Priča o odbačenoj vatrogasnoj kanti

Prije više godina u jednoj borovoj šumi na brdu, nekoliko stotina metara udaljenom od mora, bile su postavljene velike crvene metalne kante sa vodom u slučaju požara. Kako je vrijeme prolazilo jedna kanta počela je pri dnu puštati i gubiti vodu. Budući je bila postavljena uz put, a nije imala vode u sebi, prolaznici su u nju sve više počeli bacati otpatke. Djeca su znala igrajući se ubaciti i šaku pijeska pomiješanog sa borovim iglicama kojeg bi sakupila na obližnjem putu misleći kako sudjeluju u uređenju okoliša i pokoji kamenčić natječući se sa velike udaljenosti tko će pogoditi u nju. I tako je kanta izgubivši svoju prvotnu ulogu postala kanta za smeće. Izgubila je čak i svoju prepoznatljivu crvenu boju, a netko je sa bijelom bojom na hrđavi lim trošne kante napisao 'smeće'. Kako je kanta bila uz bor koji se savio preko puta, izgubila je ubrzo i tu namjenu jer su ljudi sve manje počeli prolaziti tim putem. Bila je prepuštena propadanju, bez ikakve namjene. Nije služila ničemu! Već je bilo u razmatranju i komunalno rješenje o njezinom uklanjanju kako ne bi smetala u šumi, čineći tako još veće smeće. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, uslijed smole koju je bor ispuštao i proljetnih kiša, počela je zadržavati sve više vode u sebi, tako da kada bi neki šetač prolazio šumom, misleći da je kanta za smeće te poželio baciti u nju kakav otpadak sve manje bi to učinio jer je sve više bila ispunjena vodom. I onda uslijed vrućeg ljetnog dana prolomio se snažan glas u šumi: požar, požar.... Ljudi su odmah pohitali na mjesto događaja sa posudama u rukama kako bi pristupili gašenju, još i prije dolaska vatrogasaca. Užurbano se nosila voda iz obližnjih crvenih vatrogasnih kanti kako požar ne bi prešao iz faze razvoja u svoju razbuktalu fazu gutajući sve pred sobom. U jednom trenu svima su se noge odsjekle kada se uslijed žamora začuo tihi jecaj: vode, nema više vode… sve kante su prazne! U nevjerici svima je pogled bio usmjeren prema crvenim kantama i pretraživanju terena kako bi se u gustom raslinju možda uočila još pokoja skrivena kanta. No, osim hrđave stare kante za smeće nije bilo više niti jedne vatrogasne kante. Netko je tada povikao kako treba barem skloniti sav gorivi materijal oko vatre, uključujući i staru kantu za smeće da se vatra preko smeća ne bi još jače razbuktala. I opet je stara kanta izazivala smetnju. Ali, taman kada su pošli prema njoj uočili su kako je stara hrđava kanta bila ispunjena vodom do samoga vrha. Odmah su iz nje počeli užurbano uzimati vodu kako bi požar ugasili do kraja, a kanta kao da se izvijala kako bi gasitelji mogli zahvatiti što je moguće više vode iz nje. Kao da je namjerno sabila smeće pri dnu kako bi posljednji put istisnula iz sebe i posljednju kap vode, radosno služeći svojoj prvobitnoj svrsi. Svi su ostali iznenađeni koliko vode može stati u tu staru škartiranu kantu. Čak i vatrogasci koji su ubrzo došli na mjesto intervencije sa naprtnjačama na leđima. Toga dana mogli su se samo priključiti dogašivanju požara i dežurstvu uz požarište, gledajući sa divljenjem na svoju vatrogasnu kantu. Potiho su se i začuđeno među sobom pitali, kako je uopće mogla njihova kanta završiti zapuštena kao smeće. A kanta, ljeskajući svoje kapljice vode uslijed žarkog sunca na smeđoj patini izgledala je poput neke usnule i tek probuđene kraljice sa blistavom zlatnom haljinom i bisernom ogrlicom, zablistavši preobraženo u svojem punom sjaju, jer je toga dana ponosno služila onome čemu je i bila namijenjena. Bila je napokon ono što je – vatrogasna kanta za vodu.

Duhovna priča: Vatrogasac pred vratima raja

Vatrogasac je pokucao na vrata raja. Njegovo lice bilo je uplašeno i staro. Stajao je ispred čovjeka od sudbine u stavu klanjanja.

Sveti Petar ga je upitao: „Što si učinio da bi te primili ovdje?“

„Bio sam vatrogasac, gospodine, kroz mnogo godina“ – reče on.

Biserna vrata širom se otvoriše onog trena kada je sv. Petar dotaknuo zvono. „Uđi i izaberi svoju harfu, sine moj, jer ti si već vidio svoj dio pakla“.

Nepoznati autor

DUHOVNA PRIČA: - Tata, ne vidim te!

Kršćanin je često u napasti da odgovori: „Oče, ja te ne vidim…“. Naš hod zemljom je zamračen, no Bog nas vidi i to je najvažnije. Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi toga nismo svjesni.

Jedna sretna obitelj živjela je u kući na rubu grada. Jedne je noći u kuhinji izbio požar. Dok se vatra rasplamsavala, roditelji i djeca istrčali su iz kuće. Iznenada su u paničnom strahu otkrili da nema najmlađeg člana obitelji, petogodišnjeg dječaka. On se, uplašen vatrom i zbunjen gustim dimom popeo na kat.

Što da rade? Otac i majka su se očajnički gledali, dvije su sestre počele vikati. Vratili su se u kuću zahvaćenu vatrom bilo je nemoguće… Vatrogasci još ne bijahu stigli.

Iznenada, gore u potkrovlju, otvori se prozor. Dječak proviri i stade vikati: „Tata! Tata!“. Otac priđe i poviče: „Skoči!“

Dječak je pred sobom vidio samo vatru i crni gusti dim, a kad je čuo glas odgovorio je: „Tata, ja te ne vidim…“

„Vidim ja tebe, slobodno skoči!“, vikao je otac. Dječak je skočio i začas se, živ i zdrav, našao u snažnom očevu zagrljaju.

Priča ističe pouzdanje koje treba imati naša molitva. Dijete na prozoru kuće koja gori – zar to nije slika kršćanina pred Bogom? Kad se nađe u opasnosti, on može čuti kako mu se Bog obraća: „Pouzdaj se u mene, baci se u moje ruke“. Kršćanin je često u napasti da odgovori: „Oče, ja te ne vidim…“. Naš hod zemljom je zamračen, no Bog nas vidi i to je najvažnije. Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi toga nismo svjesni.

Bruno Ferrero

Priča o keramičkom kipiću sv. Florijana

Priča se kako je neki seoski župnik donio za vrijeme propovijedi i postavio na ambon keramičku figuricu koju je našao neoštećenu u podnožju niše razrušenog zida starinske kuće na zgarištu iz koje je ispala zbog požara; sve drugo je izgorjelo. Svoju propovijed započeo je pitanjem: Zna li tko zašto je ta figurica jedina ostala neoštećena u požaru? Gotovo jednoglasno začuo se u crkvi odgovor: to je sv. Florijan, zaštitnik od požara. Svećenik je na trenutak šutke stajao, klimnuo glavom u znak odobravanja prisjećajući se priče o mučeništvu sv. Florijana i njegovih riječi: «Zapali oganj i u ime Boga moga popet ću se na nj», a onda je odgovorio: Zato što je taj kipić već jedanput prošao svoju kušnju… prošao je kroz vatru.

keramički kipić sv. Florijana

I zaista, glina se u svojem tehnološkom procesu peče na temperaturi višoj od 1000 °C kako bi postala čvrsta i nepropusna. Zbog toga vatra je nije mogla slomiti, nije joj mogla ništa.

glina prije pečenja u vatri

Vatrogastvo je zvanje koje traži neslomljivost i odvažnost. Povezano je sa velikim zahtjevima, te se prolazi kroz različite nedaće i kušnje. Traži se stalno prolaženje kroz fizičke i duševne vatre, stoga traži cjelovitost čovjeka na razini kako tijela, tako i duše i duha. Ne svrstavaju ankete sasvim slučajno vatrogasno zvanje u jedno od najstresnijih zanimanja uopće. Ali za ljude odlučne i neslomljive u duhu ono ne predstavlja nikakve probleme, nego samo nove izazove, kako nas i Sveto pismo uči: «Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostataka» (Jak 1, 2-4).

peć za pečenje keramike

Biti u službi drugima je poslanje samo onih koji su otkrili ideale jače od vlastitog života. Možda se ni u jednom drugom zvanju ne očituju toliko snažno riječi Isusa Krista kao u ovom: dati život za druge. Ulaziti u ruševne kuće, podrume, rudnike, požarišta, u nepoznato…i biti u svakom trenu i pri svakom ulasku spreman dati svoj život samo da bi se drugi spasio. To su veliki ideali koji nam se stavljaju na teret, i sa kojima se teško po ljudskom možemo nositi. Nosimo veliko blago velikih ideala, kako kaže sv. Pavao, «u glinenim posudama».

Ali, ta ista glina u 'rukama lončarevim', odnosno u rukama Božjim, koju je On oblikovao, i ispekao u visokoj peći, postaje čvrsta i neporozna, otporna na vatru i nepropusna na vodu. U svim vatrogasnim intervencijama, prolazeći kroz vatru, i gazeći po vodi, postajemo heroji, poput sv. Florijana suobličeni Isusu Kristu, sposobni preuzeti njegov Križ, spašavajući druge. Kako nastavlja dalje sv. Pavao, «imamo veliko blago u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas» (2 Kor 4, 7).

Kada se susretnemo sa bližnjim u nevolji, uzdajući se u pomoć Božju, sve sumnje i strahovi padaju sa vodom i nestaju pod vatrogasnim čizmama. Tada postajemo jači od vatre, i tada nam vatra nauditi neće. Kako je Bog već davno prije obećao preko riječi proroka Izaije, koje su postale geslo vatrogasne službe: «Ideš li preko vode, ja sam s tobom, preko rijeka, neće te potopiti, ideš li kroz oganj, nećeš izgorjeti, neće te plamen opaliti» (Iz 43, 2). I zaista, vatra nas ne može više slomiti, ne može nam učiniti ništa.

sv. Florijan, zaštitnik vatrogasaca

Izvor: N. Turkalj, Sveti Florijan rimski vojnik i vatrogasac, Redak, Split 2018.g., str. 11.

Keramički kip izradio: Boris Smičiklas

Duhovna priča: Vatrogasno natjecanje

Jedan je iskusni vatrogasni zapovjednik DVD-a želio napraviti vježbu evakuacije i spašavanja ljudi za nove članove vatrogasnog društva, sa krova nebodera od 16 katova simulirajući njegovo zapaljenje ispuštanjem dima u stubištu sa stepenicama. Svi su članovi bili obučeni u interventna vatrogasna odjela sa izolacionim aparatima i svjetiljkama na kacigama, ravnomjerno im raspoređujući dodatnu opremu koju su morali nositi sa sobom. Svi su dobili po dvije 'C' cijevi na nosilicama koje su držali u svakoj ruci po jednu, a preko glave im je prebacio 30 – metarsko penjačko uže sa karabinima, uz dogovor da na svakom katu po jedan od njih položi jednu cijev. On sam se nešto prije početka vježbe zaputio liftom do zadnjeg kata, prije nego je bila isključena struja, kako bi ih dočekao. Već se od oglašavanja početka vježbe jedan kandidat posebno isticao od drugih svojom spretnošću i orijentacijom u nepreglednom zatvorenom prostoru. Neprestano je osluškivao buku i zvukove lupanja cijevnih spojnica u stubišnu ogradu shvativši da drugi vatrogasci zaostaju za njim čak i po nekoliko katova. Konačno je stigao do zadnjeg kata i stupio pred zapovjednika ponosno pokazujući rukom manometar tlaka potrošenog zraka u boci, zadihano i uzbuđeno govoreći: „Stigao sam prvi… ja sam najbolji… pogledajte koliko katova drugi zaostaju za mnom...“. Zapovjednik ga je na trenutak netremice gledao osvjetljujući ga svjetiljkom kako bi vidio koji je to vatrogasac, a onda mu rekao: „Svrha ove vježbe bila je da svi stignete zajedno na cilj… vrati se dolje i pomozi ostalima!“.

Jedna pjesma koju često slušamo pri dočeku naših sportaša, pjeva: „Svijet voli pobjednike… kada si prvi svega si vrijedan, na tronu može biti samo jedan…“. To je upravo suprotno od onoga što je vatrogastvo u svojoj biti, koja je: pomoći drugima u nevolji. I kada postoje vatrogasna natjecanja, na kojima se ekipe i pojedinci natječu međusobno, oni se zapravo natječu i utrkuju sa vremenom kako bi mogli što prije, kao primjerice u vježbi 3/1a položiti usisni vod, zatim spojiti tlačne cijevi, da bi u vrhu navale što prije dobili vodu kako bi što je moguće ranije, započeli gasiti požar, pomažući bratu u nevolji. Time je Bog jedini i istinski pobjednik, jer kako kaže Isus: «što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!» (Mt 25, 40). Jedini koji je stvarno zaslužio medalju, je zapravo onaj koji je i daje, a to je naš nebeski zaštitnik svih vatrogasaca – sv. Florijan.

Sv. Florijan

Priča o najmanjem vatrogascu Franku „Bopsy“ Salazaru i njegovoj želji

Priča o sedmogodišnjem dječaku imena Bopsy ispričana je nebrojeno puta.

Priča je prosljeđivana putem e-mailova, Facebook-a, izgovorena je u propovijedima i nesumnjivo je prepričavana u obiteljima. Objavljena je u editorijalu „Chicken Soup for the Soul“ te u biltenu vatrogasne postaje u Phoenixu. No, s vremenom detalji su dodavani, zamjenjivani, a neki su se i potpuno izgubili. Povremeno je Bopsy bio preimenovan u Billy, no desetljećima duga priča nije izbrisala neospornu činjenicu, da je Bopsijevu priču vrijedno ispričati.

Frank "Bopsy" Salazar i vatrogasac Bob Walp

Sada, 40-tak godina nakon njegove smrti od leukemije, The Huffington Post je razgovarao sa njegovom majkom, o vatrogascu koji je postao idol, i o čovjeku koji je učinio da se ispuni prva-ikada želja djeteta u zakladi Make-A-Wish (zaželi želju). Ovo je priča o Bopsiju.

Godine 1978, petogodišnjem dječaku Franku „Bopsy“ Salazaru dijagnosticirana je leukemija. Liječnici su njegovoj majci, Octaviani Trujillo, savjetovali da ga odvede u bolnicu u Phoenix-u. U to vrijeme, samohrana majka, Trujillo imala je 26 godina i nije si mogla priuštiti liječenje djeteta preko svoga zdravstvenog osiguranja. No, ona ga je svejedno odvela u bolnicu.

Tijekom sljedeće dvije godine Bopsija je liječio dr. Frank Barranco, liječnik kojega je mali petogodišnjak obožavao i koji ga je na kraju i upoznao sa ljudima koji će mu posljednje dane obilježiti kao posebne.

Dr. Barranco je rekao gđi. Trujillo u prosincu 1980. godine kako žena imenom Linda Pauling želi razgovarati s njom. Gđa. Linda Pauling izgubila je svojeg sedmogodišnjeg sina Chrisa nešto ranije, također zbog leukemije. No, prije nego je Chris preminuo Arizona Department of Public Safety ispunila mi je želju da postane policajac. Policajci Jim Eaves i Frank Shankwitz omogućili su Chrisu da postane jedini počasni član policijske postaje u povijesti kada su ga upoznali sa patrolnim automobilom i motorom, rekao je g. Shankwitz za HuffPost.

Ovaj nevjerojatan pothvat inspirirao je gđu. Pauling i g. Shankwitza da osnuju Zakladu Make-A-Wish (zaželi želju).

Gđa. Trujillo navodi, da joj je gđa. Pauling rekla kako bi željeli djeci ispuniti želje, čime bi im ispunili snove dok su na ovom svijetu, odnosno nešto od čega bi svi imali koristi umjesto da ih se sažaljeva.

Tada je g. Shankwitz preuzeo organizaciju ispunjavanja želja i otišao posjetiti Bopsija kako bi saznao više o željama malog Bopsija. Nakon što je saznao da će mu se ispuniti želja, Bopsy se više puta premišljao.

Prvo je rekao „želim letjeti u balonu“ da bi potom nakon razmišljanja rekao: „Ne, želim ići u Disneyland“, no onda opet je zastao i rekao: „Ne, želim biti vatrogasac“.

G. Shankowitz ga nije tjerao da odabere jednu želju, iako je u tom trenutku Zaklada tek bila osnovana pomislio je - zašto ne sve?

Sve Bopsijeve želje bile su odobrene. Letio je balonom, putovao je u Disneyland, što je na kraju dovelo do suradnje Disneya i Zaklade Make-A-Wish.

No, dio priče koja je dospjela na Faceebok i e-mailove bio je posjet Bopsija vatrogasnoj postaji Phoenix, i to velikom zaslugom „Vatrogasca Boba“.

Poput mnogih ljudi u njegovom životu, vatrogasac Bob, pravim imenom Bob Walp, učinio je puno više nego što se od njega tražilo za bolesnog dječaka.

„Nismo ga htjeli samo provesti kroz postaju, već odlučili da ćemo mu dati značku i jaknu. Dopustili smo mu držati crijevo i odveli smo ga u vatrogasni kamion“.

To je bila lijepa priča, koja je mogla tu i završiti, no doktori, Zaklada Make-A-Wish i vatrogasna postaja Phoenix imali su drugačije planove za Bopsija.

U sljedećim mjesecima Bopsy je nadmašio sve doktorske prognoze. No, u travnju 1981. godine, tada već 7-godišnji dječak, netom poslije Uskrsa, ponovno je zaprimljen u bolnicu gdje mu je rečeno da ima još nekoliko dana možda čak i sati života. Tada je netko od osoblja bolnice odlučio nazvati g. Shankwitza. I na kraju, jer sve želje nisu bile ispunjene do kraja.

Jednog dana dok je Bopsy bio izuzetno malaksao, g. Shankwitz ga je posjetio – čiji je posjet naposljetku bio prekinut kucanjem po prozoru. Kada je Bopsy pogledao prema prozoru, ugledao je vatrogasca Boba kako se smije i radi smiješne face.

Vatrogasac Bob popeo se u sobu. I tada se, jedan po jedan vatrogasac uspeo do trećeg kata da mu mahnu.

Bopsy je bio ushićen i pogledao je prema mami i rekao „znaš mama ja bi stvarno volio sići dolje da ih vidim i da budem sa svojim timom“.

Kada se Bopsy spustio dolje dočekali su ga članovi vatrogasne postaje 1 sa svojim kamionom koji je bio preimenovan iz B1 u Bopsy1. Tada su vatrogasci uzeli ljestve i postavili ih najviše što su mogli a jedan se vatrogasac popeo na njih. Izgledalo je kao da kaže: “Gledaj, na putu si prema nebu“ rekla je gđa. Trujillo HuffPostu.

Pred kraj posjete Bopsy se okrenuo prema vatrogascu Bobu i upitao ga: „Jesam li ja sada pravi vatrogasac?“.

„Naravno da jesi“, odgovorio je Walp.

Bopsy je umro sljedećeg jutra, uz njega su bile majka, baka i teta.

(Izvor: m.huffpost.com)

Priča o ožiljku od požara

Maleni dječak, koji je išao u prvi razred osnovne škole, pozvao je majku na prvi roditeljski sastanak. Na njegovu veliku žalost rekla je da će doći. Prvi će puta njegovi prijatelji i učiteljica vidjeti njegovu majku. Bilo mu je neugodno zbog njezina izgleda. Iako je bila lijepa žena, imala je veliki ožiljak koji joj je prekrivao gotovo cijelu desnu stranu lica. Dječak nikada nije htio razgovarati o tome kako je i kada zadobila taj ožiljak.

Na sastanku su, bez obzira na ožiljak, svi bili oduševljeni njezinom ljubaznošću i prirodnom ljepotom, ali dječaka je ipak bilo sram pa se je skrivao pred svima. Kad se našao u blizini svoje majke i učiteljice, čuo je njihov razgovor.

„Odakle vam ovaj ožiljak na licu?“, pitala je učiteljica. Majka je odgovorila: „Kad je moj sin bio malen izbio je požar u sobi u kojoj je bio. Svi su se bojali ući jer je vatra izmicala kontroli, pa sam ja ušla. Dok sam trčala prema kolijevci, vidjela sam kako pada greda pa sam se nadvila nad njega da ga zaštitim. Onesvijestila sam se, ali srećom došao je vatrogasac i oboje nas spasio.“ Dotakla je opečenu stranu lica. „Ožiljak će trajno ostati, ali do dana današnjeg nisam požalila što sam učinila to što sam učinila.“

U tom je trenutku maleni dječak sa suzama u očima potrčao prema majci. Zagrlio ju je shvativši kakvu je žrtvu njegova majka podnijela za njega. Proveo je ostatak dana čvrsto je držeći za ruku.

Lih Yuh Kuo

(Izvor: A 4th Course of Chicken Soup for the Soul)

Priča o nastanku 'Vatrogasne molitve' ('Firefighter's Prayer')

Mnogi znaju za 'Vatrogasnu molitvu' ali, je li znate tko ju je napisao i što se podrazumijevalo u njoj u vremenu kada je nastala?

Vatrogasna molitva

('Firefighter's Prayer')

Kada dužnost zove Bože, gdje

bijesni vatrena kob,

daj mi snage spasiti neki život

bez obzira na dob.

Pomozi mi zagrliti dijete prije nego

kasno bude,

ili spasiti stariju osobu od strašne

sudbe hude.

Učini me opreznim i čujnim,

za najslabiji zvuk,

a brzim i učinkovitim zaustaviti

vatreni huk.

Želim ispuniti svoj poziv i dati najbolje

od sebe,

čuvati svoje susjede i zaštititi

njihova dobra

od bijede.

A ako prema tvojoj volji trebam dati

život kao cijenu,

molim te blagoslovi svojom 

zaštitnom rukom

moju djecu i moju ženu.

Alvin William "Smokey" Linn,

(preveo: Nikola Turkalj)

'Klečeći vatrogasac' - kip se nalazi u 43. Ulici,
u blizini Emigrantske štedionice, New York

Danas je ta molitva često smatrana samo pjesmom koju je izvorno napisao Alvin William "Smokey" Linn. No, za njegovu unuku Penny McGlachlin, to je mnogo više. Njen djed Smokey Linn pridružio se u gradu Wichita države Kansas u vatrogasni odjel 1947.g. nakon povratka iz 2. svjetskog rata. Umirovljen je 1975.g. te je postao predsjednik mjesnog kluba za kampiranje. Linn je 31. ožujka 2004.g. umro od komplikacija nakon operacije. Završetak Linnove molitve može se pronaći na spomeniku ispred nove vatrogasne postaje u gradu Brunswick, okruga Maine. Slijedeći govor kojeg je izrekla Penny McGlachlin na posvećenju te postaje 15. srpnja 2006. godine. «Alvin W. Linn zaradio je ime» Smokey «sa 15 godina kada je utrčao u zapaljenu staju svog djeda i ispeljao iz nje kamion model T. Izašli su u jednom komadu van, ali sjedalo i njegove hlače su se pušile. To mora da je bio znak kako će se stvari u budućnosti razvijati, jer to nije bio posljednji put da je utrčao u plamteću zgradu. Kada sam imala otprilike 4 godine mislila sam da je moj djed rođeni vatrogasac koji je živio u postaji, a tek povremeno bi nas posjećivao u kući naše bake. Od njega sam naučila nekoliko stvari za vrijeme posjeta vatrogasnoj postaji, od kojih je jedna od njih bila da ako hodate uz neki od kamiona koji se čisti netko će sigurno pritisnuti gumb sirene (samo da bi vidio koliko ćete daleko odskočiti). Moj djed postao je jedan od prvih instruktora Crvenog križa u Wichiti, kako bi naučio i certificirao ljude za oživljavanje i prvu pomoć. Ja sam u svojoj školi bila jedina osmogodišnjakinja koja je imala oba certifikata, bez obzira je li sam to htjela ili ne. Mnogo sam naučila o djedu od vremena kada nas je napustio do danas. Moja baka nam je ispričala mnoge priče koje nije nikada nikome rekla, kao što je njegovo vrijeme provedeno u obalnoj straži tijekom 2. svjetskog rata na brodu na Sjevernom Atlantiku kojeg je pogodio torpedo japanske podmornice. Bio je jedan od rijetkih preživjelih. No, većina priča je o tome što se dešavalo na poslu. Nakon svake smjene dolazio je doma i pričao o svojoj obitelji o poslovima koje je radio, neki su bili teži, a neki lakši».

Aron W. "Smokey" Linn

A. W. "Smokey" Linn napisao je 'vatrogasnu molitvu' nakon što je bio pozvan u akciju spašavanja djece u gorućem stanu u zgradi. Vatrogasci su mogli vidjeti djecu na prozorima, ali ih nisu mogli spasiti zbog željeznih rešetki na prozorima koje je vlasnik stana dao ugraditi. Sve što su mogli učiniti je da pokušaju obuzdati vatru. Jednog jutra Smokey je sjedio u kuhinji vatrogasne postaje i pokušavao u riječi pretvoriti emocije koje su bile u njemu te večeri. Riječi 'Vatrogasne molitve' su molitve jednog čovjeka (čovjeka koji je bio više nego samo vatrogasac), svom Gospodinu i Spasitelju. Smokey je bio suprug, otac, djed i sin koji je znao koliko može biti neprocjenjiv i kratak život.

mnogi misle da je autor molitve nepoznat,
ali iza njenog nastanka stoji cijela priča osobe

Vatrogasna molitva je originalno objavljena u knjizi naziva „A Celebration of Poets“ izdane 1958.g. Zadnje izdanje knjige bilo je 1998.g. Želja obitelji je da sve zasluge za 'Vatrogasnu molitvu' idu autoru, A. W. Smokey Linnu.

(Izvor: texashillcountry.com)