Zvono sv. Florijana na 'Stepinčevoj' katedrali u Zagrebu

Zagrebačka katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava, najveća je i najmonumentalnija hrvatska sakralna građevina i jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske kulturne baštine. Izgrađena je u neogotičkom stilu, te osim vjerskog i povijesnog značenja ima i veliko kulturno i arhitektonsko značenje i jedan je od najpoznatijih simbola grada Zagreba.

Zagrebačka katedrala

Ubrzo nakon osnutka biskupije u Zagrebu (oko 1094. godine) počelo se s gradnjom stolne crkve u prijelaznom romaničko-gotičkom stilu. Trobrodna, troapsidalna katedralna crkva građena je postupno od 13. stoljeća na mjestu Ladislavove katedrale iz 11. st. i Prodanove, a tek 1217. godine bila je završena i posvećena uz prisustvo kralja Andrije II. Uskoro je teško stradala za provale Tatara (1242.), čiju obnovu je započeo biskup Timotej u gotskom stilu; a u 16. st. je utvrđena zidinama i kulama, dok u 17. st. dobiva svoj nekadašnji masivni renesansni toranj. Sklop Ladislavove katedrale s grobljem na redove na prostoru kaptolskog trga i tzv. "predtatarska" katedrala samo su djelomično arheološki istraženi.

Zagrebačka katedrala prije potresa 1880.g.

Osim od požara i navale neprijatelja koji su je više puta oštećivali, teško je stradala u dva velika potresa. Nakon prvog velikog potresa 1880. godine provedena je temeljita obnova katedrale u neogotičkom stilu (1880.-1906.), po nacrtima graditelja F. Schmidta i pod vodstvom Hermanna Bolléa. Tada je dobila svoj prepoznatljivi oblik s dva vitka tornja, visokim krovištem, novim stupovima u svetištu i oltarima koji su zamijenili one barokne iz 18. stoljeća. Ponovno veliko oštećivanje doživjela je u posljednjem potresu 22. ožujka 2020. g. u jutarnjim satima, koji je srušio gornji dio južnog tornja, a sjeverni zarotirao za 15-ak centimetara. Budući je isti bio preopasan, naknadno je skinut mjesec dana kasnije.

Zagrebačka Prvostolnica dugačka je 77, a široka 46 metara. Površina unutrašnjosti iznosi 1617 m2, a može primiti više od 5.000 ljudi. Do posljednjeg potresa imala je (ali opet će imati) dva tornja, odnosno crkvena zvonika - sjeverni toranj visine 104 metra i južni, visine 105 metara. U svakom je zvoniku po jedan sat promjera 320 cm i težine oko 600 kilograma. Stare satove, uništene korozijom, restauratori su zamijenili novima za čiju izradu je utrošeno osam tona bronce i mjedi.

Oba tornja Katedrale, odnosno zvonika, imaju ukupno osam zvona - pet u sjevernom, a tri u južnom zvoniku. Svako zvono ima svoje ime - najstarije zvono nosi ime 'Svetog Stjepana kralja', teži 1300 kg, a izlio ga je 1777. godine u Zagrebu majstor Josip Angerer. Najveće je zvono 'Presvetog Trojstva' iz 1843. godine (teško 6454 kg), a najmanje je zvono 'Svetog Florijana' čiji donji promjer iznosi 56 cm i teži samo 110 kg. 'Sveti Florijan' još je poznat pod imenom malo zvono ili 'Cinkuš'. Zvono 'Sv. Florijana', 'Cinkuš', ili kako ga Kukuljević naziva »Mali zvon« smješten je u zagrebačkoj katedrali u sjevernom zvoniku.

Svako zvono ima svoj akord tj. tonalitet: Presveto Trojstvo [Ais], Sveti Stjepan [H], Mala Gospa [E], Velika Gospa [B], Sveta Tri kralja [Fis], Sveti Kvirin [G], Sveti Mihael [Fis] i Sveti Florijan ili mali cinkuš ima simpatičan, ali još neispitan ton.

zvono Svetog Florijana

Sve do posljednjeg potresa uslijed kojeg je zbog narušene statike Katedrala zatvorena za javnost zvona su zvonila svakog dana. Radnim danom podne je označavalo zvono 'Sveta Tri kralja' (2163 kg), a nedjeljom i blagdanom zvono 'Velika Gospa' (3098 kg). Malo zvono Sveti Florijan oglašavalo se svakoga dana u 8 i 14 sati.

poslije potresa 22. ožujka 2020.g.

Biskup M. Vrhovac, prigodom vizitacije 1792. godine, navodi zvono sv. Martina kojeg nazivaju cinkuš: »Campanulam S. Martini czinkuss vulgo dictam«. Današnji cinkuš salio je 1808. godine Antun Schiffer (1796. – 1820.) i posvećen je sv. Florijanu. Cinkuš je pozivao kanonike i nadarbenike na konventualnu sv. Misu (sa molitvom časoslova) koja je počinjala u 9 sati te na Večernjicu koja se molila u 15 sati, jedan sat prije, tako da su se stigli na vrijeme spremiti. U starija vremena kanonici su dolazili na sastanke ili molitvu na glas »Većeg zvona«, ad sonum maioris campanae.

U 14 sati malo zvono oglašavalo se kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska. Dana 22. lipnja 1593. dogodila se u Sisku najslavnija hrvatska pobjeda nad Turcima. To je prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga srednje Europe protiv osmanske vojske. Ova bitka, nakon niza poraza kršćanskih vojski u 15. i 16. stoljeću, označila je prekretnicu u ratovima protiv Turaka. Od 22. lipnja 2010. godine i zvono sisačke Katedrale 'Uzvišenja Svetog Križa' svakim danom u 14 sati zvonjavom podsjeća na ovu slavnu pobjedu kršćanske vojske. U spomen tog slavnog događaja mala zvona sisačke i zagrebačke katedrale zvone svakog dana u 14 sati podsjećajući ljude na “Predziđe kršćanstva”.

prostor unutar zvonika Katedrale

Za vrijeme potresa 1880. godine Cinkuš je zajedno s tadašnjim zvonima ostao visjeti bez zidova i kupole zvonika. Kako je bio napravljen privremeni drveni tornjić, na vrhu tog tornjića napravljena je laterna gdje je bilo smješten, te je 20. kolovoza 1881. godine ponovno zazvonio jutrom u 8 i poslije podne u 14 sati. U novije vrijeme, do potresa kada je prestao zvoniti, mnogima je u gradu služio za vremensku orijentaciju. Prigodom namještanja novih zvona 1986. godine, morao je ponovno malo zašutjeti, jer je privremeno bio smješten na najvišem mjestu, u polju jakih električnih naboja, stoga je privlačio gromove više od gromobrana.

Katedrala za vrijeme gradnje oko 1900.

Da je zvono salio poznati zvonoljevački majstor Antun Schiffer godine 1808., koji je za crkve na području tadašnje Hrvatske, Slavonije i Međimurja izlio 210 zvona, saznajemo u natpisu na njemu: »ME FVDIT ANTONIVM SCHIFFER ZAGRABIAE 1808.« Na sredini plašta zvona nalaze se četiri figuralna lika, od kojih se raspoznaje na osvijetljenoj strani lik žene u dugoj odjeći kako zalijeva cvijeće. Donji obod zvona ukrašen je stiliziranim linijama u dva reda.

gromobrani Katedrale

U jeku I. svjetskog rata započelo je 16. kolovoza 1916. godine skidanje zvona iz zvonika zagrebačke katedrale kako bi se pretalila za ratne svrhe. Zagreb je toga dana morao pola dana tužno slušati razbijanje zvona 'Sv. Ladislava', jer ga drugačije nisu mogli iznijeti iz katedralnog zvonika. Iako su sva zvona kasnije nadomještena, osobito dobrotom zagrebačkog kanonika Milana Balenovića 1985.g., žalosno je to bilo za vidjeti i čuti. Tada su skinuta sljedeća zvona: 1. Zvono 'BDM', težine 1.772 kg, kojeg je 1896. godine iz starog zvona prelio M. Majer. 2. Zvono 'Sv. Ladislava', težine 3.122 kg, kojeg je iz starog zvona prelio H. Degen 1837. godine. Ova zvona razbijena su u tornju i spuštena u komadima. Od zvona 'Sv. Ladislava' uspio se sačuvati njegov reljefni lik i nalazi se u Riznici zagrebačke katedrale. 3. Zvono 'Sv. Kvirina', težine 364 kg, kojeg je 1812. godine salio A. Schifer. 4. Zvono 'Prebendar', saliveno u Beču 1785. godine, težine 336 kg. Također je bio skinut i 'Cinkuš' koji je u zadnji čas ipak spašen. Zvona su bila otpremana željezničkim vagonima 26., 30. i 31. kolovoza 1916. godine. Za zvona zagrebačke katedrale bila je određena odšteta po c. k. vojnom eraru, 23. travnja 1917. godine, te je isti dan uložena u štedionicu Wiener Bank Vereina, br. 3746, ali je propašću Austro-Ugarske polog propao.

zvono sv. Ladislava, izradio Henrik Degen
skinuto 16.08.1916.g.

Tako je malo zvono 'Sv. Florijana' ili 'Cinkuš' iz početka 19. stoljeća, zagovorom njegovog zaštitnika i zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana, na svu sreću ipak bilo spašeno te bi moglo kao svjedok ispričati i jedan dio puta tajnika Vatrogasnog društva u Krašiću, sadašnjeg blaženika kardinala Alojzija Stepinca, koji se na njegov zvuk odazivao na molitve i mise kao nadbiskup u zagrebačkoj prvostolnici. U tradiciji kajkavskog kraja „cinkuš“ označava zvono koje prati ljude od njihovog rođenja pa sve do smrti. Cinkuš (mađ. csengo = zvono) označava malo crkveno zvono ili zvonce kojim se pokojnik ispraćao na groblje.

DVD Krašić

stara vatrogasna kola

Da se povijest vatrogastva i naših velikana često poklapa, može se vidjeti iz sljedećega. Kao i većina dobrovoljnih društava i Krašićko društvo osnovano je 1895. godine radi velike potrebitosti. Vjerojatni povod tome bio je katastrofalni požar 1885. godine koji je do temelja uništio selo Penić-Sirak. Osnovano društvo djelovalo je matično na području sela Krašić i Brezarić. Poslije Prvog svjetskog rata Društvo se nije odmah aktiviralo nego tek 1920. godine, kada je obnovljeno opet počelo sa radom sa posve novim članstvom okupljenim od strane predsjednika Društva Karla Andraševića i vojvode Franje Ilijanića, dok tajnikom društva postaje mladi Alojzije Stepinac, budući nadbiskup i kardinal.

bl. Alojzije Stepinac
tajnik vatrogasnog društva

Dana 19. srpnja 1931. godine priredilo je Vatrogasno društvo u Krašiću veliko slavlje u počast svojem bivšem tajniku Viktoru Stepincu, sadašnjem blaženiku, koji je imao sreću da toga dana proslavi svoju prvu svečanu misu u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u kojoj je bio kršten. Pratili su ga zajedno sa svim vjernicima u svečanoj procesiji od roditeljske kuće do župne crkve.

bl. Alojzije Stepinac i vatrogasci

Na dan biskupskog posvećenja dr. Alojzija Stepinca, obnovitelja krašićkog vatrogasnog društva, tajnika i ondašnjeg pokrovitelja vatrogasnog doma kao i mnogih drugih vatrogasnih domova, vatrogasci su se željeli posebno zahvaliti svojem tajniku. Stoga su dana 24. lipnja 1934. u Zagreb poslali, na njegovo posvećenje, svoja tri člana kako bi proslavili ovu veliku svečanost.

Procesija na Tijelovo u Zagrebu,
 Sakrament pronosi nadbiskup Stepinac

I kao biskup, blaženi Alojzije Stepinac nije zaboravio svoje vatrogasce, stoga se rado odazivao na njihove pozive kako bi blagoslovom uzveličao njihova slavlja. Dana 15. srpnja 1934. godine blagoslovio je vatrogasni dom u Draganiću. Blaženi Alojzije Stepinac stigao je iz Jastrebarskog autom u pratnji dr. Lončara. U ime mještana općine Draganić srdačno ga je pozdravio načelnik Tomo Domladovac. Sveta misa slavljena je na prostoru oko današnje zgrade općine Draganić. Uz nadbiskupa koadjutora Alojzija Stepinca propovijed je održao i karlovački gvardijan vlč. Bencetić. Misu je zajedno s Stepincem i Bencetićem služio i mjesni župnik vlč. Prezel.

U crkvenim knjigama također je zapisano kako se u Sesvetama 11. kolovoza 1935. godine okupilo mnoštvo od 10.000 vatrogasaca i građana, koji su od ranog jutra pristizali raznim prijevoznim sredstvima iz bliže i dalje okolice. Svi značajniji crkveni i politički velikodostojnici, bili su nazočni dolasku preuzvišenoga biskupa koadjutora, doktora Alojzija Stepinca, koji je posebno povodom prigodne svečanosti otvorenja i posvećenja dovršenog Društvenog doma u Sesvetama, služio svečanu misu te posvetio novosagrađeni Vatrogasni dom.

svečani doček u Sesvetama

vatrogasci u govoru pozdravljaju nadbiskupa Stepinca

Dana 7. rujna 1939. na putu prema Našicama nadbiskup Stepinac zaustavio se u Podgoraču, gdje je idući dan, na Malu Gospu, blagoslovio novosagrađeni 'Hrvatski dom' sudjelujući u proslavi 35. obljetnice mjesnog Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Tu su nadbiskupa pozdravili župnik preč. Teodor Mađerić i zapovjednik Vatrogasnog društva g. Fabo Lovoković. Na sam dan Male Gospe budnicu je odsvirala vatrogasna glazba. U 10 sati Nadbiskup je u prepunoj crkvi slavio svečanu Svetu Misu, poslije koje je u procesiji došao do 'Hrvatskog doma', koji je pritom blagoslovio. Poslije blagoslova Nadbiskup je mnoštvu vatrogasaca, koji su došli iz petnaest mjesta, te okupljenom narodu održao kratki nagovor u kojemu je istaknuo plemenitu zadaću vatrogasnih društava koja se ustanovljuju s glavnom zapovijedi kršćanstva - ljubavi prema bližnjemu.

Hrvatski vatrogasni dom u Podgoraču,
blagoslovio bl. Alojzije Stepinac

Ljubav njega i vatrogasaca bila je obostrana. On se rado odazivao na njihova slavlja kako bi ih uzveličao, a oni su ga vjerno pratili na procesijama i svetim slavljima. Od značajnijih manifestacija potrebno je spomenuti svečani doček nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca od strane vatrogasaca, s društvenim barjakom, prilikom posvete crkve svetog Alojzija Gonzage i zvona u Popovači 21. kolovoza 1938. godine.

bl. Alojzije Stepinac u Popovači

Znamo da je blaženi Stepinac jednom prilikom posvetio i kip sv. Florijana, vatrogasnog zaštitnika, prilikom blagoslova oltara u župnoj crkvi svetog Jurja u Đurđevcu 8. studenog 1936.g.

oltar u župnoj crkvi sv. Jurja u Đurđrvcu,
sa kipom sv. Florijana

I upravo je sv. Florijan svojim neodređenim tonom ispratio 13. veljače 1960.g. na posljednje počivalište vatrogasnog tajnika, i uveo ga u zajedništvo blaženih i svetih. Tom prilikom nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper naredio je da zvone sva zagrebačka crkvena zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Možemo samo zamisliti kako je to malo zvono pokušavalo svojim zvonjenjem među drugim većim zvonima dati što jasniji i glasniji ton, kako bi ispričalo svoju vatrogasnu priču. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus - Evo kako umire pravednik. Mi bismo dodali: Ecce quomodo moritur siphonarius - Evo kako umire vatrogasac! Danas je tijelo našeg vatrogasnog tajnika blaženog Alojzija Stepinca izloženo za štovanje u sarkofagu od kristala i srebra, u prostoru iza glavnog oltara zagrebačke katedrale, koju neki nazivaju i 'Stepinčevom katedralom', ispod tornjeva i brončanog zvona vatrogasnog zaštitnika sv. Florijana.

Blaženi Alojzije Stepinac, tajniče vatrogasnog društva, moli za nas!

Blaženi Alojzije Stepinac, zagovorniče svih vatrogasaca, moli za nas!

Pravila za sudjelovanje vatrogasaca u vjerskim obredima

Članovi vatrogasnih organizacija svojom voljom odlučuju za sudjelovanje kod vjerskih obreda koji su namijenjeni vatrogascima. Vatrogasci u crkvi nisu u formaciji i sudjeluju kod obreda kao ostali prisutni vjernici.

Prilikom ulaska u crkvu, vatrogasac pojedinac ili kao član postrojbe, prolazeći kroz vrata crkve, skida kapu. Za cijelo vrijeme odvijanja vjerskih obreda (sveta Misa, blagoslov i dr.) vatrogasci imaju skinute kape.

Vatrogasci skidaju kapu na zapovijed: «Kapu – SKINI!» (ispred crkve)

Na ovu zapovijed vatrogasac skida kapu primajući desnom rukom, za srednji dio suncobrana, kapa se skida s glave i donosi ispod lijeve miške, tako da otvor bude okrenut prema tijelu, a znak na kapi prema naprijed.

Vatrogasci skidaju kacigu na zapovijed: «Kacigu – SKINI!»

Na ovu zapovijed vatrogasac skida kacigu i drži ju s obje ruke ispred sebe, otvorom okrenutim prema dolje, a znak na kacigi je prema naprijed.

Osim skidanja kape na zapovijed (ispred crkve), vatrogasci samoinicijativno skidaju kapu u zatvorenoj prostoriji iz pijeteta prema državnim, vatrogasnim i religioznim simbolima (zastava, grb, raspelo).

Ovo pravilo ne primjenjuje se na zastavnika i pratitelje zastave te počasnu stražu i pratnju kraj odra preminulog. Oni ne skidaju svečane kacige.

Vatrogasac stavlja kapu (kacigu) na glavu na zapovijed: «Kapu (kacigu) – STAVI!» (izvan crkve) ili samoinicijativno prilikom izlaska iz zatvorenog prostora na otvoreno.

 

POSTUPAK VATROGASCA KOD BLAGOSLOVA VATROGASNOG OBJEKTA ILI OPREME

Kod preuzimanja vatrogasnog doma, vatrogasne opreme, sl. može se upriličiti vjerski obred „blagoslov“. O postupcima tijekom blagoslova dogovaraju se organizator i crkveni predstavnik.

 

POSTUPAK VATROGASCA PRIGODOM NAZOČNOSTI SVETOJ MISI

Prigodom nazočnosti svetoj Misi unutar crkve, vatrogasci stoje bez kape, a na otvorenom prostoru s kapom na glavi.

Za cijelo vrijeme trajanja svete Mise vatrogasci ne stoje u određenom stavu, već na dostojan način sudjeluju u svim obredima, osim kod nekih dijelova svete Mise. U stavu «pozor» vatrogasci stoje za vrijeme podizanja tj. od trenutka kad se dade zvonom znak da počinje pretvorba pa do posljednjeg udarca zvona kod podizanja Presvete Krvi.

Zastavnik uvijek stoji pokrivene glave, nikada ne kleči i pozdravlja zastavom (kut od 45º) na pozdrav kod podizanja svetoga Tijela i svete Krvi.

Ako se iza Mise dijeli blagoslov s Presvetim Sakramentom, vatrogasci u crkvi kleče, a izvan crkve stoje u stavu «pozor» i skidaju kapu. Zastavnik pozdravlja zastavom.

Ukoliko se na koncu svete Mise pjeva bilo koja himna, vatrogasci stoje u stavu «pozor», a zastavnik pozdravlja zastavom.

 

POSTUPAK VATROGASCA PRIGODOM DRŽANJA POČASNE STRAŽE KOD BOŽJEG GROBA

Počasna straža kod Božjeg Groba u dane prije Uskrsa organizira se na način da uz Božji Grob stoje po dva vatrogasca u svečanoj vatrogasnoj odori, sa svečanom kacigom na glavi. Vatrogasci stoje u stavu «pozor», okrenuti licem prema izlazu. Izmjena počasne straže u pravilu se provodi u odgovarajućim vremenskim razmacima, bez zapovijedi.

 

POSTUPAK VATROGASACA PRIGODOM SUDJELOVANJA U PROCESIJI

Članovi vatrogasnih organizacija nazočni su svetoj Misi i sudjeluju u procesiji na blagdan Florijanova, Tijelova, Svih svetih i u drugim sličnim prigodama.

Vatrogasci u procesiji sudjeluju hodajući običnim korakom u dvije kolone s kapom na glavi. U sastavu procesije postavljaju se iza odraslih muškaraca, a ispred djece odnosno djevojčica u bijelim haljinama.

Tijekom tijelovske procesije, kod podjele blagoslova pri svakoj pojedinoj postaji, vatrogasci skidaju kapu, a zastavnik ne skida kapu, već pozdravlja zastavom.

Izvor: Pravila vatrogasne službe, HVZ, Zagreb, 2011.

Sv. Florijan kao glineni ukras na sljemenu krova kuće

Građevina se sastoji od građevinskih konstrukcija i elemenata. Građevinsku konstrukciju čine svi oni dijelovi u građevini koji imaju funkciju prenošenja opterećenja i čije se dimenzije moraju odrediti statički proračunom prema zadanom opterećenju. Građevinske elemente čine svi ostali dijelovi koji nemaju funkciju prenošenja, nego zajedno s nosivim konstrukcijama čine tehničko-tehnološku cjelinu. Kod građevine postoje sljedeće konstrukcije: temelj, zidovi, stupovi i grede, međukatne konstrukcije i krov.

Krov je završni dio građevine koji je štiti od vanjskih utjecaja: vjetra, hladnoće, vrućine i oborina, a sastoji se od nosive konstrukcije i pokrova.

Prema nagibu krova, postoje ravni i skošeni krovovi. Ravni krovovi su oni čiji nagib ne prelazi 5°, a skošeni krovovi imaju kose plohe nagiba od 6° do 45°, pa i više. Nagib krova i njegova konstrukcija uvjetovani su vrstom pokrovnog materijala, klimatskim uvjetima (npr. u sjevernim krajevima krov je strm zbog velikih količina snijega), namjenom tavanskog prostora i estetskim mjerilima.

Krovne konstrukcije ili krovišta preuzimaju opterećenje vlastite težine, pokrova, snijega te sile vjetra. Krovna konstrukcija sve terete prenosi na okomite konstrukcije, te preko njih na temelje i temeljno tlo. Drvena konstrukcija najčešće se radi od jelovog drva. Sastoji se od rogova – gredica presjeka 10/12 cm i većih presjeka, položenih u smjeru nagiba krova te spojenih u sljemenu; i vodoravne grede - podrožnice presjeka najčešće 16/18 cm ili većih presjeka na kojima leže rogovi. Podrožnice su raspoređene tako da raspon roga ne bude veći od 4,5 m.

Na sljemenu rogovi mogu biti spojeni preklopom ili se tupo sudaraju što je bolja mogućnost. Kada se rogovi spajaju direktno na drvene grede, koje su ujedno i stropne grede, postoji velika opasnost od požara, jer ako požar zahvati stropnu gredu doći će do urušavanja krovne konstrukcije.

Preko rogova zabija se daščana oplata i letve za pokrov. Pokrov štiti nosivu konstrukciju i čitavu građevinu od kiše, snijega i ostalih atmosferskih nepogoda. Izbor pokrova ovisi o željenom nagibu krova, o vrsti objekta, klimatskim uvjetima, ekonomskim i drugim razlozima.

Tradicionalni glineni crijep najčešće je korišteni materijal za pokrivanje kosih krovova. Prirodan i ekološki materijal dugog vijeka trajanja, spada u skupinu negorivih pokrova koji uspješno štiti krov od vanjskih utjecaja te unutarnju klimu čini ugodnom za život. Osim što štite građevinu, svojim estetskim izričajem pruža mogućnost izražavanja regionalnog identiteta čuvajući kulturnu baštinu. Najveća vrijednost leži u tome što se nakon rušenja glineni crjepovi mogu reciklirati – ponovno koristiti u ciklusu materijala – ili se mogu lako i ekonomično polagati kao mineralni građevinski materijal bez zagađivanja okoliša.

Muzej DVD Krašić

sv. Florijan na krovu muzeja

Crijep se postavlja na letve koje su zabijene gušće ili rjeđe na rogove (ovisno o vrsti crijepa i načinu pokrivanja). Izrađen je od pečene gline, formiran određenim kalupom. Normama su propisane dimenzije crijepa. Postoji biber crijep i utoreni crijep. Biber crijep je ravan, na jednom kraju polukružni, s nosom na drugom kraju (naziv crijepa 'Biber' = njem. dabar, dolazi od oblika nalik dabrovom repu). Utorni crijep ima utore s obje bočne strane, tako da se prilikom pokrivanja crijepovi spoje utorom.

Budući da su se skošeni krovovi od davnine najčešće radili od drveta, postojala je stalna opasnost od požara te ulegnuća i urušavanja cijelog krovišta, a time i kuće. Stoga su ljudi postavljali "nakite" na sljeme krova kako bi se zaštitili od požara, nepremostivih sila i lošeg vremena, ratova, bolesti ili neprijateljstva susjeda.

Prvotna svrha nakita na krovu bila je stavljanje kuće pod nebesku zaštitu, dok je u današnje vrijeme on samo "neizostavni" krovni ukras. Vjerovanje u zaštitu božanskog pomoglo je ljudima prevladati strah od svih pojava koje su ih nadilazile. Budući da je sv. Florijan bio zaštitnik od požara, ponegdje na nekoj od kuća može se još uvijek vidjeti njegov lik, kako bi ukućane zaštitio od vatre, požara i munja.

sv. Florijan, za prvo sljeme krova,
star preko 100 godina

Keramička figurica na sljemenu krova i danas je čest ukras obiteljskih kuća u Hrvatskoj, posebice u selima i prigradskim naseljima. Iako njegovo postavljanje na krovni greben seže u davninu, u našim krajevima običaj se proširio polovicom 19. stoljeća. U početku su takvi elementi bili napravljeni pojedinačno za određeni dom, te su bili izgledom jedinstveni. Mnogo kasnije, ukrasni elementi počeli su se u skladu sa krovnim crijepom masovno proizvoditi od pečene gline.

Na sljemeni crijep najčešće su se postavljali pijetlovi izrađeni od opeke, rjeđe od bakra ili lima. Sljemeni pijetao u narodnoj predaji je znak sreće, budnosti i plodnosti. Smatra se da čuva kuću i ukućane od svih nesreća. Doista, u poganskoj prošlosti Zapadne Europe pijetao je bio simbol mira i sklada. Međutim, nakon usvajanja kršćanstva, pijetao je povezan s buđenjem duše postavši znakom svećenika, temeljeći simboliku na Isusovoj riječi: „što na uho čujete, propovijedajte na krovovima“ (Mt 10,27).

Stoga, nakon što se lik pijetla pojavio na krovovima crkava u 9. stoljeću, ljudi su ga počeli vidjeti kao zaštitnika kuće, kako bi ukućanima donio sreću. Bio je i simbol budnosti i zaštite od požara. Kasnije, osim na krovovima kuća, bio je postavljen i na gospodarske objekte koji su bili od velike važnosti za seljake i zemljoposjednike, na primjer, na krovu žitnice ili šupa. U nekim područjima stavljao se na krov tek po rođenju prvog sina. S vremenom su se na sljeme krova počeli stavljati i ukrasi od opeke u obliku orla, sove, mačke, psa ili pak likova iz bajki. U novije vrijeme nađe se tu i poneko zanimanje, poput npr. vatrogasca…

Oblikovana tradicija ovog ukrasa tipična je za mnoge zemlje, od kojih su mnogi čak i dokumentirani, jer ti "detalji" ne samo da pokazuju položaj vlasnika u društvu i njegove imovine, već i prenose podatke o povijesti i podrijetlu zgrade. Tako je izvorni, jednobrodni ukras krova postao znak cijelih gradova i zemalja čiji su stanovnici utkali svoje osobine i običaje u običaj krovnih tradicija. U novije vrijeme stoga ne treba čuditi kako se na vatrogasnim domovima prilikom sanacije i obnove krovišta, u duhu tradicije postavlja vatrogasni zaštitnik sv. Florijan, kako bi se i simbolično pokazalo kojem svecu vatrogasci pripadaju, stavljajući svoju službu pod njegovu zaštitu.

sv. Florijan

Preminuli vatrogasac Davor Kovačić otišao sv. Florijanu u susret

OTIŠAO JE JEDAN OD NAS – DAVOR KOVAČIĆ, 19.05.1967. - 25.07.2020.

Davor Kovačić

U petak dana 24. srpnja 2020.g. u večernjim satima grad Zagreb pogodilo je jako olujno grmljavinsko nevrijeme praćeno obilnim pljuskovima. Te noći Zagrebački vatrogasci imali su uslijed poplava kiše preko 200 intervencija a primili su više od tisuću poziva. Ilica i ulice u središtu Zagreba za kratko vrijeme bile su pod vodom što je stvorilo velike probleme u gradu. U vodi su zapeli automobili, podvožnjaci su bili poplavljeni, tramvajski promet bio je u prekidu na pojedinim trasama, a poplavljene su prostorije stotine stanova i poslovnih ureda. Sve vatrogasne ekipe bile su na terenu.

poplava u Zagrebu

Tom prilikom u noći na subotu oko 00.30 sati preminuo je dobrovoljni vatrogasac Davor Kovačić (53), koji je sa svojom ekipom bio na 3. intervenciji ispumpavanja vode iz podrumskih prostorija na području Kustošije u Zagrebu.

DVD Kustošija

osmrtnica na vatrogasnom domu

Vatrogasni časnik 1. klase Davor Kovačić bio je član DVD-a Kustošija od 2004. godine. Prošao je obuku za intervencije na visinama i bio je instruktor za spašavanje iz ruševina.

Ljubav prema intervencijama bila mu je u krvi, budući je u obitelji pradjed utro taj put služeći drugima kao vatrogasac. Potom se odlučio i sam Davor na taj poziv, a onda su se upustili i kćer Lucija i sinovi Luka i Filip koji su također vatrogasci. Možda nije ni slučajno da se Davor rodio u mjesecu Svibnju, koji je ujedno i Mjesec zaštite od požara; mjesecu koji je za vatrogasce prevažan jer 2. svibnja slavimo dan sv. Florijana što je ujedno i međunarodni dan vatrogastva.

Kada bi se u jednoj rečenici trebalo definirati što je vatrogastvo, onda bi možda najtočnija definicija bila: „Vatrogastvo je zvanje koje traži neslomljivost i odvažnost… Biti u službi drugima poslanje je samo onih koji su otkrili ideale jače od vlastitog života.“

Takav je bio vatrogasac Davor Kovačić. Svoju ljubav prema ljudima hrabri Davor pokazivao je osim u vatrogasnim intervencijama, i u nesebičnom darivanju krvi. Bio je redoviti dobrovoljni davalac krvi; posljednji put šest dana prije nego što ga je srce izdalo u noći poplave kada se sagnuo upaliti pumpu prilikom ispumpavanja podruma. Do zadnjeg trenutka u kojem je bio na intervenciji sa sinom Lukom, nesebično je pomogao onima kojima je to bilo najpotrebnije. Kolege vatrogasci krenuli su odmah s reanimacijom i unatoč brzoj intervenciji Hitne pomoći, nije preživio. Kad su stigli pokušali su ga više od sat vremena reanimirati i vratiti u život, ali srce koje je kucalo za druge nastavilo je ovog puta kucati u drugima.

crkva sv. Blaža

Prije intervencije nije pokazivao nikakve znakove slabosti. Baš nikakvih zdravstvenih pokazatelja nije bilo. Nikada se na ništa nije žalio, prošavši sve liječničke preglede koje moraju imati svi operativni vatrogasci.

Naš heroj odradio je i bezbroj intervencija na sanacijama od posljedica razornih potresa koji su snažno pogodili Zagreb u ožujku 2020.g., svega nekoliko mjeseci ranije. Bio je na svim mjestima gdje god je trebalo pružiti ruku čovjeku u potrebi. Osim na sanacijama grada nakon potresa, bio je 2014.g. u Gunji kada se nakon poplave raščišćavalo to područje u istočnoj Hrvatskoj, gasio je požare u C.I.O.S-u, a bio je i na požarištima u Dalmaciji od Cresa sve do Dugog Otoka dugih 15 godina. U travnju je, kad je išao na intervenciju, vozio suprugu koja je u vozilu doživjela moždani udar i Davorovom prisebnošću spašen joj je život.

To je čovjek koji je živio za vatrogastvo, a ne od vatrogastva i kao vatrogasac je, služeći drugima otišao u Nebo zaštitniku svih vatrogasaca sv. Florijanu koji ga je vjerno primio među svoje drugove, mučenike toga poziva. Vatrogasci kada idu na intervenciju, nikada ne znaju hoće li se vratiti ili ne. Na pročelju DVD-a Kustošija, u niši na zidu stoji kip zaštitnika vatrogasaca prema kojem vatrogasci podižu oči kada izlaze na vatrogasnu intervenciju i jednako tako upiru pogled kada se sretno vraćaju svojim obiteljima. Do sada su se svi uvijek vraćali; do ove olujne subote kada je sv. Florijan spustio milostivi pogled na svojeg hrabrog vatrogasca kako bi ga uzeo za ruku i poveo u Nebo. Vratio se kući…

„Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive, po svojim djelima i riječima, a najviše po dobroti srca”, riječi su to sa kojima se Vatrogasna postrojba Zagreb oprostila od svojeg kolege.

 

sv. Florijan

Veliko hvala za sve, neka ti je laka Hrvatska zemlja.