Blaženi Alojzije Stepinac aktivni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je u vremenu prije odlaska u Rim na studij u jesen 1924.g. bio aktivni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću, u kojem je revno obavljao poslove tajnika od svojeg izabranja 1920. g. Osim Alojzija i njegova braća Matija i Juraj bili su dobrovoljni vatrogasci istog Vatrogasnog društva, koje je matično djelovalo na području sela Krašić i Brezarić. Društvo koje je bilo osnovano 1895.g., tri godine prije Alojzijevog rođenja, prekinulo je sa radom tijekom Prvog svjetskog rata jer se i Hrvatska našla u ratnom sukobu budući je pripadala Austo-Ugarskoj Monarhiji. Poslije rata Društvo se nije odmah aktiviralo nego tek 1920. godine, kada je obnovljeno opet počelo djelovati sa posve novim članstvom okupljenim od strane vlasnika mjesne ljekarne Karla Andraševića u vidu predsjednika Društva, vojvode Franje Ilijanića i tajnika blaženog Alojzija Stepinca. U kasnijim godinama predsjednikom Dobrovoljnog vatrogasnog društva postat će njegov brat Matija Stepinac naslijedivši Karla Andraševića u toj funkciji, dok će drugi brat Juraj obnašati dužnost vatrogasnog zapovjednika.

Prvi svjetski rat prekinuo je i Alojzijevo školovanje za svećenika u Nadbiskupskom sjemeništu gdje je pohađao 7. i 8. razred. Iako su mnogi u početku vjerovali da će rat trajati samo nekoliko mjeseci, on se ipak protegnuo od 1914. do 1918.g. zbog promjenjive ratne sreće, novostvorenih događaja u zemlji i okolnosti u međunarodnom životu koji su ugrozili opstanak Austro-Ugarske Monarhije, na čijoj je strani i Alojzije ratovao. U austrijskoj vojsci nastala je potreba za novim časnicima, stoga je donesena odluka da se u rat pozovu i učenici srednjih škola koji su navršili 18 godina. Tim je mladićima bilo dopušteno da u skraćenom roku završe osmi razred i podvrgnu se ispitu zrelosti prije negoli pođu na ratište. Tako je Alojzije maturirao u skraćenom školskom roku 28. lipnja 1916., nakon čega je mobiliziran u austrougarsku vojsku. Dana 29. lipnja stupio je u vojnu službu u Karlovcu, te poslan u srpnju u Rijeku na šestomjesečnu časničku obuku, poslije čega je bio poslan na talijansko ratište. Najprije je bio kadet, zatim zastavnik, i potom poručnik; ističući se spretnošću, razumijevanjem i dobrohotnošću prema ostalim vojnicima.

Alojzijeva uspomena iz rata

Po povratku kući otac ga je nagovarao da krene na sveučilište. Stoga je u jesen 1919. g. otputovao u Zagreb kako bi obišao razne fakultete, te se napokon i upisao na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji je napustio na kraju prvog semestra ne pristupivši ispitima, kako bi se vratio pomagati ocu te posvetio poljoprivredi u rodnom selu. Kao sin ugledna i imućna seljaka, kao svršeni gimnazijalac s maturom, te kao bivši časnik austro-ugarske vojske, a napose zbog svog neporočnog vladanja i života, uživao je Alojzije veliki ugled među seljacima, posebno među svojim vršnjacima. Posve se posvetio poljoprivrednim poslovima nastojeći svojim radom poboljšati i unaprijediti očevo gospodarstvo. Kako je godine 1923. umro Alojzijev brat Marko, koji je radio na očevu posjedu u Kamenarevu, otac je dodijelio Alojziju taj veliki posjed omogućivši mu da se skrasi i zasnuje obitelj. Iste godine pred Božić Alojzije je ponudio ruku Mariji Horvat, kćeri svoga učitelja Josipa Horvata u osnovnoj školi, kako bi osnovao obitelj u iskonskom kršćanskom duhu. Kako se ona s roditeljima preselila u Zagreb, ponuda je bila pismena, zbog čega se među njima razvilo dopisivanje, u kojima saznajemo, budući da je sačuvano 12 njezinih i 6 njegovih pisama, sa koliko se revnosti Alojzije posvetio poljoprivredi ali i vatrogasnom društvu.

iz drugog pisma Mariji Horvat

Pisma nam pokazuju da ne smijemo Alojzija promatrati samo iz perspektive njegovog svećeničkog poziva i djelovanja kao nadbiskupa i kardinala, tumačeći događaje retroaktivno. Iz pozicije budućeg sveca možemo, jer svetac se očituje u svim fazama života i područjima djelovanja. Prema tome, trebamo ga u tom životnom periodu promatrati iz pozicije seljaka i dobrovoljnog vatrogasca. Tako u jednom trenutku u svome pismu 28. siječnja 1924.g. kada grijući se u gostionici Alojzije piše Mariji o ljepoti prirode koja se ne smije promatrati samo kada je lijepo, nego i po zimi kada se je vozeći nakon šest sati napornog rada smrznuo na kolima. Tada je pišući o prirodi počeo spontano pisati i o samoodricanju i vježbanju u samozataji te naposlijetku sam začuđeno uskliknuo: „Bože kuda sam zalutao?“, znajući da ne samo da je odlutao sa svog terena, nego da nije pogođen ni prostor ni vrijeme za takve teme. Mi bismo iz današnjeg kuta gledanja rekli da nije zalutao, ali on je u tom vremenu bio običan poljoprivrednik koji je Božju nazočnost razabirao kroz ljepotu prirode i životne teškoće koje težak rad na seoskom gospodarstvu donosi. Stoga ga u tome životnom periodu moramo gledati kao seljaka i dobrovoljnog vatrogasca, a ne očima svećenika i kardinala.

blaženi Alojzije Stepinac

U pismu od 9. ožujka 1924.g. koje Marija piše Alojziju nailazimo na vatrogasni trag:

„…Lojzek, zašto nisi pozvao starog učitelja na vatrogasnu zabavu? Njemu bi se lijepo vidjelo, a moji dečki vele da bi i oni išli. Osobito je Vlado imao volje za to. Možda se varam, možda si i zaboravio, odnosno nisi na to mislio. Tako mi se čini dugo što ne dobivam odgovor na tvoje pismo! Ne fali mi baš odgovor, nego tvoje pismo! Počeo si biti zločest…

Jesi li Ti zadovoljan sa zabavom? Matko veli da je vrlo dobro uspjela, nisi mi htio ništa o tome spomenuti…“.

Iako mu se Marija obraća na osobnoj razini, iz pisma je vidljivo da mu predbacuje kao tajniku vatrogasnog društva. Nije pozvao njezinog oca, koji je bio nekadašnji ugledni učitelj u selu, a uglednici su se uvijek pozivali. Također ga pita je li On zadovoljan sa zabavom. Iako znamo da je Alojzije bio po naravi šutljiv i povučen te se nije znao zabavljati, ovdje ga Marija ne pita o njegovom dojmu zabave, nego o uspjehu same zabave u svojstvu organizatora, kako se može iščitati iz rečenice koja slijedi: „Matko veli da je vrlo dobro uspjela“ (zlatar i pisac Janko Matko).

Marija mu govori da bi se njezini dečki, odnosno braća, rado odazvali pozivu na vatrogasnu zabavu, a osobito brat Vlado tvorac 'Horvatovih stuba', koji je očito oduvijek pokazivao radoznalost prema tehničkim stvarima i interes prema društvenim okupljanjima. U 'trećem pismu' saznajemo od Marije odnos njezine obitelji prema Alojziju: „Nešto ću ti reći. Ti si poput kakvog čarobnjaka očarao sve moje. Ne znaš koga više. Mama je gotovo već zaljubljena u Tebe, tatu da i ne spominjem. Dečki totalno simpatiziraju s budućim šogorom, samo se još Anđela ne može sprijateljiti s time“.

Vlado, brat Marije Horvat

Ne znamo zašto ih nije pozvao, jer Alojzije je volio njezinu braću o čemu i sam svjedoči u pismu poslije zaruka: „A ja sam uživao kod stola razmišljajući kako moj stari učo životari otkada smo se rastali. Pa moj Ivo, Vlado, Franjo, stari školski drug! Kolike su uspomene prohujale mojom glavom! Jedva sam čekao da malo odahnem od svagdanjih briga“. Marijin brat Vladimir Horvat (1891. – 1962.) bio je slično kao i Alojzije vojnik u Prvome svjetskom ratu gdje se napatio po europskim vrletima i gudurama, ali i osjetio istinsku ljepotu planinskih lanaca Karpata, Visokih Tatri, Dolomita i Julijskih Alpa. Po povratku u Zagreb, iscrpljen vojničkim životom i bolestima, pomislio je da bi njegovu zdravlju najbolje moglo pomoći planinarenje. Postao je speleolog i planinar, a u poslu - novinar, urednik, fotograf (s mnogim nagradama za snimke prirode). Najradije se šetao njemu najmilijom planinom Medvednicom, tik povrh Zagreba.

U periodu od 1946. - 1953. godine ručno je izgradio 500 kamenih stuba na tada nepristupačnom dijelu Medvednice. Horvatove stube su bez sumnje najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom rukom. Vlado je također uredio za posjet špilju Medvednicu, otkrio još jednu novu pećinu i nekoliko ponora, a na obali potočića u gustoj šumskoj hladovini, ispod 500 stuba, uredio lijepo izletište s terasama, klupama za izletnike i jednom nadstrešnicom za slučaj nevremena te ga nazvao Srnec.

početak Horvatovih stuba

Iz pisama znamo da se blaženi Alojzije intimno družio i sa predsjednikom vatrogasnog društva Karlom Andraševićem, razgovarajući s njim o vjerskim pitanjima, ali i o svojoj budućoj ženidbi. Znamo da je jednom zgodom predsjednik Andrašević pružio Alojziju knjižicu sa tiskanim programom tzv. 'Žutog pokreta' kako bi je prelistao. Knjižica je sadržavala potpise 250 svećenika, između ostalih i njegovog župnika, koji su zahtijevali da se katoličkim svećenicima omogući ženidba, uz primjedbu. „Ti si klerikalac, pa zirni malo unutra, da saznaš kakvi su tvoji mili popovi!“, koja Alojziju nije bila po volji ali pritom nije zamjerio svome predsjedniku. I Marija je znala u kakvim je odnosima Alojzije bio sa Karlom, stoga 17. veljače 1924. g. piše svome Lojzeku iz Rakovpotoka gdje je kod rodbine provodila zimski odmor: „ Hoćeš li mi reći kakva je kritika onoga dragušnog jadnika Andraševića glede Tvoga izbora žene? Reci mi, zanima me, znam da mi on dobro želi. Zaslužio je bolju sreću nego što je ima“, aludirajući na njegovu skorašnju rastavu. Alojzije joj odgovora pitanjem: „A otkuda Ti, prpošno čeljade, znadeš da sam razgovarao s Andraševićem o našoj ženidbi?“. Nakon toga nastavlja: „Jer me moliš, kazat ću Ti njegovo mišljenje. Čestitao mi je na izboru. Kako vidim, za njegovu tragediju saznala si prije nego ja ovdje. Ali takve tragedije danas su na žalost već obična stvar. Vidiš li potrebu vjere? Da se poštivala šesta zapovijed, toga ne bi bilo.“

DVD Krašić

Ljubav mladog vatrogasnog tajnika i njegove zaručnice Marije kratko je trajala. Dana 28. ožujka 1924. Marija mu piše posljednje pismo. Njezin inače lijepi rukopis u tom pismu pokazuje uzbuđenost i nemir koji i ona priznaje. Priopćuje mu da odustaje od zaruka, jer ga drži „previše poštenim i plemenitim“, a sebe smatra nedoraslom za njegova visoka načela, na što joj on odgovara 2. travnja: „Kad sam primio Tvoje pismo srušene su jednim časom sve moje lijepe osnove. Iznevjerio me dapače jednu cijelu noć moj inače tvrdi san. U mom srcu bjesnila je borba, ali već u jutro pobijedila je volja. Moj život teče mirno i veselo dalje“.

Alojzije s kolegama, u Rimu 26. listopada 1930.

Alojzije je po prekidu veze otputovao u jesen 1924.g. na studij u Rim, postavši sa 36 godina nadbiskup-koadjutor s pravom nasljedstva, tri godine nakon povratka sa studija. Dana 24. lipnja 1934. na posvećenje novog Hrvatskoga metropolite i Nadbiskupa koadjutora dr. Alojzija Stepinca, obnovitelja vatrogasnog društva, tajnika i pokrovitelja Vatrogasnoga doma u Krašiću, vatrogasci su sa svoja tri člana došli u Zagreb svome dragom tajniku: predsjednik Petar Stepinac, zapovjednik Franjo Jagatić i vodnik Stjepan Šimecki kako bi uzveličali proslavu. Poslije smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937.g. Alojzije Stepinac preuzeo je upravu zagrebačke nadbiskupije. Dvije godine poslije toga Marija je poginula u prometnoj nesreći kada se prevrnuo autobus na putu u Krapinske Toplice. Bilo je više ranjenih, no samo ona mrtva. Nikada se nije udavala. Na vijest o Marijinoj smrti koju mu je prenio Janko Matko, Alojzije je problijedio i odmah kleknuo na pod moleći se za njezinu dušu.

grob obitelji Horvat

Zahvaljujući toj neostvarenoj ljubavi pretočenoj u pismima koje je Marija sačuvala, dobili smo dragocjenu crticu iz života našeg vatrogasnog brata blaženog Alojzija Stepinca nekadašnjeg tajnika vatrogasnog društva u Krašiću.

Blaženi Alojzije, tajniče vatrogasnog društva, moli za nas!

 

Blaženi Alojzije Stepinac tajnik Vatrogasnog društva u Krašiću

Blaženi Alojzije Stepinac bio je kao i naš vatrogasni zaštitnik sv. Florijan po svojem mladenačkom pozivu vojnik i vatrogasac. I dok sv. Florijana za vrijeme Dioklecijanovih progona protiv kršćana, poslije vojne službe, zatičemo u civilnoj službi u uredu upravitelja provincije, blaženog Alojzija Stepinca za vrijeme komunističkog progona protiv vjere susrećemo kao svećenika i pastira Zagrebačke nadbiskupije. Iako je blaženi Alojzije Stepinac živio sedamnaest stoljeća kasnije, obojica su svojim životom i smrću žarko svjedočila svoju vjeru i obojica su imali slični rani životni put u svojem zvanju. Jedan i drugi bili su vojnici i vatrogasci.

bl. Alojzije Stepinac
tajnik vatrogasnog društva

Alojzije Stepinac rodio se u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba, kao peto od osmero djece u velikoj i pobožnoj obitelji Josipa Stepinca i Barbare r. Penić, koja je dala nekoliko vatrogasaca, jer su osim Alojzija i njegova braća Matija i Juraj bili dobrovoljni vatrogasci. Brat Matija Stepinac bio je jedno vrijeme i predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću, dok će Juraj Stepinac obnašati dužnost vatrogasnog zapovjednika.

Grupna snimka obitelji Stepinac iz Brezarića

Blaženi Alojzije rodio se 8. svibnja 1898. u Mjesecu zaštite od požara četiri dana poslije blagdana mučeništva zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana, koji kao da je odredio jedan dio njegovog puta kao vojnika i aktivnog člana Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću, ali peti mjesec osim što je 'Florijanski mjesec' ujedno je i 'Mjesec svibanjskih pobožnosti', Majke Marije koja ga je zaogrnuvši svojim djevičanskim plaštem stavila pod zaštitu kao svojeg svećenika. Krstio ga je već sljedećeg dana 9. svibnja prečasni g. Stjepan Huzek, krašićki župnik te ujedno i član utemeljitelj vatrogasnog društva u Krašiću i veliki vatrogasni dobrotvor, dobivši po mjesnom običaju dva krsna imena Alojzije Viktor. Ta dva imena kao da su imala proricati što će mališan biti u svojem životu: u ćudoređu neporočan kao sv. Alojzije Gonzaga i neslomljiv borac za vjeru kao mučenik sv. Viktor (u značenju 'pobjednik', lat. victoria = pobjeda). U roditeljskom domu primio je ljubav prema domovini, radu i vrednovanju života prema Božjim zapovijedima, stoga ne treba čuditi da je u njegovom djelovanju prilikom vršenja svjetovnog poziva, a kasnije i u svećeničkom opredjeljenju bilo nečeg tako karakternog i nepokolebljivog, koje je u skladu sa njegovim imenom, išlo sve do heroičkog junaštva. I on sam volio je jako mjesec svibanj, u kojem je revno kitio oltarić Majke Božje i palio svijeću, kojoj se od najranijeg djetinjstva utjecao. Često mu je kasnije u životu, a osobito na ratištu, pred očima bila divna slika Marijina, osvijetljena u svibanjskoj noći.

Alojzijevi roditelji Josip Stepinac
i Barbara r. Penić

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrougarsku vojsku. Dana 29. lipnja stupio je u vojnu službu u Karlovcu. U srpnju je poslan u Rijeku na šestomjesečnu časničku obuku, poslije čega je bio poslan na talijansko ratište u činu poručnika kod pješadije 96. pukovnije zvane 'Mitara'. Najprije je sudjelovao u žestokim bitkama kod Gorice, zatim je sa svojim ljudima prešao Tagliamento sve do rijeke Piave. Tu je sudjelovao u bitkama na srednjem i donjem dijelu fronte uz more. Najprije je bio kadet, zatim zastavnik, i potom poručnik; ističući se spretnošću, razumijevanjem i dobrohotnošću prema ostalim vojnicima.

Alojzije Stepinac, gimnazijalac 
(sjedi lijevo do duhovnika)

U srpnju 1918. bio je ranjen u nogu, a potom i zarobljen zbog čega idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora (u Mestrama kod Venecije, zatim u Ferrari i na kraju u Noceri u Umbriji), odakle se oslobodio u prosincu 1918. godine kao solunski dobrovoljac. U jeku raspadanja Austrougarskog carstva rađale su se nove nacionalne države, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, stoga je car Karlo IV. razriješio vojsku zakletve vjernosti, te je stvorena Jugoslavenska legija koja je poslana na Solunsku frontu kako bi pripomogla konsolidiranju stanja na širokom balkanskom području. Stepinac se javio kao dobrovoljac te je uz posredovanje jugoslavenskog odbora otpušten iz zarobljeničkog logora 6. prosinca 1918. godine (Austro-Ugarska je bila kapitulirala još 3. studenog 1918.) i poslan u Solun a potom u Vranje, Gnjilane i Prištinu. Budući je Solunska fronta u rujnu iste godine bila probijena (Bugarska i Turska su kapitulirale u rujnu, odnosno listopadu 1918.), pa su borbe u vrijeme Stepinčevog dolaska u Solun već bile okončane, bio je demobiliziran te se u proljeće 1919. godine vratio kući u časničkom činu potporučnika redovne vojske (Jugoslavenska legija nije mu htjela priznati čin poručnika što ga je stekao u austrijskoj vojsci). 1920. godine bio je postavljen u čin pričuvnog poručnika.

Alojzijeva uspomena s bojišnice
Prvog svjetskog rata

Po povratku kući otac ga je nagovarao da ode na sveučilište. Stoga je u jesen 1919. g. otputovao u Zagreb kako bi obišao razne fakultete, te se napokon i upisao na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji je napustio na kraju prvog semestra ne pristupivši ispitima, kako bi se vratio pomagati ocu te posvetio poljoprivredi u rodnom selu. U isto vrijeme aktivira se u redovima katoličke mladeži i priključuje se mjesnom Dobrovoljnom vatrogasnom društvu. Vatrogasno društvo matično je djelovalo na području sela Krašić i Brezarić. Kao i većina dobrovoljnih vatrogasnih društava i ovo krašićko osnovalo se iz čiste potrebitosti 1895.g. te je u početku brojilo 16 članova. Vjerojatni povod tome bio je katastrofalni požar 1885.g. koji je do temelja uništio selo Penić-Sirak. Kako se za gašenje požara nije posjedovala naročita oprema, što je jako umanjivalo sposobnost djelovanja pri gašenju, nakon nekoliko godina dobrovoljnim je prilogom mještana Krašića i Brezarića i pomoći općine Krašić kupljena ručna pumpa koja je u ono vrijeme predstavljala jednu od najsuvremenijih naprava za gašenje.

Poslije Prvog svjetskog rata Društvo se nije odmah aktiviralo nego tek 1920. godine, kada je obnovljeno opet počelo sa radom sa posve novim članstvom okupljenim od strane predsjednika Društva Karla Andraševića i vojvode Franje Ilijanića, dok je blaženi Alojzije Stepinac bio postavljen za tajnika. Pisani dokumenti DVD-a Krašić za razdoblje do prvog svjetskog rata i neposredno poslije njega jesu prilično skromni pa čak i nikakvi. No, zahvaljujući ondašnjem predsjedniku Karlu Andraševiću, vlasku mjesne ljekarne, koji je započeo 19. lipnja 1925. godine voditi 'Spomenicu DVD-a u Krašiću' situacija se znatno mijenja, te će istu s većim ili manjim uspjehom nastaviti voditi njegovi nasljednici. U njoj ćemo na više mjesta naći bilješke u kojima se spominje zagrebački nadbiskup, kardinal dr. Alojzije (Vjekoslav) Stepinac (Alojzije = Lojzek, Vjekoslav; u dva zapisa navode ga sa vlč. Vjekoslav Stepinac, što ne treba biti čudno jer se Stepinac i u pismima zaručnici Mariji Horvat potpisivao sa Vjekoslav).

Krašić 30-tih godina

U prvoj bilješci iz srpnja 1931. godine spominje se budući zagrebački nadbiskup kao bivši tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić te ondašnji mladomisnik. „Dne 19.7.1931. slavilo je naše Društvo veliko slavlje u počast našemu bivšem tajniku Vjekoslavu Stepincu, koji je imao sreću da taj dan prikaže kod nas prvi puta Sv. misu. Veseleći se tom rijetkomu slavlju, kličemo da ga Bog poživi mnogo godina“. 

Alojzije (sjedi prvi zdesna) s kolegama 
mladomisnicima i o. duhovnikom 
na dan svećeničkoga ređenja 
u Rimu 26. listopada 1930.

U drugoj bilješci govori se o blagoslovu vatrogasnog tornja i vatrogasnog doma u Krašiću kojima je bio pokrovitelj vlč. Alojzije Stepinac. „Prije posvete 12. kolovoza 1933. išli su članovi Društva na podoknicu zamjeniku pokrovitelja velečasnom Pavlu Srketiću, jer sam pokrovitelj vlč. Vjekoslav Stepinac nije mogao biti prisutan…“

S proslave blagoslova zastave DVD-a Krašić

Treća bilješka glasi: „Dana 24. lipnja 1934. bilo je u Zagrebu posvećenje novog Hrvatskoga metropolite i Nadbiskupa Koadjutora dr. Alojzija Stepinca, obnovitelja našega Društva, tajnika i današnjega pokrovitelja Vatrogasnoga doma u Krašiću. Naše je Društvo poslalo na njegovo posvećenje svoja tri člana i to: Petra Stepinca, predsjednika, Franju Jagatića, zapovjednika, i Stjepana Šimeckog, vodnika, kako bi uzveličali proslavu“.

današnja zgrada Društva

Četvrta glasi: „15. srpnja 1934, prisustvovalo je naše Društvo posveti vatrogasnoga doma u Draganiću, koga je posvećivao na molbu draganićkih žitelja dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup koadjutor Kaptola Zagrebačkoga. Poslije objeda posjetio je nadbiskup naše društvo i pozdravio nas pozdravom 'Pomoz Bog, braćo!'. Duže vremena je razgovarao i rukovao se sa svima. Prije odlaska se oprostio i obećao da će jednom prilikom, i to posebnim načinom, posjetiti naše Društvo u Krašiću. Zapjevali smo: 'Mnogo ljeta sretan bio, mnogo ljeta živio na diku i čast hrvatskoga naroda i Domovine' te se oprostismo“.

U petoj bilješci se govori o obilježavanju desete obljetnice smrti Stjepana Huzeka, krašićkoga župnika od 1895. do 1925. godine (sagradio je između ostalog današnju crkvu). „Dne 15. veljače 1935. služen je u Krašiću u župnoj crkvi svečani rekvijem na spomen desete obljetnice smrti blagopokojnoga župnika krašićkoga Stjepana Huzeka. Toj svečanosti prisustvovao je i naš Preuzvišeni nadbiskup Koadjutor dr. Alojzije Stepinac s više svećenika iz obližnjih mjesta“.

Župna crkva u Krašiću

Šesti spomen kardinala Alojzija Stepinca nalazi se u bilješci koja nosi naslov 'Sprovod Bare Stepinac', majke blagopokojnoga tajnika vatrogasnog društva i današnjeg blaženika. „Dna 13. prosinca 1947. sprovelo je naše Društvo na vječni počinak Baru Stepinac, majku našega predsjednika Mate Stepinca, zapovjednika Jurja Stepinca te tajnika Alojzija Stepinca, današnjeg Nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije. Društvo je pristupilo sprovodu u potpunom broju, kao što je ovakva majka koja je odgojila ovakva tri člana našega Društva i zavrijedila. I zato je naše Društvo došlo u potpunom broju i dalo posljednju počast pokojnici. Vječna joj je slava“.

Alojzijeva majka Barbara 
u zagrebačkoj prvostolnici 24. lipnja 1934.

Čitajući posljednju bilješku potrebno je imati na umu činjenicu kako je napisana u vrijeme kada je nadbiskup Stepinac već bio osuđen (1946.g.) na 16 godina zatvora, i u vrijeme kada je na račun njega izrečeno cijeli niz lažnih optužbi, kleveta i mržnje po svim ondašnjim novinama i na svim javnim skupovima. No, unatoč tome pisac bilješke u 'Spomenici' znakovito navodi kako majka „koja je odgojila tri takva sina“ zaslužuje štovanje i iskazanu počast, za što je trebalo imati hrabrosti.

Stepinac na sudu

U zapisnicima Društva poslije 1945.g. na bilješku o Alojziju Stepincu naići ćemo samo još na dva mjesta.

U prvoj bilješci iz 1948.g. spominje se blaženi Stepinac povodom smrti njegovog brata Matije. „11. prosinca pokopan je bivši predsjednik DVD Krašić Matija Stepinac, brat bivšega zapovjednika Jurja Stepinca i bivšega tajnika dr. Alojzija Stepinca, današnjega nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije. Društvo je sudjelovalo u potpunom broju, a sprovodu je prisustvovalo i DVD Pribić“. Pisac bilješke i ovdje unatoč 'presudi Narodnog suda' Stepinca ponosno navodi kao „današnjega nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije“.

nadbiskup Stepinac

Posljednju bilješku u zapisnicima DVD Krašić o dr. Alojziju Stepincu nalazimo 1965.g. u referatu ondašnjeg tajnika Društva Maksima Stepinca povodom 70. obljetnice postojanja DVD-a Krašić. Spomenuvši osnivatelje Društva iz 1895. tajnik Maksim će ustvrditi: „Društvo se poslije rata nije odmah aktiviralo sve do 1920.godine, kad će (obnovljeno) početi radom, ali niti s jednim od starih članova, već posve s novim članstvom. Njih 23 na čelu s: predsjednikom Društva Karlom Andraševićem, vojvodom Franjom Ilijanićem te tajnikom Alojzijem Stepincem“.

Osim ovih pisanih bilješki u 'Spomenici DVD-a Krašić', od starijih mještana Krašića moglo se čuti usmenom predajom kako je Alojzije Stepinac bio ne samo aktivan član Dobrovoljnog vatrogasnog društva, već da je i svirao u (tamburaškom) orkestru Društva. Svakako, blaženi Alojzije Stepinac volio je svoje vatrogasce cijeli svoj život, a oni su njega vjerno pratili na njegovom svećeničkom putu, o čemu se više može pročitati u članku na linku ispod teksta.

sv. Florijan, DVD Krašić

https://svetiflorijan.blogspot.com/2020/08/zvono-sv-florijana-na-stepincevoj.html?m=1

Sv. Florijan na oltaru župne crkve Presvetog Trojstva u Krašiću

Na osmom kilometru, idući od Jaske prema Karlovcu, odvaja se od glavne ceste, koja danas spaja Zagreb s Rijekom, asfaltirana cesta koja ide uz rječicu Kupčinu preko Pribića u Žumberak. Nekako na pola puta prema Žumberku u bogatom vinogradnom kraju i bujnom zelenilu smjestilo se selo Krašić, privlačno zbog svoje ljepote i prirodnog položaja. Selo je dobilo ime po starom hrvatskom „bratstvu plemenitih ljudi“, koje je tako prozvano po svom praocu Kraiši. Bratstvo Krašići spominje se u starim ispravama već godine 1249., a crkvena se župa Krašić spominje godine 1334. u zborniku arhiđakona Ivana Goričkoga. Dika i ponos Krašića je lijepa župna crkva Presvetoga Trojstva, smještena na glavom trgu, koja je nezaobilazno mjesto koje u Krašiću vrijedi razgledati i pomoliti se u njoj.

crkva Presvetog Trojstva, Krašić

Zavedena je pojedinačno kao nepokretno kulturno dobro pod oznakom Z-1897, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificirano kao 'sakralna graditeljska baština'. Nalazi su u rodnom mjestu blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, gdje je i on slavio sv. Misu i u čijoj je sjeni provodio zadnje godine svojih uzničkih dana. Za tu lijepu crkvu znao bi kardinal Stepinac kazati: „Koliko god puta uđem u ovu našu crkvu, svaki put mi se čini ljepšom. Upravo vabi na molitvu. Vidi se, da ju je gradio Božji čovjek.“

župni dvor, mjesto sužanjstva blaženika

To je kasnogotička crkva iz 14. stoljeća, koja je barokizirana vjerojatno 1759. godine, a uz njen zapadni ulaz podignut je zvonik 1771. godine. U starom svetištu nalazi se barokni oltar iz 1743. godine, sa slikom Sveta tri kralja, na čijem su vrhu oltara prekrasne skulpture Presvetoga Trojstva.

Početkom 20. stoljeća, točnije od 1911. do 1913. godine za prečasnog župnika Stjepana Huzeka, po projektu poznatog arhitekta Stjepana Podhorskoga, sagrađeno je novo svetište, većim dijelom prinosima samih župljana. G. Stjepan Huzek, krašićki župnik i dekan, začasni prisjednik Duh. stola, član ravnateljstva Gospodar. društva u Zagrebu, te član utemeljitelj vatrogasnog društva u Krašiću i veliki vatrogasni dobrotvor koji je novčano potpomagao vatrogasce, ostavio je u trajni spomen veličanstvenu crkvu u kojoj je mise slavio i blaženi Alojzije Stepinac. Podhorski je izradio nacrt u starohrvatskom stilu, uklopivši u novu crkvu dijelove stare, manje crkve, koja je imala gotičko svetište. Tu se 'rađa' potpuno nova crkva u koju su inkorporirane i gotička i barokna faza, pri čemu gotičko svetište postaje kapela. Veliki zvonik iz 1771.g. koji uz staru malu crkvu nije nikako pristajao, od sada graditeljski skladno upotpunjuje novu crkvu. Takav izgled crkva je zadržala do danas, čineći s nadogradnjom skladnu cjelinu.

Riječ je o centralnoj građevini križnog tlocrta s bočno prigrađenim pravokutnim kapelama, te novim svetištem zaključenim polukružnom apsidom uz koju se nalazi jednokatna sakristija. Hodočasnici koji su bili u Svetoj zemlji prepoznaju u krašićkoj crkvi umanjenu Baziliku Marijinog navještenja u Nazaretu. Središnji dio ove nove crkve nadsvođen je kupolom u donjoj zoni rastvorenoj prozorima. Velika i lijepa kupola, koja se uzdiže usred crkve, urešena je četirima svetačkim likovima, što ih je na svježoj žbuki naslikao slikar i profesor Marko Rašica.

Arhitektonski izričaj Podhorskog u ovoj crkvi je pomalo, ali ne u potpunosti, secesijski. Staro gotičko svetište s vrijednim gotičkim freskama iz nekoliko faza ostalo je potpuno sačuvano i od crkve je odvojeno, ali i povezano lučnim otvorima. Crkva je primjer projektantskog pristupa koji valorizira zatečenu povijesnu situaciju i prezentira postojeće vrijednosti unutar moderne arhitekture prve polovice 20. st.

Crkva Presvetoga Trojstva, koja je skoro, sedamsto godina stara građevina čuva gotičko svetište, barokni oltar, mramorni oltar kao i rokoko monstrancu te drveni reljef golgote. Osim baroknog oltara, inventar crkve potječe s početka 20. stoljeća. Glavni oltar, od mramora, okružuju oslikani prizori koji prikazuju Presveto Trojstvo, srce Isusovo, Srce Marijino, sv. Josipa i sv. Anu. Uz glavni oltar nalazi se i nekoliko pokrajnih oltara. Osim obnovljenog oltara Svetih triju kraljeva u starom dijelu crkve, u desnoj strani glavne lađe smješten je oltar sv. Barbare, koja je zaštitnica topništva i općenito vojnika, ljevača topova, rudara i vatrogasaca u Italiji i Francuskoj, te je stoga štujemo i kao našu vatrogasnu sestru.

U lijevoj strani nalazi se špilja Gospe Lurdske postavljena po želji blaženog Alojzija Stepinca a postavila ju je kiparica Mira Wood. Na istoj strani je i oltar Srca Isusova, na čijem se oltaru nalazi i nekoliko manjih slika svetaca među kojima je i sv. Florijan, zaštitnik vatrogasaca, kojega su od davnine slavili vatrogasci u Krašiću.

Uz sv. Florijana našeg vatrogasnog zaštitnika nalazi se u blizini na lijevoj strani i novi oltar u čast blaženog Alojzija Stepinca, našeg vatrogasnog brata, kojeg je 2. listopada 2004. godine blagoslovio Varaždinski biskup Marko Culej. Mladi Alojzije Stepinac ne samo da je bio aktivan član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću, već je bio i tajnik Društva poslije Prvog svjetskog rata kada je isto počelo aktivno raditi. To je bilo u vrijeme prije njegovog odlaska na studij.

U vremenu uzničkoga boravka u Krašiću najpoznatijeg Krašićanca bl. Alojzija Stepinca u doba komunističke Jugoslavije, i sv. Florijan je sa svojim vatrogascima bio u posebnom uzništvu. Komunistička vlast zabranila je poslije 1945.g. štovanje sv. Florijana u vatrogastvu, kada su vatrogasci na njegov dan 4. svibnja u svečanim odijelima pribivali sv. Misi. Unatoč tome, kršćanski vatrogasci su i tada nastavili tradiciju dolaženja u crkvu toga dana u civilnim odijelima. Na taj su način pokazali da štuju sv. Florijana ne samo kao sveca mučenika, koji je položio svoj život kao svjedok za Isusa Krista, nego i kao zaštitnika vatrogasaca.

sv. Florijan, na oltaru

Da se povijest vatrogastva i naših velikana često poklapa, možemo vidjeti upravo u osobi blaženoga Alojzija Stepinca. Otac hrvatskog vatrogastva Đuro Deželić, osim što je utemeljio tradicionalni pozdrav hrvatskih vatrogasaca 'Pomoz Bog', rekao je: „Tko to reče da se rodoljubom smatra, a nije član vatrogasnog društva svoje općine, tome ne vjerujem“. Alojzije Stepinac je upravo to bio: veliki domoljub i vatrogasac! Naš blaženik i svetac, kojega slavimo u zajedništvu sa sv. Florijanom i svim preminulim vatrogascima koji su stradali služeći domovini.

 

bl. Alojzije Stepinac tajnik vatrogasnog društva