Novi Sad je grad na lijevoj obali Dunava u južnoj Bačkoj (Нови Сад, mađ. Újvidék), koji čini upravno središte Vojvodine, Srbija. Leži u sjevernom podnožju Fruške gore, na podunavskom putu gdje je rijeka
Dunav najuža i najpogodnija za prijelaz, i na spoju Malog bačkog kanala s
Dunavom.
 |
| Trg slobode, Novi Sad |
Novi Sad se prvi put spominje u pisanim dokumentima
1640. godine, kao naselje oko mostobrana na bačkoj strani Dunava, preko puta
znamenite Petrovaradinske tvrđave, pod nazivom 'Racka varoš' odnosno 'Ratzenstadt' (od
mađarskog imena za južne Slavene Rasi ili Raci prema
staroj srpskoj srednjovjekovnoj državi i gradu Ras). Službeno je u
katastar uveden kao naselje 1694. godine. Nastao je kao pomoćno naselje
Petrovaradinskom Šancu gdje su bili smješteni vojska, graničari i trgovci. Tijekom
18. st. naselje se razvilo u važno trgovačko i gospodarsko središte
Srijema i Bačke. Do 1746. nalazio se pod upravom Vojne krajine, u kojoj je bio
dio Njemačko-banatske pukovnije. Godine 1748. bogati građani 'Racke varoši'
odlaze u Beč, kako bi za 80.000 rajnskih forinti kupili od carice Marije
Terezije status slobodnog kraljevskog grada. Zbog pomoći koju je tamošnje
stanovništvo pružilo kraljici Mariji Tereziji tijekom Rata za austrijsku
baštinu (1740. – 48.), ona ga je tim povodom 1. veljače 1748. (što je od 1996.
i službeni Dan Grada) s uredbom proglasila slobodnim kraljevskim
gradom (Neoplanta, Neusatz, Újvidék) s vlastitom upravom
(magistratom).
 |
| Novi Sad, 1900.g. |
Grad je stekavši svoju samoupravu dobio ime Novi Sad,
ali nije imao zgradu uprave. Gradske vlasti nekoliko puta su mijenjale svoje
sjedište, pri čemu je bilo sporno na kojem mjestu će biti izgrađena gradska
kuća.
 |
| Gradska kuća, nekadašnji Magistrat, davne 1895.g. |
Odbor za izgradnju Gradske kuće (Magistrata) bio je
oformljen 1869. godine kako bi raspisao natječaj za projekt na kojem su mogli
sudjelovati svi graditelji Habsburške monarhije. Kupljen je plac na kojem se
nalazila kuća obitelji Stefanović, ali građani su burno reagirali na odluku o
rušenju te kuće. Građani potpisuju peticiju, te traže da se kuća sačuva, međutim,
Gradska uprava uspela je sprovesti svoju zamisao o njezinom rušenju za gradnju upravne
zgrade. Na natječaj je bilo prijavljeno trideset dva rada. Iako su radovi
Budimpeštanskih arhitekata bili najzapaženiji, odbor za izgradnju nije se odlučio
niti za jedan prispjeli rad. Svi primljeni radovi bili su izloženi u velikoj
dvorani starog magistrata u mjesecu svibnju iste godine. S obzirom da Odbor za
izgradnju nije odabrao niti jedan izvođački projekt, odlučili su pozvati prvu
trojicu arhitekata. Zatim je odlučeno da njih trojica, zajedno sa arhitektonskom
komisijom, koju je izabrao grad, naprave novi projekt.
 |
| neorenesansna palača Georga Molnara |
Jozef Cocek, poznati graditelj u Novom Sadu, koji je
ostavio veliki trag u graditeljskoj baštini grada, radi 1890. godine projekt u
neobaroknom stilu. Međutim, komisija je žestoko kritizirala fasadu, smatrajući
ju previše kitnjastom i zato 'baumeister' Georg Molnar, drugi istaknuti
graditelj iz tog perioda, dobiva zadatak da tu fasadu izvede u nešto smirenijem
duhu. On daje rješenje za izgradnju Magistrata (Rathaus, Varoshaz) u stilu
neorenesanse sa upečatljivim jonskim i korintskim stupovima. Budući da komisija
nije više bila u mogućnosti ponovo organizirati izradu planova zajedno sa
učesnicima natječaja, odlučuje da se ipak kao najbolji, izabere Molnarov
projekt. Njemu je bila dana mogućnost da se na osnovu svih radova, njegov plan
malo izmjeni i dodatno popravi i prilagodi. Konačno, komisija u jesen 1885.
godine odlučuje kompletan posao od izrade projekta do izgradnje, povjeriti Georgu
Molnaru za tadašnjih 300 Forinti.
 |
| Georg Molnar (Budimpešta, 1829. - Novi Sad, 1899.) |
Gradnja na atraktivnom mjestu Trga Slobode započela je
1893. godine, dok je Prva sjednica u novoizgrađenoj Gradskoj kući, koja je
jedna od najupečatljivijih građevina Novog Sada, održana već 1895. godine.
 |
| Trg slobode 1905.g. |
Monumentalna neorenesansna palača s tornjem,
predstavlja jedno od najljepših zdanja u gradu. Na sva četiri ugla palače
nalaze se kupole. Na fasadi se ističu 16 alegorijskih figura grčkih boginja.
Skulpture je izradio novosadski kipar Julije Anika. Kiparska plastika
inspirirana antičkom mitologijom predstavlja različite ljudske djelatnosti,
uvijek u skladu sa visokim moralnim vrijednostima. Danas je Gradska kuća
sjedište gradonačelnika Novoga Sada i pripadajućih službi.
Najvrjednija prostorija u Gradskoj kući je svečana dvorana
na prvom katu, koju je slikar Pavle Ružička na simboličan način ukrasio
medaljonima u kojima su predstavljeni simboli poljoprivrednog, zanatskog i
trgovačkog staleža. U toj dvorani je 3. siječnja 1895. održana prva sjednica
skupštine, a u njoj su se organizirali i čuveni novosadski balovi. U toj
dvorani koja može ugostiti i do 250 posjetitelja se, zahvaljujući dobroj suradnji
s gradskom vlašću, često održavaju i koncerti klasične glazbe. Dvorana ima
dobru akustiku, a vrlo je pogodna za programe „intimnije“ prirode (različiti
vokalni, instrumentalni i vokalno-instrumentalni ansambli, manjih, komornih
formacija).
Na vrhu Gradske kuće izgrađen je prekrasan visoki toranj
s balkonom koji je služio vatrogascima za nadgledanje grada te alarmiranju o
požarima. Za tu svrhu izgrađeno je 1907. godine i zvono sa likom Svetog
Florijana, zaštitnikom grada. Zvono za uzbunu Sv. Florijan, kojeg su Novosađani
zvali „Matilda“ po donatorici tog vatrogasnog zvona (pretopljeno u ratno
vrijeme) godinama je brojem udara zvona oglašavalo mjesto požara u gradu.
 |
| Gradska kuća |
Nekada je zvono za uzbunu moglo zvoniti u tri slučaja.
Na balkonu tornja, pored zvona, dva stražara naizmjenično su motrili grad danju
i noću. Kad bi primijetili požar oni su kratkim signalima obavještavali
vatrogasce i građane u kojem dijelu grada gori vatra. Broj udaraca u zvono
(signala) je točno označavao u kojoj je četvrti požar, tako da su vatrogasci sa
Trifkovićevog trga, (gdje se u 19. stoljeću nalazila vatrogasna četa) mogli
odmah uputiti na točno mjesto.
Centar sa užim djelom bio je prvi kvart, prostor
između Železničke i Futoške ulice drugi, od Futoške do Kisačke treći, a dio od
Kisačke prema Almaškom kraju četvrti, dok su salaši sa Klisom i Čenejom bili
peti kvart.
Osim toga, ako je dan, stavljala bi se na toranj
Gradske kuće crvena zastava u pravcu gdje je izbio požar, dok bi noću na motki visio
zapaljen fenjer za istu svrhu.
Zvono je također služilo da svakog dana, ujutro u 5 sati
označi početak rada tržnice, a svakog dana u 12 časova označavalo je
zatvaranje, i podne. Također je javljalo o smrti gradskih činovnika ili
vatrogasaca koji su svoju dužnost obavljali dobrovoljno, sve dok nije osnovana
profesionalna vatrogasna postrojba. U tim prilikama zvono je davalo duge
signale.
Za vreme predratne Jugoslavije ovo zvono nije bilo u
upotrebi, a u toku okupacije (1941. – 1944.) zvonilo je za uzbunu, kada su Novi
Sad nadlijetali saveznički avioni i bombardirali ga.
 |
| zvono 'Sv. Florijana' |
Tada je zvono Svetog Florijana posljednji put
zazvonilo, ali je sjećanje na njega i danas živo.
 |
| današnji zvonik |
Nema komentara:
Objavi komentar