Molitva za proglašenje svetim vatrogasnog brata bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika

Blaženi Alojzije Stepinac bio je kao i naš vatrogasni zaštitnik sv. Florijan po svojem mladenačkom pozivu vojnik i vatrogasac. I dok sv. Florijana za vrijeme Dioklecijanovih progona protiv kršćana, poslije vojne službe, zatičemo u civilnoj službi u uredu upravitelja provincije, blaženog Alojzija Stepinca za vrijeme komunističkog progona protiv vjere susrećemo kao svećenika i pastira Zagrebačke nadbiskupije. Iako je blaženi Alojzije Stepinac živio sedamnaest stoljeća kasnije, obojica su svojim životom i smrću žarko svjedočila svoju vjeru i obojica su imali slični rani životni put u svojem zvanju. Jedan i drugi bili su vojnici i vatrogasci.

bl. Alojzije Stepinac

tajnik vatrogasnog društva

Gospodine Bože, izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija, pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj i branitelj istine
i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi.

Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se za siromašne i obespravljene;
ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe i ustrajnosti u trpljenju.

Ponizno te molimo
da nas obdariš svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece sveopće Crkve,
da bismo ga mogli još predanije slijediti
i uteći se njegovu moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.

Po njegovim molitvama jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

 

Više o životu našeg vatrogasnog brata bl. Alojzija Stepinca možete pročitati OVDJE

Usporedba težine opreme sv. Florijana i današnjeg vatrogasca

Posao vatrogasaca jedan je od najstresnijih i najopasnijih poslova. Hrabri vatrogasci riskiraju svoje živote kako bi obranili tuđe, kao i imovinu. Naziv vatrogasac pokriva zapravo samo jedan dio posla kojim se ovi ljudi bave. Osim gašenja požara oni odrađuju nebrojeni broj intervencija, bilo da se radi o poplavama, prometnim nesrećama ili nečem trećem u često puta jako teškim uvjetima. Pa da odrade i samo vatrogasnu vježbu to predstavlja za tijelo veliki fizički napor, budući da je sama oprema koju nose jako teška. Primjerice, vatrogasna jakna teži 2, 38 kilograma, boca 11, 89 kilograma, a mlaznica 2, 53 kilograma. Ukupno vatrogasci na sebi nose 42, 33 kilograma. Pri tome sredstvo za gašenje i hidrauličke sprave za razvaljivanje nisu uračunati...

No je li oduvijek bilo tako?

U vrijeme sv. Florijana, rimskog vojnika i vatrogasca, koji je pogubljen 304.g. u vrijeme cara Dioklecijana, vatrogastvo je bilo dobro razvijeno, a naročito Rimska vojska. Služenje u Rimskoj vojsci do reforme vojskovođe Gaja Marija 101.g. pr. Kr. bila je opća vojna obveza svih građana. Gaj Marije (Gaius Marius), 157.-86.g. pr. Kr., da bi osigurao što veći broj vojnika pozvao je u vojnu službu dobrovoljce koji su bili opremljeni na trošak države, te su postali zaposlenici države u trajanju od – u to vrijeme – 16 godina. Tom je vojnom reformom 101.g. pr. Kr. utrt put profesionalizaciji rimske vojske omogućivši svim mladićima stupanje u vojnu službu, bez obzira na imetak i podrijetlo. Od tada su u vojsku odlazili samo dobrovoljci koji su plaću, oružje i opremu dobivali od države čime se omogućilo znatno povećanje brojnosti vojske i legija. Vojska je od tada bila sastavljena od dobrovoljaca, pretežno predstavnika nižih društvenih slojeva, pripadnika slobodnog dijela rimskog stanovništva, nešto kasnije i od stanovnika provincija, a zatim i od pripadnika barbarskih plemena, koja su se nastanila na rimskom području, ali koje je nekad država i preko volje primala.

Od vremena Gaja Marija legionari su prtljagu (sarcinae) nosili obješenu na štap koji bi nosili na ramenu; zato su ih pogrdno nazivali 'Marijeve mule'. U prtljagu su spadale osobne stvari, odjeća, zaliha hrane i vode za tri do petnaest dana, pribor za spravljanje jela (kablić i vojnička porcija), pletena košara, lanac, kožni remen, oruđe; pilu, pijuk, lopatu i trnokop, te dva do četiri kolaca za pravljenje nasipa oko tabora što je iznosilo oko 20 kg. Osim prtljage, legionari su nosili zaštitnu opremu (kaciga i oklop) i naoružanje ukupne težine 20-29 kg. Prema arheološkim nalazima i rekonstrukcijama prstenasti oklop (lorica hamata) težio je 12-15 kg, a obručasti oklop (lorica segmentata) oko 9 kg, kaciga (cassis) oko 2-3 kg, štit (scutum) 5,5-7,5 kg i naoružanje preko 4 kg (laka sulica oko 2 kg, mač sa koricama oko 1,5 kg i bodež). Samo vojničke sandale (caligae) težile su nešto manje od kilograma. Puna oprema iznosila je oko 40 - 49 kg tereta.

Služenje vojske u Rimskom Carstvu bio je izrazito težak posao, jer usprkos stalnoj opasnosti od pogibelji postojala je neprestana fizička aktivnost. Osim iscrpljujućih vojničkih hodnji triput mjesečno, bili su danomice pod punom opremom uvježbavani ujutro i poslijepodne. Vojničkim korakom trebalo je prijeći 20 000 koraka za samo pet ljetnih sati, odnosno 29,6 km što znači da su se kretali otprilike 5 km/h. Dok je punim korakom, koji je brži (6 km/h), trebalo prevaliti 24 000 koraka za isto toliko sati (35,52 km) pod punom opremom. Također, i trkom i skokom da što jačim naletom istrčavaju na neprijatelja i preskakuju opkope. Trebali su biti vrsni plivači, poznavati i biti vješti i u drugim vještinama (mač, koplje i dr.).

Također sudjelovali su i u obavljanju zahtjevnih i teških graditeljskih radova. Upravo su vojnici bili Rimska građevinska radna snaga koja je u provincijama izgradila kilometre cesta, brojne mostove i vodovode, pa i cijele gradove, što je bilo dio njihove integracijske politike, odnosno romanizacije, a time i rimske civilizacije. Neki reljefi na Trajanovom stupu nastalom poč. 2. st. prikazuju jedinice inženjerije kako grade pontonske mostove preko Dunava i legionare kako podižu logore. Naime, rimska vojska bila je primarno pješačka pa bi, čim bi osvojili neko područje, gradili ceste ponajprije za njihovo brže kretanje, kao i kretanje državne pošte i uprave. Ali, i zbog bolje trgovačke komunikacije i migracije stanovništva. Time su izgradili veličanstvenu cestovnu mrežu koju su uvijek povezali sa već postojećim cestama koje su vodile prema Rimu, čime su stvorili učinkovitu cestovnu infrastrukturu koja je povezivala i najudaljenije gradove sa središtem države (svi putevi vode u Rim), čije trase se još i danas upotrebljavaju.

Trajanov stup

Dužina službe varirala je zavisno od jedinice, za legionare je u doba principata iznosila najprije 16 godina, zatim 20 godina, nakon čega je legionar zadržan još četiri godine kao veteran u pomoćnim jedinicama. Obično su bili raspoređeni upravo u vatrogasnim jedinicama, jer je prijetila stalno opasnost od požara, koje su bile za to vrijeme izrazito razvijene. Početne požare gasili su vunenim pokrivačima namočenim u ocat čime se priječio pristup zraka gorivoj tvari (ugušivanje), a za veće su imali propisanu dvocilindarsku stapnu crpku, pomoću koje su na vatru izbacivali vodu čime se gorućem materijalu snižavala temperatura (ohlađivanje), koja je ujedno bila i obvezna protupožarna oprema patricijskih domova. Bili su opremljeni ljestvama, vjedrima, pokrivačima otpornima na vatru, crpkama koje su se mogle spojiti na javne fontane, od kojih je svaki od njih imao svoje zaduženje, npr. rukovatelj crpkom, vodonoša, rukovatelj pokrivačima za gašenje, osvjetljivač garišta i dr. Najreprezentativnije dostignuće u pneumatici predstavljao je sifon ili savijena 'U' cijev pomoću koje se pretakalo tekućinu iz posude u posudu pomoću atmosferskog tlaka. Najbolji primjer bila je svakako pumpa pod pritiskom koja je opskrbljivala grad Pergamon od poč. 2. st. pr. Kr. i nastavljala se upotrebljavati još najmanje četiri stoljeća. Ta tehnologija uspješno je prenesena i u rimski svijet, gdje su ti obrnuti sifoni sagrađeni u dolinama, uvijek kada je dolina bila tako duboka da se nisu mogli graditi svodovi za akvadukte. Tehnologija sifona bila je ugrađena i u izum vatrogasne štrcaljke (stapne pumpe) koja se pripisuje Ktesibiju starogrčkom izumitelju i matematičaru (Ctesibius) iz Aleksandrije (oko 250.g. pr. Kr.), koji je izumio prve štrcaljke ili pumpe za gašenje i navodnjavanje. One su stvarale mlaz vode, odnosno dizale vodu za dobavu iz fontana ili bunara, a sastojale su se od: cilindara, klipova, ventila i cijevi. Arheološki nalazi pokazuju rasprostranjenost takvih pumpi u Rimskom Carstvu koje su prvotno bile od bronce, da bi se kroz vrijeme uveli i dugi materijali, npr. olovo. One su se inicijalno koristile za navodnjavanje vrtova, nakon čega je ta pumpa evoluirala po učinkovitosti i složenosti kako bi se mogli nositi sa vatrogasnim izazovima poput aparata za gašenje požara.

Dakle, posao vatrogasca kao što vidimo bio je oduvijek opasan i težak. Razlika je jedino u tome što se današnji vatrogasci susreću samo sa novim izazovima. A što se tiče opreme, nje nikad nije dovoljno! Jer dosta toga strada pri intervencijama, dosta toga je staro pa se zamjenjuje novom, a dosta toga je jednostavno zastarjelo pa se zamjenjuje novim materijalima i tehnologijama, kao primjerice čelična boca za disanje sa kompozitnim materijalima kako bi vatrogascima barem malo olakšali ionako jako težak i iscrpljujuć fizički posao.

Blaženi Alojzije Stepinac aktivni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je u vremenu prije odlaska u Rim na studij u jesen 1924.g. bio aktivni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću, u kojem je revno obavljao poslove tajnika od svojeg izabranja 1920. g. Osim Alojzija i njegova braća Matija i Juraj bili su dobrovoljni vatrogasci istog Vatrogasnog društva, koje je matično djelovalo na području sela Krašić i Brezarić. Društvo koje je bilo osnovano 1895.g., tri godine prije Alojzijevog rođenja, prekinulo je sa radom tijekom Prvog svjetskog rata jer se i Hrvatska našla u ratnom sukobu budući je pripadala Austo-Ugarskoj Monarhiji. Poslije rata Društvo se nije odmah aktiviralo nego tek 1920. godine, kada je obnovljeno opet počelo djelovati sa posve novim članstvom okupljenim od strane vlasnika mjesne ljekarne Karla Andraševića u vidu predsjednika Društva, vojvode Franje Ilijanića i tajnika blaženog Alojzija Stepinca. U kasnijim godinama predsjednikom Dobrovoljnog vatrogasnog društva postat će njegov brat Matija Stepinac naslijedivši Karla Andraševića u toj funkciji, dok će drugi brat Juraj obnašati dužnost vatrogasnog zapovjednika.

Prvi svjetski rat prekinuo je i Alojzijevo školovanje za svećenika u Nadbiskupskom sjemeništu gdje je pohađao 7. i 8. razred. Iako su mnogi u početku vjerovali da će rat trajati samo nekoliko mjeseci, on se ipak protegnuo od 1914. do 1918.g. zbog promjenjive ratne sreće, novostvorenih događaja u zemlji i okolnosti u međunarodnom životu koji su ugrozili opstanak Austro-Ugarske Monarhije, na čijoj je strani i Alojzije ratovao. U austrijskoj vojsci nastala je potreba za novim časnicima, stoga je donesena odluka da se u rat pozovu i učenici srednjih škola koji su navršili 18 godina. Tim je mladićima bilo dopušteno da u skraćenom roku završe osmi razred i podvrgnu se ispitu zrelosti prije negoli pođu na ratište. Tako je Alojzije maturirao u skraćenom školskom roku 28. lipnja 1916., nakon čega je mobiliziran u austrougarsku vojsku. Dana 29. lipnja stupio je u vojnu službu u Karlovcu, te poslan u srpnju u Rijeku na šestomjesečnu časničku obuku, poslije čega je bio poslan na talijansko ratište. Najprije je bio kadet, zatim zastavnik, i potom poručnik; ističući se spretnošću, razumijevanjem i dobrohotnošću prema ostalim vojnicima.

Alojzijeva uspomena iz rata

Po povratku kući otac ga je nagovarao da krene na sveučilište. Stoga je u jesen 1919. g. otputovao u Zagreb kako bi obišao razne fakultete, te se napokon i upisao na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji je napustio na kraju prvog semestra ne pristupivši ispitima, kako bi se vratio pomagati ocu te posvetio poljoprivredi u rodnom selu. Kao sin ugledna i imućna seljaka, kao svršeni gimnazijalac s maturom, te kao bivši časnik austro-ugarske vojske, a napose zbog svog neporočnog vladanja i života, uživao je Alojzije veliki ugled među seljacima, posebno među svojim vršnjacima. Posve se posvetio poljoprivrednim poslovima nastojeći svojim radom poboljšati i unaprijediti očevo gospodarstvo. Kako je godine 1923. umro Alojzijev brat Marko, koji je radio na očevu posjedu u Kamenarevu, otac je dodijelio Alojziju taj veliki posjed omogućivši mu da se skrasi i zasnuje obitelj. Iste godine pred Božić Alojzije je ponudio ruku Mariji Horvat, kćeri svoga učitelja Josipa Horvata u osnovnoj školi, kako bi osnovao obitelj u iskonskom kršćanskom duhu. Kako se ona s roditeljima preselila u Zagreb, ponuda je bila pismena, zbog čega se među njima razvilo dopisivanje, u kojima saznajemo, budući da je sačuvano 12 njezinih i 6 njegovih pisama, sa koliko se revnosti Alojzije posvetio poljoprivredi ali i vatrogasnom društvu.

iz drugog pisma Mariji Horvat

Pisma nam pokazuju da ne smijemo Alojzija promatrati samo iz perspektive njegovog svećeničkog poziva i djelovanja kao nadbiskupa i kardinala, tumačeći događaje retroaktivno. Iz pozicije budućeg sveca možemo, jer svetac se očituje u svim fazama života i područjima djelovanja. Prema tome, trebamo ga u tom životnom periodu promatrati iz pozicije seljaka i dobrovoljnog vatrogasca. Tako u jednom trenutku u svome pismu 28. siječnja 1924.g. kada grijući se u gostionici Alojzije piše Mariji o ljepoti prirode koja se ne smije promatrati samo kada je lijepo, nego i po zimi kada se je vozeći nakon šest sati napornog rada smrznuo na kolima. Tada je pišući o prirodi počeo spontano pisati i o samoodricanju i vježbanju u samozataji te naposlijetku sam začuđeno uskliknuo: „Bože kuda sam zalutao?“, znajući da ne samo da je odlutao sa svog terena, nego da nije pogođen ni prostor ni vrijeme za takve teme. Mi bismo iz današnjeg kuta gledanja rekli da nije zalutao, ali on je u tom vremenu bio običan poljoprivrednik koji je Božju nazočnost razabirao kroz ljepotu prirode i životne teškoće koje težak rad na seoskom gospodarstvu donosi. Stoga ga u tome životnom periodu moramo gledati kao seljaka i dobrovoljnog vatrogasca, a ne očima svećenika i kardinala.

blaženi Alojzije Stepinac

U pismu od 9. ožujka 1924.g. koje Marija piše Alojziju nailazimo na vatrogasni trag:

„…Lojzek, zašto nisi pozvao starog učitelja na vatrogasnu zabavu? Njemu bi se lijepo vidjelo, a moji dečki vele da bi i oni išli. Osobito je Vlado imao volje za to. Možda se varam, možda si i zaboravio, odnosno nisi na to mislio. Tako mi se čini dugo što ne dobivam odgovor na tvoje pismo! Ne fali mi baš odgovor, nego tvoje pismo! Počeo si biti zločest…

Jesi li Ti zadovoljan sa zabavom? Matko veli da je vrlo dobro uspjela, nisi mi htio ništa o tome spomenuti…“.

Iako mu se Marija obraća na osobnoj razini, iz pisma je vidljivo da mu predbacuje kao tajniku vatrogasnog društva. Nije pozvao njezinog oca, koji je bio nekadašnji ugledni učitelj u selu, a uglednici su se uvijek pozivali. Također ga pita je li On zadovoljan sa zabavom. Iako znamo da je Alojzije bio po naravi šutljiv i povučen te se nije znao zabavljati, ovdje ga Marija ne pita o njegovom dojmu zabave, nego o uspjehu same zabave u svojstvu organizatora, kako se može iščitati iz rečenice koja slijedi: „Matko veli da je vrlo dobro uspjela“ (zlatar i pisac Janko Matko).

Marija mu govori da bi se njezini dečki, odnosno braća, rado odazvali pozivu na vatrogasnu zabavu, a osobito brat Vlado tvorac 'Horvatovih stuba', koji je očito oduvijek pokazivao radoznalost prema tehničkim stvarima i interes prema društvenim okupljanjima. U 'trećem pismu' saznajemo od Marije odnos njezine obitelji prema Alojziju: „Nešto ću ti reći. Ti si poput kakvog čarobnjaka očarao sve moje. Ne znaš koga više. Mama je gotovo već zaljubljena u Tebe, tatu da i ne spominjem. Dečki totalno simpatiziraju s budućim šogorom, samo se još Anđela ne može sprijateljiti s time“.

Vlado, brat Marije Horvat

Ne znamo zašto ih nije pozvao, jer Alojzije je volio njezinu braću o čemu i sam svjedoči u pismu poslije zaruka: „A ja sam uživao kod stola razmišljajući kako moj stari učo životari otkada smo se rastali. Pa moj Ivo, Vlado, Franjo, stari školski drug! Kolike su uspomene prohujale mojom glavom! Jedva sam čekao da malo odahnem od svagdanjih briga“. Marijin brat Vladimir Horvat (1891. – 1962.) bio je slično kao i Alojzije vojnik u Prvome svjetskom ratu gdje se napatio po europskim vrletima i gudurama, ali i osjetio istinsku ljepotu planinskih lanaca Karpata, Visokih Tatri, Dolomita i Julijskih Alpa. Po povratku u Zagreb, iscrpljen vojničkim životom i bolestima, pomislio je da bi njegovu zdravlju najbolje moglo pomoći planinarenje. Postao je speleolog i planinar, a u poslu - novinar, urednik, fotograf (s mnogim nagradama za snimke prirode). Najradije se šetao njemu najmilijom planinom Medvednicom, tik povrh Zagreba.

U periodu od 1946. - 1953. godine ručno je izgradio 500 kamenih stuba na tada nepristupačnom dijelu Medvednice. Horvatove stube su bez sumnje najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom rukom. Vlado je također uredio za posjet špilju Medvednicu, otkrio još jednu novu pećinu i nekoliko ponora, a na obali potočića u gustoj šumskoj hladovini, ispod 500 stuba, uredio lijepo izletište s terasama, klupama za izletnike i jednom nadstrešnicom za slučaj nevremena te ga nazvao Srnec.

početak Horvatovih stuba

Iz pisama znamo da se blaženi Alojzije intimno družio i sa predsjednikom vatrogasnog društva Karlom Andraševićem, razgovarajući s njim o vjerskim pitanjima, ali i o svojoj budućoj ženidbi. Znamo da je jednom zgodom predsjednik Andrašević pružio Alojziju knjižicu sa tiskanim programom tzv. 'Žutog pokreta' kako bi je prelistao. Knjižica je sadržavala potpise 250 svećenika, između ostalih i njegovog župnika, koji su zahtijevali da se katoličkim svećenicima omogući ženidba, uz primjedbu. „Ti si klerikalac, pa zirni malo unutra, da saznaš kakvi su tvoji mili popovi!“, koja Alojziju nije bila po volji ali pritom nije zamjerio svome predsjedniku. I Marija je znala u kakvim je odnosima Alojzije bio sa Karlom, stoga 17. veljače 1924. g. piše svome Lojzeku iz Rakovpotoka gdje je kod rodbine provodila zimski odmor: „ Hoćeš li mi reći kakva je kritika onoga dragušnog jadnika Andraševića glede Tvoga izbora žene? Reci mi, zanima me, znam da mi on dobro želi. Zaslužio je bolju sreću nego što je ima“, aludirajući na njegovu skorašnju rastavu. Alojzije joj odgovora pitanjem: „A otkuda Ti, prpošno čeljade, znadeš da sam razgovarao s Andraševićem o našoj ženidbi?“. Nakon toga nastavlja: „Jer me moliš, kazat ću Ti njegovo mišljenje. Čestitao mi je na izboru. Kako vidim, za njegovu tragediju saznala si prije nego ja ovdje. Ali takve tragedije danas su na žalost već obična stvar. Vidiš li potrebu vjere? Da se poštivala šesta zapovijed, toga ne bi bilo.“

DVD Krašić

Ljubav mladog vatrogasnog tajnika i njegove zaručnice Marije kratko je trajala. Dana 28. ožujka 1924. Marija mu piše posljednje pismo. Njezin inače lijepi rukopis u tom pismu pokazuje uzbuđenost i nemir koji i ona priznaje. Priopćuje mu da odustaje od zaruka, jer ga drži „previše poštenim i plemenitim“, a sebe smatra nedoraslom za njegova visoka načela, na što joj on odgovara 2. travnja: „Kad sam primio Tvoje pismo srušene su jednim časom sve moje lijepe osnove. Iznevjerio me dapače jednu cijelu noć moj inače tvrdi san. U mom srcu bjesnila je borba, ali već u jutro pobijedila je volja. Moj život teče mirno i veselo dalje“.

Alojzije s kolegama, u Rimu 26. listopada 1930.

Alojzije je po prekidu veze otputovao u jesen 1924.g. na studij u Rim, postavši sa 36 godina nadbiskup-koadjutor s pravom nasljedstva, tri godine nakon povratka sa studija. Dana 24. lipnja 1934. na posvećenje novog Hrvatskoga metropolite i Nadbiskupa koadjutora dr. Alojzija Stepinca, obnovitelja vatrogasnog društva, tajnika i pokrovitelja Vatrogasnoga doma u Krašiću, vatrogasci su sa svoja tri člana došli u Zagreb svome dragom tajniku: predsjednik Petar Stepinac, zapovjednik Franjo Jagatić i vodnik Stjepan Šimecki kako bi uzveličali proslavu. Poslije smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937.g. Alojzije Stepinac preuzeo je upravu zagrebačke nadbiskupije. Dvije godine poslije toga Marija je poginula u prometnoj nesreći kada se prevrnuo autobus na putu u Krapinske Toplice. Bilo je više ranjenih, no samo ona mrtva. Nikada se nije udavala. Na vijest o Marijinoj smrti koju mu je prenio Janko Matko, Alojzije je problijedio i odmah kleknuo na pod moleći se za njezinu dušu.

grob obitelji Horvat

Zahvaljujući toj neostvarenoj ljubavi pretočenoj u pismima koje je Marija sačuvala, dobili smo dragocjenu crticu iz života našeg vatrogasnog brata blaženog Alojzija Stepinca nekadašnjeg tajnika vatrogasnog društva u Krašiću.

Blaženi Alojzije, tajniče vatrogasnog društva, moli za nas!

 

Profesionalni vatrogasac Slavko Dukić proslavljeni slikar svetog Florijana

Svaki namjernik koji dolazi u prostore JVP Čakovec prvo će primijetiti kako pročelje njihovih zgrada, odnosno garaža, resi slika sa motivom sv. Florijana zaštitnika vatrogasaca, koju je svojom talentom i zanosom naslikao proslavljeni slikar g. Slavko Dukić iz Donjeg Kraljevca (Međimurje), darovavši ju Javnoj vatrogasnoj postrojbi Čakovec 2008.g. gdje je svakodnevno kao profesionalni vatrogasac dolazio na posao. Slika koja je postavljena kao mural na zidu blagoslovljena je na blagdan sv. Florijana iste godine, postavši simbol vatrogasne postrojbe.

Slavko Dukić je prilikom odlaska u zasluženu mirovinu kao uspomenu svojim bivšim kolegama iz JVP-a, gdje je proveo gotovo 34 godine svojeg radnog vijeka, restaurirao sliku na pročelju zgrade obnovivši ju svježim bojama, te je ista ponovno postavljena u siječnju 2020.g.

- „Restauracija je trajala mjesec dana pa sam na njoj radio kada sam već bio u mirovini“ - rekao je Slavko koji je u JVP Čakovec radio od 1. 8. 1985. pa sve do 8. mjeseca 2019.g.

Samo najbliži su znali kako u tom hrabrom i humanom čovjeku skriveno čuči urođeni talent koji se razvio u ozbiljnije slikarstvo 1997. godine kada je počeo aktivnije slikati i sudjelovati u raznim humanitarnim aktivnostima svojim darivanjem slikarskih radova.

- „Vatrogastvo mi je donijelo dosta dobrog jer sam kao profesionalac imao dosta vremena da u meni bukne žar za slikarstvom pa sam zato odlučio svojoj postrojbi pri odlasku restaurirati sliku našeg zaštitnika, a što je bilo napravljeno prije 12 godina“ - rekao je Slavko i dodao kako to nije sve. Naime, u predvorju JVP-a nalaze se još dvije njegove slike s temom gašenja požara.

Osim za JVP Čakovec Slavko je naslikao sv. Florijana i za neka Dobrovoljna vatrogasna društva, te za naslovnicu knjige prvog životopisa o sv. Florijanu 'Sveti Florijan, rimski vojnik i vatrogasac' na hrvatskom jeziku u izdanju biblioteke Redak iz Splita 2018.g.

Povodom 125. godišnjice DVD-a Donji Kraljevec na dan vatrogasnog zaštitnika 04.05.2014. naslikao je sv. Florijana dimenzija 175 x 125 centimetara. Florijan se prikazuje na slikama u odori rimskog časnika koji u jednoj ruci drži posudu s vodom i gasi kuću u plamenu.

Povodom godišnjice organizirana je i prigodna proslava u Donjem Kraljevcu, gdje je g. Slavku uručena i posebna zahvalnica za njegov rad.

Umirovljeni profesionalni vatrogasac i aktivni slikar Slavko Dukić, iz Donjeg Kraljevca, rođen je 1958. godine.

Slikarstvom se bavi više od dvadeset godina, koristeći se najčešće tehnikama ulja na staklu, tuš akvarela, a u zadnje vrijeme većinom ulja na platnu. Član je Likovne Udruge Donjeg Međimurja Prelog čiji je jedan od osnivača, te Hrvatskog društva karikaturista u Zagrebu. Sudjelovao je u mnogim humanitarnim akcijama darujući svoje slike.

Do sada je izlagao na samostalnim izložbama, te je sudjelovao na više zajedničkih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Bio je sudionik mnogobrojnih likovnih kolonija, a posebno mu je drago kada svojom umjetnošću može pomoći bolesnima od raznih bolesti, donirajući im svoje radove.

Slavko Dukić spada u krug slikara širokog spektra svojih mogućnosti stvaranja i likovnog izražavanja. Njegova lepeza likovnog zanimanja obuhvaća gotovo sve što se nalazi u njegovom vidnom polju: cvijeće, mrtva priroda, životinje u svojoj prirodnoj ljepoti od kojih ga posebice fasciniraju konji, koje prenosi na platno u gotovo realnim detaljima, pejzaži, čovjek u svoj svojoj raznolikosti, slike iz života običnog međimurskog seljaka, te na poseban način vatrogasni zaštitnik sv. Florijan čiji je lik u fokusu njegovog duhovnog interesa kao profesionalnog vatrogasca, prikazujući ga u mističnom svijetlu sa sačuvanom zbiljom osobe rimskog vojnika prožetim svjetlom duhovnog.

U svojim počecima slikanja i najranijim radovima, koristi se tehnikom ulja na staklu, dok se kroz godine svog stvaralaštva više okrenuo uljima na platnu usavršivši upotrebu boje i kista gotovo do perfekcionizma, pri čemu boje na njegovim slikama koje nanosi na platno lepršaju platnom čineći da slike pršte ljepotom i raznolikošću.

Preminuli vatrogasac Davor Kovačić otišao sv. Florijanu u susret

OTIŠAO JE JEDAN OD NAS – DAVOR KOVAČIĆ, 19.05.1967. - 25.07.2020.

Davor Kovačić

U petak dana 24. srpnja 2020.g. u večernjim satima grad Zagreb pogodilo je jako olujno grmljavinsko nevrijeme praćeno obilnim pljuskovima. Te noći Zagrebački vatrogasci imali su uslijed poplava kiše preko 200 intervencija a primili su više od tisuću poziva. Ilica i ulice u središtu Zagreba za kratko vrijeme bile su pod vodom što je stvorilo velike probleme u gradu. U vodi su zapeli automobili, podvožnjaci su bili poplavljeni, tramvajski promet bio je u prekidu na pojedinim trasama, a poplavljene su prostorije stotine stanova i poslovnih ureda. Sve vatrogasne ekipe bile su na terenu.

poplava u Zagrebu

Tom prilikom u noći na subotu oko 00.30 sati preminuo je dobrovoljni vatrogasac Davor Kovačić (53), koji je sa svojom ekipom bio na 3. intervenciji ispumpavanja vode iz podrumskih prostorija na području Kustošije u Zagrebu.

DVD Kustošija

osmrtnica na vatrogasnom domu

Vatrogasni časnik 1. klase Davor Kovačić bio je član DVD-a Kustošija od 2004. godine. Prošao je obuku za intervencije na visinama i bio je instruktor za spašavanje iz ruševina.

Ljubav prema intervencijama bila mu je u krvi, budući je u obitelji pradjed utro taj put služeći drugima kao vatrogasac. Potom se odlučio i sam Davor na taj poziv, a onda su se upustili i kćer Lucija i sinovi Luka i Filip koji su također vatrogasci. Možda nije ni slučajno da se Davor rodio u mjesecu Svibnju, koji je ujedno i Mjesec zaštite od požara; mjesecu koji je za vatrogasce prevažan jer 2. svibnja slavimo dan sv. Florijana što je ujedno i međunarodni dan vatrogastva.

Kada bi se u jednoj rečenici trebalo definirati što je vatrogastvo, onda bi možda najtočnija definicija bila: „Vatrogastvo je zvanje koje traži neslomljivost i odvažnost… Biti u službi drugima poslanje je samo onih koji su otkrili ideale jače od vlastitog života.“

Takav je bio vatrogasac Davor Kovačić. Svoju ljubav prema ljudima hrabri Davor pokazivao je osim u vatrogasnim intervencijama, i u nesebičnom darivanju krvi. Bio je redoviti dobrovoljni davalac krvi; posljednji put šest dana prije nego što ga je srce izdalo u noći poplave kada se sagnuo upaliti pumpu prilikom ispumpavanja podruma. Do zadnjeg trenutka u kojem je bio na intervenciji sa sinom Lukom, nesebično je pomogao onima kojima je to bilo najpotrebnije. Kolege vatrogasci krenuli su odmah s reanimacijom i unatoč brzoj intervenciji Hitne pomoći, nije preživio. Kad su stigli pokušali su ga više od sat vremena reanimirati i vratiti u život, ali srce koje je kucalo za druge nastavilo je ovog puta kucati u drugima.

crkva sv. Blaža

Prije intervencije nije pokazivao nikakve znakove slabosti. Baš nikakvih zdravstvenih pokazatelja nije bilo. Nikada se na ništa nije žalio, prošavši sve liječničke preglede koje moraju imati svi operativni vatrogasci.

Naš heroj odradio je i bezbroj intervencija na sanacijama od posljedica razornih potresa koji su snažno pogodili Zagreb u ožujku 2020.g., svega nekoliko mjeseci ranije. Bio je na svim mjestima gdje god je trebalo pružiti ruku čovjeku u potrebi. Osim na sanacijama grada nakon potresa, bio je 2014.g. u Gunji kada se nakon poplave raščišćavalo to područje u istočnoj Hrvatskoj, gasio je požare u C.I.O.S-u, a bio je i na požarištima u Dalmaciji od Cresa sve do Dugog Otoka dugih 15 godina. U travnju je, kad je išao na intervenciju, vozio suprugu koja je u vozilu doživjela moždani udar i Davorovom prisebnošću spašen joj je život.

To je čovjek koji je živio za vatrogastvo, a ne od vatrogastva i kao vatrogasac je, služeći drugima otišao u Nebo zaštitniku svih vatrogasaca sv. Florijanu koji ga je vjerno primio među svoje drugove, mučenike toga poziva. Vatrogasci kada idu na intervenciju, nikada ne znaju hoće li se vratiti ili ne. Na pročelju DVD-a Kustošija, u niši na zidu stoji kip zaštitnika vatrogasaca prema kojem vatrogasci podižu oči kada izlaze na vatrogasnu intervenciju i jednako tako upiru pogled kada se sretno vraćaju svojim obiteljima. Do sada su se svi uvijek vraćali; do ove olujne subote kada je sv. Florijan spustio milostivi pogled na svojeg hrabrog vatrogasca kako bi ga uzeo za ruku i poveo u Nebo. Vratio se kući…

„Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive, po svojim djelima i riječima, a najviše po dobroti srca”, riječi su to sa kojima se Vatrogasna postrojba Zagreb oprostila od svojeg kolege.

 

sv. Florijan

Veliko hvala za sve, neka ti je laka Hrvatska zemlja.