Kip sv. Florijana u naselju Sonta (Сонта, Srbija)

Sonta (srp. Сонта, mađ. Szond, nje. Waldau) je naselje u Bačkoj u Vojvodini. Upravno pripada zapadnobačkom okrugu, općini Apatin u Republici Srbiji.

kip sv. Florijana 70-ih godina 20.st.

(Iz knjige: Šokica pripovida, Hrvatska Riječ, 2011. )

Iljadudevestotridesttreće stigo kip Sveti Florijan u bašču crkve Sveti Lovra u Sonte. Stigo baš za njegov dan, 4.maj.

Podiglo ga dobrotvorno vatrogasko društvo od milodara građana općine Sonta. I danas još tako piše na kipu. Do to doba crkvencka bašča je bila odgradita. Ni ni bila bašča neg odgraditi dvor, pa se istom zatrče i ker i svinče i krava isprid čorde u bašču. A bila skoro ko Mostonga. Močvarna. S prolića i s jeseni se sve usmradi i stvori šuga po baružica. Blato i mulj. Jedva prideš crkve. Ka' je stigo Florijan nikako oma se i bašča ogradila i okolo šiširovina i kestenje posadilo. Tako je bašča postala za ugled.

Sveti Florijan je od vatre. Zaštitnik od ognja, pa ga i naši vatrogasi metnili za njevoga zaštitnika. Držali vatrogasi a i svaj svit u Sonte Dan Florijana naveliko. Slabo se išlo na njive radit, svetkovalo se, jel je on Vatrenjak.Vatrogasi se uredu u njeva posvečana ruva. Na čelu komandir u bili rukavica, barjaktar barjakom sa izvezitim čekićom, sikiricom i šlemom. Nuž njega naj što dirigira trumbetašima. Poredu se u stroj stari vatrogasi. Počasni čljanovi, pa onda već majstori-vatrogasi, pa mladi kalfe, pa pioniri. Tako svega do dvisto čljanova. Prvi vatrogaski dom je bijo oma do opštine na današnjemu broju 61 Vojvođancka ulica. Drugi sokak. Krenu tako urediti strojevim korakom a u live ruke jim šlem, ko Florijanov, pa priko u crkvu na malu misu. U crkve se nakrca svita. Svako volji vidit vatrogasko društvo.

u dvorištu crkve sv. Lovro u Sonti pedesetih godina

Posli mise svi ope u redu isprid Florijana. Postroju se i na komandu:

- Mirno! Pozdrav sad! 

Lupu čižme o čižme, ruka k desnomu slipomu oku pojde. Pozdrav svetomu Florijanu! Pa kad zasviru u te njeve fanfare! Trumbete. Potrefilo se nikako da su baš svi trumbetaši i vatrogasi. P' onda se ope poreda u red na čelu sa raspećom i župnikom, gosponošama, vatrogasima i drugim svitom, pa se obilazi oko Florijana moli i piva.Ta to je bilo svita!.

Vatrogas ni, ni mogo bit svako. Mada je bilo vatrogasko društvo dobrovoljno. Najviše su to bili majstori. Oni su uvik doma. Radu svoj zanat. Šusteri, šnajderi, štrikeri, mesari, tišljeri, moleri, kovači, cimermani, bunardžije, ćurčije, čadžari...T' di su vako ljudi? Liti po njiva, zimi po trske i po fatova. Ako se i trefilo da je kakigod paor bijo vatrogas taj je bijo jako na oprezu.

Visoko gore na opštine, na krovu je bila napravita o'drveta ko forme čeka u šume.Tu je bila sirena. Sirena se oglašavala tako što se ručno okretala sa jednim točkim. Kad zasvira svi trču i malo i veliko se laća kabla i vode. Jedno nuz drugo se poreda, pa onda “podaj dalje“. U požarno vrime je uvik dežuro jedan paor u opštine sa konjma i kolma dvajstčetiri sata. Na koli dva velika bureta puna vode.Tako se svaki dan sminjivali. Vatrogasi nisu imali spremu bogzna kaku. Imali su za navuč vatrogasko ruvo, radni opasač sa zataknitom sikiricom. Na glave šlem, a na noga gumene čižme. Imali su još i nikoliko gas maski. Vatrogaska kola su imala jedno veliko drveno bure. Otprilike oko pesto litri vode je u njega stalo. Ta su kola vukli konji. Sonta je onda bila opština i imala je svoje konje. Svoju ergelu. Al, ako se potrefilo da su konji zauzeti a sirena zasvira, prvi paor koji naide nuz opštinu, mora stat. Ispregne konje i upregne u vatrogaska kola. Punila su se vodom, jel u Jamača, jel sa kanala kod Sveta Ivana. Pumpala su ručno po dva čoveka jel po četiri, dok nije novo vrime donelo motore.U požarno vrime, a to je najviše u vrime žetve, sokakom je išo birov sa ručnom sirenom. Danju i noću. Obilazijo je selo. Dežuro. Najveće zlo sa vatrom se dešavalo u Abisinije. U Srcu Valpova. Dabome u Sonte. Tamo su bile skoro sve starovircke kuće. Pojate. Ukopane u zemlju otprilike tako oko po metera. Niske i trskom pokrite. Svaki krov su mogla dodirnit i dica od šest, sedam godina ako se pripnu na prste. Tu su dvorovi bili puni puzdera. Najviše se š njim grijalo. Puzderače se ložile a donašo se iz fabrike. Kudeljare. Za džabe. Doduše bilo je i kukuruzvine i ogrizina. Tu kad bukne oma izgori desetak kuća. Zoto se prija nisu somporače ostavljale da su svakomu pri ruke. Somporače je u kuće imala samo reduša. Didaci su lule palili trudom. Ka' su se ostavljala dica sama doma sakrivale se. Za ne daj Bože! Čadžari su imali uvik pune ruke posla mada su i sami ukućani čistili svoje odžake. Nijedna kuća u selu se niščim drugim nije grijala neg samo tvrdim gorivom. Drvetom, puzderom, ogrizinama, kočanjama, pa i simenjačom i prošćom ako je koja latež dotrajala. Malo ko je do pedeseti prošloga vika trošijo ugalj. Potpaljivalo se slamom. Dvorovi su bili puni taki matrijala za ložit, pa je onda i bilo fanj :

- Eno gori vatra!

Sirena zavije a vatrogasi iz isti stopa trč na vatru makar bili i u kućni aljina.

Na Dan Svetoga Florijana uveče je uvik bijo vatrogaski bal. Obdržavo se na ćošu današnje Vojvođancke br.79. To je bijo bircuz kod Vendlike a posli Marka Franciša. Danas je tu sigrališče za dicu. Na vatrogaski bal je mogo it svako, ne samo vatrogasi. Ope je svirala njeva pleh muzika. Oni koji su zaslužili dobijali su kolajne. Tombola je isto uvik sigrala. Od tombola se malo pripomoglo vatrogasima. Zarad toga se pravijo vatrogaski bal još i na Poklade.

Još i sad opstojava vatrogasko društvo u Sonte. Ni se utrnilo. Tinja. Ima desetak čljanova. Vežbu pomalo i idu se kadgoda utecavat na takmičenja. Moderno doba je donelo za vatrogase prominju na bolje al kad stignu moderna vatrogaska kola iz varoši, tu su još uvik naši vatrogasi. Oni svojima uputama pomognu, a najviše kod kuća nabijača.

Dan Svetoga Florijana se vada još situ samo oni koji taj dan idu na misu. To su uglavnomu starije žene i di koji muški. Jedino oni ne zaboravu Florijana, pa ga posli mise otidu pozdravit.

Ruža Silađev

Sv. Florijan, Sonta

Zvono 'Sv. Florijana', popularno zvano 'Matilda', na Gradskoj kući u Novom Sadu (Нови Сад, Srbija)

Novi Sad je grad na lijevoj obali Dunava u južnoj Bačkoj (Нови Сад, mađ. Újvidék), koji čini upravno središte Vojvodine, Srbija. Leži u sjevernom podnožju Fruške gore, na podunavskom putu gdje je rijeka Dunav najuža i najpogodnija za prijelaz, i na spoju Malog bačkog kanala s Dunavom.

Trg slobode, Novi Sad

Novi Sad se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1640. godine, kao naselje oko mostobrana na bačkoj strani Dunava, preko puta znamenite Petrovaradinske tvrđave, pod nazivom 'Racka varoš' odnosno 'Ratzenstadt' (od mađarskog imena za južne Slavene Rasi ili Raci prema staroj srpskoj srednjovjekovnoj državi i gradu Ras). Službeno je u katastar uveden kao naselje 1694. godine. Nastao je kao pomoćno naselje Petrovaradinskom Šancu gdje su bili smješteni vojska, graničari i trgovci. Tijekom 18. st. naselje se razvilo u važno trgovačko i gospodarsko središte Srijema i Bačke. Do 1746. nalazio se pod upravom Vojne krajine, u kojoj je bio dio Njemačko-banatske pukovnije. Godine 1748. bogati građani 'Racke varoši' odlaze u Beč, kako bi za 80.000 rajnskih forinti kupili od carice Marije Terezije status slobodnog kraljevskog grada. Zbog pomoći koju je tamošnje stanovništvo pružilo kraljici Mariji Tereziji tijekom Rata za austrijsku baštinu (1740. – 48.), ona ga je tim povodom 1. veljače 1748. (što je od 1996. i službeni Dan Grada) s uredbom proglasila slobodnim kraljevskim gradom (Neoplanta, Neusatz, Újvidék) s vlastitom upravom (magistratom).

Novi Sad, 1900.g.

Grad je stekavši svoju samoupravu dobio ime Novi Sad, ali nije imao zgradu uprave. Gradske vlasti nekoliko puta su mijenjale svoje sjedište, pri čemu je bilo sporno na kojem mjestu će biti izgrađena gradska kuća.

Gradska kuća, nekadašnji Magistrat, davne 1895.g.

Odbor za izgradnju Gradske kuće (Magistrata) bio je oformljen 1869. godine kako bi raspisao natječaj za projekt na kojem su mogli sudjelovati svi graditelji Habsburške monarhije. Kupljen je plac na kojem se nalazila kuća obitelji Stefanović, ali građani su burno reagirali na odluku o rušenju te kuće. Građani potpisuju peticiju, te traže da se kuća sačuva, međutim, Gradska uprava uspela je sprovesti svoju zamisao o njezinom rušenju za gradnju upravne zgrade. Na natječaj je bilo prijavljeno trideset dva rada. Iako su radovi Budimpeštanskih arhitekata bili najzapaženiji, odbor za izgradnju nije se odlučio niti za jedan prispjeli rad. Svi primljeni radovi bili su izloženi u velikoj dvorani starog magistrata u mjesecu svibnju iste godine. S obzirom da Odbor za izgradnju nije odabrao niti jedan izvođački projekt, odlučili su pozvati prvu trojicu arhitekata. Zatim je odlučeno da njih trojica, zajedno sa arhitektonskom komisijom, koju je izabrao grad, naprave novi projekt.

neorenesansna palača Georga Molnara

Jozef Cocek, poznati graditelj u Novom Sadu, koji je ostavio veliki trag u graditeljskoj baštini grada, radi 1890. godine projekt u neobaroknom stilu. Međutim, komisija je žestoko kritizirala fasadu, smatrajući ju previše kitnjastom i zato 'baumeister' Georg Molnar, drugi istaknuti graditelj iz tog perioda, dobiva zadatak da tu fasadu izvede u nešto smirenijem duhu. On daje rješenje za izgradnju Magistrata (Rathaus, Varoshaz) u stilu neorenesanse sa upečatljivim jonskim i korintskim stupovima. Budući da komisija nije više bila u mogućnosti ponovo organizirati izradu planova zajedno sa učesnicima natječaja, odlučuje da se ipak kao najbolji, izabere Molnarov projekt. Njemu je bila dana mogućnost da se na osnovu svih radova, njegov plan malo izmjeni i dodatno popravi i prilagodi. Konačno, komisija u jesen 1885. godine odlučuje kompletan posao od izrade projekta do izgradnje, povjeriti Georgu Molnaru za tadašnjih 300 Forinti.

Georg Molnar (Budimpešta, 1829. - Novi Sad, 1899.)

Gradnja na atraktivnom mjestu Trga Slobode započela je 1893. godine, dok je Prva sjednica u novoizgrađenoj Gradskoj kući, koja je jedna od najupečatljivijih građevina Novog Sada, održana već 1895. godine.

Trg slobode 1905.g.

Monumentalna neorenesansna palača s tornjem, predstavlja jedno od najljepših zdanja u gradu. Na sva četiri ugla palače nalaze se kupole. Na fasadi se ističu 16 alegorijskih figura grčkih boginja. Skulpture je izradio novosadski kipar Julije Anika. Kiparska plastika inspirirana antičkom mitologijom predstavlja različite ljudske djelatnosti, uvijek u skladu sa visokim moralnim vrijednostima. Danas je Gradska kuća sjedište gradonačelnika Novoga Sada i pripadajućih službi.

Najvrjednija prostorija u Gradskoj kući je svečana dvorana na prvom katu, koju je slikar Pavle Ružička na simboličan način ukrasio medaljonima u kojima su predstavljeni simboli poljoprivrednog, zanatskog i trgovačkog staleža. U toj dvorani je 3. siječnja 1895. održana prva sjednica skupštine, a u njoj su se organizirali i čuveni novosadski balovi. U toj dvorani koja može ugostiti i do 250 posjetitelja se, zahvaljujući dobroj suradnji s gradskom vlašću, često održavaju i koncerti klasične glazbe. Dvorana ima dobru akustiku, a vrlo je pogodna za programe „intimnije“ prirode (različiti vokalni, instrumentalni i vokalno-instrumentalni ansambli, manjih, komornih formacija).

Na vrhu Gradske kuće izgrađen je prekrasan visoki toranj s balkonom koji je služio vatrogascima za nadgledanje grada te alarmiranju o požarima. Za tu svrhu izgrađeno je 1907. godine i zvono sa likom Svetog Florijana, zaštitnikom grada. Zvono za uzbunu Sv. Florijan, kojeg su Novosađani zvali „Matilda“ po donatorici tog vatrogasnog zvona (pretopljeno u ratno vrijeme) godinama je brojem udara zvona oglašavalo mjesto požara u gradu.

Gradska kuća

Nekada je zvono za uzbunu moglo zvoniti u tri slučaja. Na balkonu tornja, pored zvona, dva stražara naizmjenično su motrili grad danju i noću. Kad bi primijetili požar oni su kratkim signalima obavještavali vatrogasce i građane u kojem dijelu grada gori vatra. Broj udaraca u zvono (signala) je točno označavao u kojoj je četvrti požar, tako da su vatrogasci sa Trifkovićevog trga, (gdje se u 19. stoljeću nalazila vatrogasna četa) mogli odmah uputiti na točno mjesto.

Centar sa užim djelom bio je prvi kvart, prostor između Železničke i Futoške ulice drugi, od Futoške do Kisačke treći, a dio od Kisačke prema Almaškom kraju četvrti, dok su salaši sa Klisom i Čenejom bili peti kvart.

Osim toga, ako je dan, stavljala bi se na toranj Gradske kuće crvena zastava u pravcu gdje je izbio požar, dok bi noću na motki visio zapaljen fenjer za istu svrhu.

Zvono je također služilo da svakog dana, ujutro u 5 sati označi početak rada tržnice, a svakog dana u 12 časova označavalo je zatvaranje, i podne. Također je javljalo o smrti gradskih činovnika ili vatrogasaca koji su svoju dužnost obavljali dobrovoljno, sve dok nije osnovana profesionalna vatrogasna postrojba. U tim prilikama zvono je davalo duge signale.

Za vreme predratne Jugoslavije ovo zvono nije bilo u upotrebi, a u toku okupacije (1941. – 1944.) zvonilo je za uzbunu, kada su Novi Sad nadlijetali saveznički avioni i bombardirali ga.

zvono 'Sv. Florijana'

Tada je zvono Svetog Florijana posljednji put zazvonilo, ali je sjećanje na njega i danas živo.

današnji zvonik