska rata, 20-og stoljeća.

Pogled na Bisag-grad od žitnice sa istoka preko
drvenog mosta; kada je M. Begović 1931.g. 
uselio cijele ove strane dvorca sa nadulaznim
tornjem više nije bilo, arhiva R. Jovičić

Koristeći se ozračjem Dvorca i njegovog zaležanog kulturnog taloga, kao svojevrsnim eliksirom mladosti, Begović naglašenije erotizira svoje literarne teme, uključujući i motive u Operi „Ero sa onoga svijeta”, koju je Jakov Gotovac uglazbio a za koju je Milan Begović napisao tekst (libreto), upravo sjedeći u Bisag-gradu. Već tim, relativno skorim kulturnim događajem na nacionalnoj razini, zaslužuje ovaj lokalitet kvalitetno održavanje i dostojno informiranje.


kula bliže apsidi kapele Sv. Florijana




Fotografije: N. Turkalj, 2019.g.
Tekst: Radivoje Jovičić, viši konzervator-restaurator
Arhiva: R. Jovičić


25. lipnja 2019.

Križni put sa sv. Florijanom (Vatrogasni križni put)


Križni put sa sv. Florijanom



vatrogasni križni put


Isusov Križni put sa sv. Florijanom put je svakog vatrogasca tijekom životnih nedaća i svakodnevnog nošenja križa dok korača po Isusovim postajama Kalvarije, pod vodstvom sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca. Ovo je prilika da se svatko od nas prisjeti svojega životnog poziva kako bi u postajama križnog puta pronašao smisao svojeg poslanja za službu koju svakodnevno obavlja. Trenutak u vremenu kada smiješ zastati i Bogu povjeriti svoje patnje i teškoće, kada unatoč hrabrosti, odvažnosti i odlučnosti koje moraš pokazati služeći ljudima u potrebi, smiješ biti čovjek sa svojim strahovima, sumnjama i tjeskobama. Smiješ stati pred Isusa pod križem i povjeriti mu sve svoje probleme, kako bi ih zauvijek odnijele rijeke žive vode u koju je i sv. Florijan bio uronjen. Dopusti sv. Florijanu da te preko svojeg križa, patnje i trpljenja, koje su vlastite svakome od nas, dovede do Isusa kako bi u Njemu pronašao svu utjehu i svaki smisao. Ovo je trenutak da se prisjetiš i svojeg krštenja u blagodati svete vode i prilika da učvrstiš i obnoviš svoju vjeru krsnog zavjeta, kako bi sa svojim zaštitnikom radosno svjedočio svoje izabranje u mučeništvu svojeg poziva.



Prva postaja
Isusa osuđuju na smrt

Prva postaja
I. Isusa osuđuju na smrt

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.


Osuda na smrt. »Tada pregrozni upravitelj vidjevši se nadvladanim u svemu, donio je presudu nad njim i zapovjedio da ga se vuče do rijeke Anesa i ondje strmoglavi s mosta, četiri dana prije svibanjskih Nona. Blaženi Florijan kad je protiv njega donesena presuda, išao je radujući se i veseleći u vječni život koji je Gospodin obećao onima koji ga ljube.«

Osudili su me. S jedne strane smrt, a s druge vječni život. Nekada sam živio život, veselio se. Pomagao sam drugima u životu. Kada je netko bio u nevolji, nisam gledao sebe. Pružao bih ruku svakome. Sada gledam osudu koja stoji iznad mene. Osjećam se sam. Napušten od svih. Do ovoga trenutka mogao sam nazad, sada više ne mogu. Kamo god se osvrnem, vidim samo prijezir. Mogu samo spustiti glavu i gledati u pod ili dignuti je gore, prema Nebu. Ne želim spustiti glavu jer nisam ništa kriv. Gledat ću samo naprijed. Ali moj pogled nije u prazno jer vidim Isusa pred sobom. Gospodine Isuse Kriste, ne dopusti da ta presuda stoji između mene i Tebe. Ti si obećao vječni život onima koji te ljube i idu za tobom. Ja sam išao u smrt radujući se, veseleći i znajući da ta osuda i presuda koja je donesena nada mnom, ne znači ništa, jer ću biti s tobom. U potpunom zajedništvu. Doći će trenutak kada ćemo se pokušati pravdati zašto baš ja, pa ja sam dobar… a sada ću umrijeti. A zapravo ne shvaćamo kako Isus nije tu samo da nas utješi kada nas sude, nego da nam da sebe, da budemo u zajedništvu s njim.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.



Druga postaja
Isus prima na se križ

Druga postaja
II. Isus prima na se križ

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Primiti križ. »Dakle, u one dane kad je bila došla zapovijed svetogrdnih vođa kod sjevernog Norika dok je administrirao upravitelj Akvilin, tada je upravitelj dolazeći u utvrdu lavoriačku počeo žestoko ispitivati kršćane. I uhvaćeno ih je brojem četrdeset svetih, koji su vrlo dugo boreći se i mnogim kaznama razapinjani poslani u zatvor. Njihovu ispovijest blaženi Florijan, bivši predstojnik ureda, slijedi s radošću. On pak budući da je stanovao kod grada Cetija, čuvši da se ovo zbiva kod Lavoriaka, reče svojima: “Trebam ići u Lavoriak k upravitelju i ondje za Kristovo ime podnijeti razne kazne.” I opraštajući se sa svojima, krene na put.«

Došla je zapovijed. Znam kako je to, i ja sam bio vojnik. Moji suborci s kojima sam službovao i drugovao, uhvaćeni su. Bili su ispitivani jesu li kršćani. Nisu se stidjeli priznati i zatajiti tebe Gospodine. Neću se ni ja stidjeti. Oni su te priznali znajući kako si Ti uzeo na sebe naš križ kako bi sve nas otkupio i spasio. S njima si i ti bio uhvaćen Gospodine. Kako bih onda ja stajao po strani? Ja sam njihov sudrug. Bio sam im uzor i zapovjednik. Kasnije i predstojnik u uredu upravitelja provincije. Kako da ih sada razočaram? Oni su u meni vidjeli nekoga kome se dive. Mogao sam stajati po strani i praviti se kao da se to mene ne tiče ili podržati ih i ohrabriti. Idem k njima u susret jer s njima i s tobom Isuse uhvaćena je istina. Ne mogu dopustiti da laž pobijedi. Ti si Gospodine Istina koja je s njima opet suđena, mučena brojnim kaznama i zatvorena. Primiti križ znači odlučiti se za istinu. Idem stoga posvjedočiti za istinu. Živjeti u laži nije život. Laž te čini robom i duboko nesretnim u sebi pravdajući se pred svima za sve i svašta. Ma kako god bilo teško i neizvjesno, kada se odlučiš za istinu, postaje lagano. S istinom postaješ gospodar i vladar svake situacije. Pobjednik nad neistinom, izgovorima i opravdanjima. Primi na se taj križ jer u istini se zrcali sloboda.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.



Treća postaja
Isus pada prvi put pod križem

Treća postaja
III. Isus pada prvi put pod križem

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Prvi pad. »Razbjesnivši se pak upravitelj je zapovjedio da ga se tuče palicama. Blaženi Florijan reče: Toliko se ljuti, koliko (možeš), ti koji imaš moć nad tijelom koje ti je već dopušteno. Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja, zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj. Vojnici ga pak počeše tući.«

Tukli su me, iako nisam bio ništa kriv. U boli sam gledao nevinoga Isusa koji nije ništa skrivio, nego je cijelim svojim bićem svjedočio istinu. Bio je Bog i pao je prvi puta pod križem. Još je gore umjesto pod Križem pasti s križem zbog straha, a patnje još nisu ni započele. Bojati se znači pokleknuti prije nego što si i započeo nositi svoj križ. Više od batina boljelo me kada su me vojnici, koji su me uhvatili, odnosno moji dojučerašnji suborci, počeli tući. S njima sam gotovo donedavno službovao u službi, a sada su me tukli. Spustio sam glavu u pod ne mogavši to gledati. Tu je bio moj prvi pad. I njima je bilo teško gledati me ovakva. Kao da su mi se željeli opravdati, da to ne žele. Da su primorani po službi koju obavljaju. Znao sam da to rade po zapovijedi, stoga me nisu boljele batine, nego njihova muka koju su nosili u sebi. Zato sam ih i ohrabrio suprotstavivši se upravitelju kako se ne bojim njegovih mučenja, nego neka zapali oganj. Želio sam ih podsjetiti da se ne bojim vatre, koju sam toliko puta pobijedio. Stoga mi ni ova situacija ne predstavlja problem. Tek nekoliko batina koje primam za Isusa. Njima je bilo teže nego meni jer ja sam primio na sebe svoj križ. U tom trenu nosio sam i njihov križ. Kada ponesemo križeve svojih bližnjih, znači da smo pobijedili sebe i svoj egoizam. Znači da smo istinski, iz dubine duše zavoljeli sve oko sebe. Jer samo se iz ljubavi može trpjeti za druge.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.



Četvrta postaja
Isus susreće svoju svetu Majku

Četvrta postaja
IV. Isus susreće svoju svetu Majku

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Susret. Isus je na svom križnom putu susreo svoju majku koju je ljubio, s kojom je živio i s kojom ga vežu lijepe uspomene. Sv. Florijan doživio je susret s vojnicima. »Kad je pak bio došao nadomak Lavoriaku, stupio je na most, kojim se običavala prelaziti rijeka i susreo se s onima s kojima je prije obavljao vojnu službu (koji su bili poslani od upravitelja). I kad ih je pitao kamo idu, rekli su mu: Nisi li čuo zapovijedi careva koje su došle upravitelju gdje se zapovijeda da svi ljudi bogovima prinesu ljevanice; koji pak neće da se podvrgnu raznim kaznama?” Slušajući ovo blaženi Florijan reče: Braćo i suborci, što druge tražite jer i ja sam kršćanin? Idući javite dakle upravitelju, da sam kršćanin i da sam ovdje.«

Susreo sam se sa svojim bivšim kolegama. Sada smo se susreli u drugoj ulozi. Ja s jedne strane mosta, oni s druge. Most koji nas je prije spajao i po kojem smo zajedno stupali i prelazili, sada nas razdvaja. Mogao sam se pokloniti stvarima i ljudima praveći se da je sve po starom, kao da me se sve to ne dotiče; ali nisam mogao ići protiv savjesti. Nisam se dvoumio između lažnih bogova i pravoga Boga oca, gospodina našega Isusa Krista, nego između vjere i vjernosti prema suborcima. Ma kako to suludo zvučalo, svi smo mi robovi predrasuda, ne želeći povrijediti bližnje oko sebe, spremni smo na kompromise postajući majstori samoopravdanja. Tek kada sam u svojim bližnjima prepoznao ne samo one s kojima sam služio i obavljao dužnosti, nego i one u kojima sam pozvan gledati i ljubiti Isusa, svoju braću, nisam se više dvoumio. Tu se dogodio moj susret. Možeš prolaziti gradom i nikoga ne susresti, pa sve i ako ih pokušavaš dotaknuti. Istinski ćeš susreti nekoga jedino ako se zadubiš u njegove oči, u njegovu sudbinu i prepoznaš svu težinu Isusova križa u njemu. Toliko puta gradimo lažne mostove jedni prema drugima stvarajući umjetne i lažne odnose. Glumimo i pretvaramo se jedni drugima pokazujući se u lažnom svjetlu. Vidjeti braću u svojim dojučerašnjim kolegama, protivnicima i neprijateljima, to je moja prilika za susret s Isusom. Prilika posvjedočiti Isusa Krista. Evo me, mene uzmite.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.



Peta postaja
Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Peta postaja
V. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Pomoći drugome. Isusu je Šimun Cirenac pomogao nositi križ; sv. Florijanu nije imao tko. Njegovi suborci slušali su zapovijedi nadređenih i nisu mu mogli pomoći. Tek pred smrt kada su ostali nasamo na mostu, mogli su mu pružiti utjehu: »Molio je pak vojnike koji su ga držali da mu dopuste da se moli Gospodinu. Blaženi Florijan stojeći pak okrenut prema istoku i šireći svoje ruke prema nebu reče: Gospodine Isuse Kriste, primi dušu moju. I molio je oko sat vremena tako da su oni koji su ga vodili imali strahopoštovanja i bojali se da ga dotaknu.«

Pomoći drugima kada je to najpotrebnije, samo je odlika velikih ljudi. Neki put ljudi prepoznaju sami, poput Šimuna Cirenca, kada je nekome potrebna pomoć. Ja sam molio za pomoć drugih. Sam sâm bio vojnik koji nikada ne moli milost, pogotovo ne za sebe. Odgajali su me da trebam biti odvažan i snažan. Sada sam zamolio vojnike da me puste da se molim Bogu. Znali su da je to moj kraj i zato me nisu mogli odbiti. Nisam molio za milost da mi poštede život, nego milost da se pripremim za Život. Ustvari, nisam ni ovoga puta molio za sebe, nego sam molio za njih. Da se jednog dana svi susretnemo u vječnoj slavi. Da možemo svi opet biti okupljeni i služiti jedinom i istinskom caru i kralju, Isusu Kristu. Moji bivši suborci znali su da neću pobjeći, da nisam kukavica koji bježi pred svojim idealima, koji bježi pred istinom da ustupi mjesto laži. Znali su da ih neću izdati i osramotiti, stoga su me prestali držati kako bih se molio raširenih ruku poput Isusa na križu. Dobio sam svoju uru klanjanja na čemu sam im neizmjerno zahvalan. Bili su puni strahopoštovanja jer sam molio svim srcem. Zauzeo sam stav pred upraviteljem i sada molitveni stav pred Bogom. Zapravo iz molitvenog stava pred Bogom zauzeo sam stav pred upraviteljem. Ne treba biti zabrinut hoćeš li moći posvjedočiti kada dođe ta situacija, bit će ti dano, dat će ti se u onaj čas. Nemoj biti zabrinut kako ćeš tada iznijeti taj križ. Tu sam da te tješim i vodim k Isusu.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.



Šesta postaja
Veronika pruža Isusu rubac

Šesta postaja
VI. Veronika pruža Isusu rubac

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Milosrđe. U teškim časovima došla je jedna pobožna žena koja je Isusu pružila rubac, a Isus joj je za uzvrat ostavio trajno otisnut lik na platnu. I sv. Florijan imao je svoju Veroniku, zvala se Valerija. Pobrinula se za njegovo mrtvo tijelo kojega je zbog straha u žurbi umotala u šiblje i lišće. »Tada se blaženi Florijan očitova nekoj ženi [po imenu Valeriji] srcem odanoj Bogu, koja ga je pokopala na poprilično tajnom mjestu. (…) Zbog straha od pogana umota ga u šiblje ili lišće, pravila se kao da ide do maloga vrta da ga ogradi. (…) Tada se žena tužnim duhom molila Gospodinu da joj pritekne u pomoć i smjesta na istom mjestu šikne prebogat izvor koji kao svjedočanstvo stoji sve do danas

Valerija mi je mogla iskazati dobročinstvo jedino nakon smrti. Nije mogla ranije, mene su sudili i osudili u okruženju gdje nije imala pristup. Učinila je koliko je mogla u danom trenutku. Umjesto rupca kojim bi mi podarila utjehu i otrla bol s lica, pružila mi je šiblje i lišće, a ja sam joj za uzvrat ostavio sebe u izvoru vode. Kada sam u sudištu rekao neka zapale oganj jer se ne bojim vatre, nisu učinili jer su znali kako bih ga krvlju ugasio, dok ću poslije smrti pokazati kako mogu i vodom. Iz probodenog srca Isusova na križu potekla je krv i voda, koja je ugasila plamen grijeha. Ništa ne razara dušu kao grijeh koji ubija i prije smrti. U trenutcima mučenja nisam se imao kome obratiti za utjehu. Sve je bilo strogo i po zapovijedi. Sve naoko po pravdi, ali ništa nije bilo pravedno. Ne dopusti da te ponese pravda i pravednost, nego milosrđe. Uvijek gledaj iskazati milosrđe, i gledaj neka to bude još za života. Nemoj odgađati za sutra, jer sutra možda neće postojati; ako ne možda za tebe, onda za tog drugog. Usudi se biti čovjek još danas. Nemoj prosuđivati nekoga po pričama drugih i situacijama ili pravdajući se kako nije prikladan prostor i vrijeme. Tvoje je samo da pomogneš, a Bogu prepusti da otvori srce te osobe, i ako sama nije trenutačno u potrebi, da pomogne nekome tko jest. Budi poput Veronike koja je Isusu pružila rubac na njegovu hodu prema Kalvariji, kako bi on mogao pružiti svima nama. Daruj sebe za života i nemoj sumnjati.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.



Sedma postaja
Isus pada drugi put pod križem

VII. Isus pada drugi put pod križem

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.


Ustrajnost u patnji. »Kad su ga pak tukli, kaže mu upravitelj: Žrtvuj, Florijane, i oslobodi se muka. Blaženi Florijan odgovori: Ja istinsku žrtvu nudim samo Gospodinu svom Isusu Kristu, koji je držao prikladnim dovesti me do ovoga časa i odredio me za ovu radost u kojoj sam sada. Dok je pak sveti muž ovo govorio, zapovjedi upravitelj da ga se opet tuče

Isus je pao drugi put i mene su opet tukli. Kad te stignu kušnje i napasti, gotovo uvijek padaš pod teretom križa. I Isus je opet pao pod teretom križa noseći naše grijehe. Ustao je i nastavio kročiti putem Kalvarije. Bio je Bog i mogao je izbjeći sve to, kao što Bog pred svakoga od nas stavlja slobodu i mogućnost izbora. Možemo pobjeći od kušnja i napasti u drugu državu, u drugi grad, na drugi posao. Iako ne možemo pobjeći od sebe, barem nakratko se čini kako smo odahnuli. Svakodnevno velik teret opterećuje našu istrošenu i napaćenu dušu pod kojom se i tijelo lomi. I meni je bilo ponuđeno izabrati. Mogao sam napustiti istinu i riješiti se svih muka. Na izboru je bila istina. Mogao sam ju odbaciti i napustiti ili prihvatiti i nastaviti težim putem, koji je u očima mojih bližnjih i suboraca vodio u propast. Nisam se dvoumio. Odlučio sam ići za Isusom čak iako opet primim sav teret udaraca. Premda pao i ne mogao ustati gledat ću Isusa jer svaki drugi pokušaj oslobađanja od grijeha, boli i patnje je uzaludan bez obzira na to kako se lakši činio. Kada sam to odlučio, križ je postao radost. Iako pod prisilom i opterećenjem, bio sam slobodan. Tu je radost zato što si se usudio izraziti stav za istinu i dobro. Sloboda postoji i kad misliš kako je nema. I kada sam opet dobio udarce i kada sam pao, mogao sam se vinuti u visine. Bio bih žalostan da nisam vjerovao u istinu, iako na prvi pogled sretan. Usudi se biti radostan, tada će i udarci biti bezbolni.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.



Osma postaja
Isus tješi jeruzalemske žene

VIII. Isus tješi jeruzalemske žene

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Utjeha. U trenutcima kada je Isusu trebala utjeha, on je stao i druge tješio. »Blaženi Florijan kad je protiv njega donesena presuda, išao je radujući se i veseleći u vječni život koji je Gospodin obećao onima koji ga ljube. I tako ustrajaše veseo kao kad bijaše vođen na kupanje.« Možemo samo zamisliti čuđenje svih prisutnih kada su vidjeli sv. Florijana. Njegova vjera i radost bila je utjeha za sve.

Samo radostan čovjek može druge tješiti, a radost dolazi uvijek od Boga. Toliko puta znamo biti veseli, a da nismo radosni. Veselimo se na slavljima, a u dubini duše sami tražimo utjehu. Ja sam bio radostan iako je bila donesena presuda protiv mene. Znao sam da Bogu koji je stvorio Nebo i Zemlju, život i smrt, ne predstavlja problem pobrinuti se za ovaj moj mali život. Eto, moja misija je ovdje na zemlji dovršena. Došao sam pružiti utjehu kolegama koji su uhvaćeni i zatočeni u tamnicu zbog istine, i uspio sam. Gledali su me u stanju radosti i veselja za vječni život, stoga su i oni mogli iznijeti svoj križ do kraja. Nisu ga se odrekli. Na nama je da izdržimo svu muku i sve patnje da bismo kada dođe vrijeme bili u punini radosti s Isusom Kristom. Volio sam vodu, ona je na krštenju bila simbol Božjeg saveza sa mnom. Voda koja je počelo života, postaje ovdje uvir moga života, kojem se potpuno predajem. I postaje izvor mojega ponovnog rođenja kada ću biti rođen za Nebo. Ona koja je izbrisala sve moje veze s iskonskim grijehom, sve moje nečistoće duše i tijela, postaje moj križ; moje konačno mjesto kamo me vode. Okupat ću se u njoj posljednji put. Obijelit ću svoje haljine krvlju Jaganjčevom kako bi poput snijega mogao zablistati pred Gospodinom. Došao je trenutak kada se križ pretvara u milost, u blagoslov u koji ću uroniti. Mojem veselju stoga nema kraja. Zapravo, ima kraja, ali samo za ovo moje smrtno tijelo. Duša će opet izroniti kako bi zaplivala Božjim prostranstvom. Ja mu se istinski radujem.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.



Deveta postaja
Isus pada treći put pod križem

IX. Isus pada treći put pod križem

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Konačni pad. »Kad je pak bio bijen blaženi Florijan, pjevao je psalme tako sretna lica, kao netko u radosti ili zastao u velikom veselju. Tada upravitelj naredi da mu se lopatice razbiju oštrim željezom. Kad je to učinjeno, blaženi Florijan još silnije slavljaše Boga i sveudilj se očitovaše kršćaninom

Isus je treći put pao i kada su svi bili uvjereni da je to njegov konačni pad nakon kojeg nema više podizanja, uspio se opet dignuti. Mnogo puta ljudi budu uvjereni kako je došao konačni pad kada jednostavno nema dalje. Tada dolazi stanje beznađa i napuštenosti u kojem se bojimo i ne vidimo naprijed. Kada ljudski gledano nema više nade. Znaj mene nije mogla nikakva presuda pokolebati ma kako zvučala konačna, i nikakva dijagnoza koju ljudi daju. To su ljudska naklapanja jer Bog nije još izrekao svoju riječ. Presuda je konačna, a Bog je beskonačan. Iako su svi očekivali da ću šutjeti, jer dolazi situacija kada jednostavno zanijemiš od muke, pjevao sam i radostan slavio Boga psalmima. Poput Isusa na križu kada se obratio Ocu. Drugima sam pružio utjehu, a ja sam je evo dobio od Boga. I kada su mi razbili lopatice oštrim željezom čineći me tjelesno nesposobnim, radovao sam se još i više jer sam tada bio potpuno predan Njemu. Po patnji i križu. Ruke koje sam dobio od Boga, s kojima sam činio samo dobro, sada predajem Bogu, koji je sva moja utjeha. Uspoređujući se s prošlošću, kroz glavu svakom prođe što sve neće moći raditi kada izgubi dio tijela zbog bolesti i okolnosti. Prije sam mogao, a sada više ne mogu. Ili, s drugima kada kaže: drugi mogu, a ja ne mogu. Ne boj se! Slavi Gospodina u svakoj situaciji pa i u toj novonastaloj. Kada se bojiš, to samo znači da se još uvijek uzdaš samo u sebe, a ne u Boga. Kada se potpuno predaš, tada dolazi pobjeda. Bog je iznad svake situacije. I kada nisam više nikom drugome mogao stisnuti ruku i pružiti mu podršku, tada Bog prilazi i stišće moju ruku ohrabrujući me da ga još silnije slavim. Ne boj se, samo vjeruj.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.



Deseta postaja
Isusa svlače

X. Isusa svlače

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Gol i napušten. »Imaš snagu moga tijela, moju pak dušu ne možeš dotaknuti; sam naime Bog u njoj prevladava. Do danas sam se pokoravao zapovijedi sudaca; bio sam podložan koliko dolikuje vojniku, ovo pak me nitko ne može nagovoriti da žrtvujem demonima». «Odjeni me, Gospodine, u bijelu haljinu svoje vrline i u Duhu Svetom ojačaj me.«


U životu možeš biti odjeven, a zapravo gol, isto kao što možeš biti gol, a da nisi razgolićen. Isus je rekao da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, nego dušu. Kao Adam i Eva koji su se našli goli kada su ubrali plod sa zabranjenog stabla. Bili su duhovno mrtvi. Smrt nastupa jedino s duhovnom smrću. Kada ti sve uzmu i kada se osjetiš ostavljen i napušten od svih, znaj da nisi sam. Isusa su razgolitili potpuno. Predbacivali su mu kako je rekao ovo pa je rekao ono. Željeli su ga učiniti kontradiktornim i lažljivim. Dolazi trenutak kada ljudi samo prljavo rublje iznose protiv tebe kako bi te razgolitili i osramotili. Koji put se iz radoznalosti propituju o tebi, a samo kako bi te mogli pred drugima ogovarati. Kako bi oni jačali, učinivši tebe slabim. Likuju nad tvojom patnjom. Znaju da te boli, stoga još više nagaze na bolno mjesto. Ali ne boj se. Kao vojnik slušao sam zapovijedi nadređenih, onih koji su bili iznad mene. Znali su sve o meni, još i više, raspolagali su mojim životom. Svoje srce ostavio sam u službi. Ali, nikada nisam zaboravio da je Bog iznad svih nas. Htjeli su da žrtvujem svoje ideale, da im i to predam. Da istinu pregazim s laži. Da Boga zamijenim s njima. Nisam to mogao učiniti jer tada bih stvarno bio gol. Stoga svoju dušu nisam dao nikome, to mi nisu mogli uzeti. U njoj je Bog prebivao. Ona je božanska. Kada su mi sve uzeli, zavapio sam Bogu da me obuče u svoju bijelu haljinu i da me ojača u Duhu Svetom kako bih izdržao do kraja. Da iznesem svoj križ.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.


Jedanaesta postaja
Isusa pribijaju na križ

XI. Isusa pribijaju na križ

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Razapet na križu. »… stigoše na mjesto gdje ga je trebalo baciti. Svezaše mu kamen oko njegovog vrata.«

Biti pribijen na križ znači biti trajno suobličen Kristu. Križ i Krist postali su jedno. Kada pogledamo na križ, vidimo Krista, kada vidimo Krista, gledamo u njemu križ. To je postalo neodvojivo jedno od drugoga. Ja sam bio Kristov, stoga sam i ja bio pribijen na križ. Moj križ bio je mlinski kamen koji su mi svezali oko vrata. Cijeli život sam spašavao druge, a sada ću biti bačen. Kao neka krpa bit ću odbačen s tim kamenom za kojega su me vezali. Nije dovoljno da me samo svezanog bace u rijeku, moram potonuti s kamenom. Boje se da ne bih isplivao. Ne smije isplivati ni ovo moje jadno i smrtno tijelo koje je za života činilo samo dobre stvari. Treba potonuti s Isusovim naukom koji im smeta i zbog kojega me bacaju. Ali ne znaju da Isusov nauk nikada ne može potonuti bez obzira na to koliko puta bio odbačen i pogažen. Ne da se svezati. Život će ti uvijek donositi križeve na koje će te ljudi pribijati, i život vezati uz njih. Postoje samo manji i veći križevi. Koji put ih ne možemo ni izabrati. Biram manji, a ono ispadne veći i teži. Neki put su najteži oni koje si sami znamo nametnuti. Tvoje je samo da se prepustiš Bogu jer on zna najbolje koji možemo nositi i na kojega će nas život razapeti. Kada si jednom razapet iako znaš da je gotovo, ne želiš se pomiriti s tim pa mrmljaš i proklinješ. Možeš se suobličiti Isusu, a možeš i odalečiti od njega. Ja sam prihvatio smrt jer sam prihvatio križ. Stoga sam se suobličio u Krista. Križ i ja postali smo jedno do konca ovog života.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.


Dvanaesta postaja
Isus umire na križu

XII. Isus umire na križu

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Smrt. »Tada im neki dolazeći pun bijesa reče: Zašto stojite i ne izvršavate upraviteljevu zapovijed? I to govoreći strmoglavi ga s mosta u rijeku i odmah se njegove oči razbiše.«

Gotovo je. Smrt treba biti moja konačna postaja Križnog puta. Strmoglavio me je neki mladić pun bijesa. Moji me vojnici, sudrugovi, nisu strmoglavili. Gledali su me s puno ljubavi i strahopoštovanja. Prema meni nisu osjećali nikakav bijes, nikakvu zluradost. Znali su da im nikada nisam ništa loše učinio, da sam ih samo ljubio. Istina, sada ih ljubim još više. Onda sam im mogao pružiti tek mali dio ljubavi, sada im darujem cijelog sebe. Žao mi je samo da su radi mene dobili i prijekor jer nisu izvršili upraviteljevu zapovijed. Njima je bilo najteže. Bili su razapeti između vjernosti i ljubavi, pravde i milosrđa. Znam kako je to. I ja sam to prošao. Drago mi je da me ipak nisu oni bacili u rijeku, nego neki mladić pun bijesa koji nije bio u Istini. Bijes i mržnja ne idu s Istinom i ljubavlju. Tog dana umro je taj bijesni mladić, a ne ja. Ja sam dobio nove oči kojima gledam duhovnu stvarnost. Moj posljednji križ zapravo je Uskrs. Ne možeš uskrsnuti ako nisi umro. Jedino sa smrću, kada se konačno oslobodiš svega materijalnog za što si mislio da je život, naći ćeš istinski Život. U punini s Isusom Kristom. Sada ne više po patnji koje si se smrću zauvijek oslobodio, nego po istinskoj ljubavi. Tada ćemo svi biti opet zajedno. Ti i ja, zajedno sa svim umrlim legionarima i vatrogascima, okupljeni oko svih anđela i korova arkanđela i zbora svetih. Svi ćemo biti ujedinjeni oko Isusa Krista u jedinstvu neizmjerne ljubavi. Smrt stoga nije ništa drugo nego ulazak u Novi život. Ne boj se prihvatiti Život.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.


Trinaesta postaja
Isusa skidaju s križa

XIII. Isusa skidaju s križa

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Križ kao nagrada. »Rijeka pak primajući mučenika Kristova uplaši se i podigavši svoje valove položi njegovo tijelo na neko mjesto na izdignutijem kamenu. Tada po višnjem božanskom dopuštenju dođe orao raširenih krila i zaštićivaše ga u obliku križa.«

Križ na koji bivamo razapeti ostaje do smrti. Ima puno vrsta križeva u životu koje želimo odbaciti, ali ako uzmeš svoj križ i izneseš ga s Isusom do kraja, tada taj križ postaje Njegov križ. Ja nisam bio razapet na križ kao naš Gospodin kojega sam slijedio, ali Gospodin je potvrdio moju žrtvu i smrt šaljući mi orla koji se nadvio nad mojim mrtvim tijelom darujući mi svoj križ. Moja smrt bila je zapravo Isusova smrt, kojega su taj dan ponovno razapeli. Onda kada je razapet njegov nauk u onima koji ga slijede, tada je On razapet. Ja sam dobio za nagradu Njegov križ jer sam se usudio nositi ga vjerno za života. Iako je taj dan bila osuđena i zatrta Istina, njegov nauk nije mogao ostati skriven na dnu rijeke, nego ga je Gospodin čudesno izdignuo na kamen, položio na stijenu, a znamo tko je ta stijena, kako kaže sv. Pavao. Gospodin me je uzdignuo i posjeo na sebe. Tek tada sam spoznao da je križ kojem sam išao ususret bila milost koju mi je iskazao Gospodin podarivši mojem mrtvom tijelu kao nagradu jedan mali simbol, orden za hrabrost i vjernost: znak križa koji me osjenio, uveličavši mi slavu. Isti znak pod kojim ja danas okupljam svoje vatrogasce dajući im do znanja da sam ja s njima u svim njihovim patnjama i teškoćama. Isus, ja i moji vatrogasci u zajedništvu. Istu čast koju je meni iskazao Isus, ja danas iskazujem Vama. Nosite ga časno i ponosno u svojim amblemima i neka ljudi u svima Vama prepoznaju mene. Moju ljubav za Vas i prema Isusu Kristu. Tada će svi u Vašim djelima prepoznati da sam ja Vaš zaštitnik.

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.



Četrnaesta postaja
Isusa polažu u grob

Četrnaesta postaja
XIV. Isusa polažu u grob

R. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
O. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Ukop. »Žena pak uvjerena ovim viđenjem, upregnula je životinje i požurila do rijeke. Nekim znakovima pokazao joj je mjesto gdje da ga pokopa ili ga da pokopati. (…) I tako stigne do mjesta gdje joj je on bio otkrio i ondje ga žena zbog prijetećeg i pregorkog progona potajno u žurbi položi u zemlju.«

Biti učenik Isusov znači ljubiti ga beskrajno. Ne nadajući se na ovom svijetu ničemu i ne očekujući ništa. Isus je obećao da ćemo na ovom svijetu zbog Njega dobiti samo patnje i progonstva. I zaista drugoga puta nema. Moje tijelo koje je rijeka izbacila, postalo je simbol moga Ljubljenoga. Ljubio sam svog Gospodina više od ičega. Postao sam simbol progona; netko tko je slijedio Isusa Krista i netko tko je na sebi imao Njegove tragove. Postao sam Isus. Te tragove i mnogi vatrogasci nose na svojem tijelu i svojim udovima. Na svojim plućima kada zbog služenja ljudima u potrebi, udišu razne otrovne plinove. Time svjedoče o mučeništvu svojega poziva i poslanja. Time svjedoče mene i moje bezrezervno zalaganje za braću. Svjedoče Isusovu zapovijed ljubavi za druge. Pa i prema neprijateljima svojim. To je Istina i svjedočenje za Istinu. Ljubiti bližnje kao samoga sebe do smrti na križu. Dati život za brata ne pitajući koje je vjere ili naroda. On je u potrebi, stoga ću ga spasiti. Ukop znači položiti u grob svoju sebičnost i egoizam, svoje nesigurnosti i strahove. Prikazati ih Isusu Kristu kako bismo ih zauvijek pokopali da bismo mogli neopterećeni pomoći bratu i sestri u nevolji. To znači suobličiti se Isusu Kristu. Bio sam žurno pokopan u zemlju, bez ceremonija i zahvala. Nama vatrogascima dovoljno je reći: hvala. Ne treba ništa drugo. I kada jednog dana budeš položen kao ja u grobni humak, znaj da ako i svi zaborave što si lijepo i plemenito učinio za druge, ja neću zaboraviti nikada. Bit ćeš zauvijek moj vatrogasac koji na svojem tijelu nosi biljege Kristove. Ako želiš biti vatrogasac, znaj da ćeš uvijek dobivati udarce, muke i trpljenja. Ali ne boj se. To je poradi tebe i tvojeg spasenja. Da bi bio u potpunosti Kristov. I kada jednog dana budeš Njegov, nitko te više neće moći udaljiti od Njega i sve patnje nauditi ti više neće. Ja i Ti u gorućem ognju Njegove ljubavi. Zauvijek!

R. Smiluj nam se, Gospodine.
O. Smiluj nam se.



Završna molitva

Hvala ti, Gospodine Isuse Kriste, što si mi omogućio ovaj hod kroz tvoj Križni put sa sv. Florijanom, našim vatrogasnim zaštitnikom. Spoznao sam svu plemenitost službe koju svakodnevno obavljam tebi na slavu. Ti si rekao da svaki put kada učinimo nešto jednom od naše najmanje braće, tebi smo za ljubav učinili. Zahvaljujem ti što si me izabrao i povjerio mi vatrogasnu službu u kojoj mogu služiti pomažući braći ljudima, slaveći tebe sa sv. Florijanom, tvojim mučenikom i našim zaštitnikom. Hvala ti za sve primljene milosti koje si mi udijelio tijekom ovoga Križnog puta. Trudit ću se vjerno i savjesno obavljati svoj poziv kako bi nasljedujući sv. Florijana, svi u meni prepoznali Tebe i kako bi mogli vidjeti kako si me Ti postavio za to poslanje. Da jednog dana budem dostojan u slavi opet biti njegovim nasljedovateljem, slaveći Tebe u jedinstvu s njime i svim preminulim vatrogascima koji su se žrtvovali za svoj poziv iz ljubavi prema Tebi i onima koje si nam povjerio kako bismo im pomogli.

»Gospodine, Bože moj, u tebe se uzdam i ne mogu te zanijekati, nego se za tebe borim i tebi prinosim žrtvu hvale. Neka me zaštiti tvoja desnica, jer blagoslovljeno je ime tvoje na nebu i na zemlji. Gospodine, daj mi vrlinu podnošenja i prihvati me među svete tvoje borce, koji su prije mene ispovijedali sveto ime tvoje. Odjeni me, Gospodine, u bijelu haljinu svoje vrline i u Duhu Svetom ojačaj me. I ne dozvoli da budem pogažen od đavla, nego mi budi vođa na putu pravde i u vrlini svojoj, da te hvalim i tebi himan kazujem, jer si blagoslovljen u vjekove. Amen.«


križni put za vatrogasce



- slike za 'Križni put' nacrtao Ante Vlašić
- dijelovi 'Pasije' uzeti su iz: Turkalj, N., Sveti Florijan rimski vojnik i vatrogasac, Redak, Split, 2018.

priredio: N. Turkalj