Priča o najmanjem vatrogascu Franku „Bopsy“ Salazaru i njegovoj želji

Priča o sedmogodišnjem dječaku imena Bopsy ispričana je nebrojeno puta.

Priča je prosljeđivana putem e-mailova, Facebook-a, izgovorena je u propovijedima i nesumnjivo je prepričavana u obiteljima. Objavljena je u editorijalu „Chicken Soup for the Soul“ te u biltenu vatrogasne postaje u Phoenixu. No, s vremenom detalji su dodavani, zamjenjivani, a neki su se i potpuno izgubili. Povremeno je Bopsy bio preimenovan u Billy, no desetljećima duga priča nije izbrisala neospornu činjenicu, da je Bopsijevu priču vrijedno ispričati.

Frank "Bopsy" Salazar i vatrogasac Bob Walp

Sada, 40-tak godina nakon njegove smrti od leukemije, The Huffington Post je razgovarao sa njegovom majkom, o vatrogascu koji je postao idol, i o čovjeku koji je učinio da se ispuni prva-ikada želja djeteta u zakladi Make-A-Wish (zaželi želju). Ovo je priča o Bopsiju.

Godine 1978, petogodišnjem dječaku Franku „Bopsy“ Salazaru dijagnosticirana je leukemija. Liječnici su njegovoj majci, Octaviani Trujillo, savjetovali da ga odvede u bolnicu u Phoenix-u. U to vrijeme, samohrana majka, Trujillo imala je 26 godina i nije si mogla priuštiti liječenje djeteta preko svoga zdravstvenog osiguranja. No, ona ga je svejedno odvela u bolnicu.

Tijekom sljedeće dvije godine Bopsija je liječio dr. Frank Barranco, liječnik kojega je mali petogodišnjak obožavao i koji ga je na kraju i upoznao sa ljudima koji će mu posljednje dane obilježiti kao posebne.

Dr. Barranco je rekao gđi. Trujillo u prosincu 1980. godine kako žena imenom Linda Pauling želi razgovarati s njom. Gđa. Linda Pauling izgubila je svojeg sedmogodišnjeg sina Chrisa nešto ranije, također zbog leukemije. No, prije nego je Chris preminuo Arizona Department of Public Safety ispunila mi je želju da postane policajac. Policajci Jim Eaves i Frank Shankwitz omogućili su Chrisu da postane jedini počasni član policijske postaje u povijesti kada su ga upoznali sa patrolnim automobilom i motorom, rekao je g. Shankwitz za HuffPost.

Ovaj nevjerojatan pothvat inspirirao je gđu. Pauling i g. Shankwitza da osnuju Zakladu Make-A-Wish (zaželi želju).

Gđa. Trujillo navodi, da joj je gđa. Pauling rekla kako bi željeli djeci ispuniti želje, čime bi im ispunili snove dok su na ovom svijetu, odnosno nešto od čega bi svi imali koristi umjesto da ih se sažaljeva.

Tada je g. Shankwitz preuzeo organizaciju ispunjavanja želja i otišao posjetiti Bopsija kako bi saznao više o željama malog Bopsija. Nakon što je saznao da će mu se ispuniti želja, Bopsy se više puta premišljao.

Prvo je rekao „želim letjeti u balonu“ da bi potom nakon razmišljanja rekao: „Ne, želim ići u Disneyland“, no onda opet je zastao i rekao: „Ne, želim biti vatrogasac“.

G. Shankowitz ga nije tjerao da odabere jednu želju, iako je u tom trenutku Zaklada tek bila osnovana pomislio je - zašto ne sve?

Sve Bopsijeve želje bile su odobrene. Letio je balonom, putovao je u Disneyland, što je na kraju dovelo do suradnje Disneya i Zaklade Make-A-Wish.

No, dio priče koja je dospjela na Faceebok i e-mailove bio je posjet Bopsija vatrogasnoj postaji Phoenix, i to velikom zaslugom „Vatrogasca Boba“.

Poput mnogih ljudi u njegovom životu, vatrogasac Bob, pravim imenom Bob Walp, učinio je puno više nego što se od njega tražilo za bolesnog dječaka.

„Nismo ga htjeli samo provesti kroz postaju, već odlučili da ćemo mu dati značku i jaknu. Dopustili smo mu držati crijevo i odveli smo ga u vatrogasni kamion“.

To je bila lijepa priča, koja je mogla tu i završiti, no doktori, Zaklada Make-A-Wish i vatrogasna postaja Phoenix imali su drugačije planove za Bopsija.

U sljedećim mjesecima Bopsy je nadmašio sve doktorske prognoze. No, u travnju 1981. godine, tada već 7-godišnji dječak, netom poslije Uskrsa, ponovno je zaprimljen u bolnicu gdje mu je rečeno da ima još nekoliko dana možda čak i sati života. Tada je netko od osoblja bolnice odlučio nazvati g. Shankwitza. I na kraju, jer sve želje nisu bile ispunjene do kraja.

Jednog dana dok je Bopsy bio izuzetno malaksao, g. Shankwitz ga je posjetio – čiji je posjet naposljetku bio prekinut kucanjem po prozoru. Kada je Bopsy pogledao prema prozoru, ugledao je vatrogasca Boba kako se smije i radi smiješne face.

Vatrogasac Bob popeo se u sobu. I tada se, jedan po jedan vatrogasac uspeo do trećeg kata da mu mahnu.

Bopsy je bio ushićen i pogledao je prema mami i rekao „znaš mama ja bi stvarno volio sići dolje da ih vidim i da budem sa svojim timom“.

Kada se Bopsy spustio dolje dočekali su ga članovi vatrogasne postaje 1 sa svojim kamionom koji je bio preimenovan iz B1 u Bopsy1. Tada su vatrogasci uzeli ljestve i postavili ih najviše što su mogli a jedan se vatrogasac popeo na njih. Izgledalo je kao da kaže: “Gledaj, na putu si prema nebu“ rekla je gđa. Trujillo HuffPostu.

Pred kraj posjete Bopsy se okrenuo prema vatrogascu Bobu i upitao ga: „Jesam li ja sada pravi vatrogasac?“.

„Naravno da jesi“, odgovorio je Walp.

Bopsy je umro sljedećeg jutra, uz njega su bile majka, baka i teta.

(Izvor: m.huffpost.com)

Blagdanska akcija za spas katoličke škole Sv. Florijana

Katolička škola u predgrađu Chicaga, Hegewisch, zatražila je u prosincu 2014. g. posebnu pomoć kako bi pokušala prikupiti novac koji joj je bio potreban da ostane otvorena.

Jesse Terrazas, narednik čikaške policije i roditelj
 učenika šestog razreda u školi, kampirao je na vrhu zgrade škole

Škola Sv. Florijan u predgrađu Chicaga, Hegewisch, smještena u 13110 S. Baltimore Aveniji trebala je prikupiti više od 50.000 dolara kako bi se izbjeglo zatvaranje od strane katoličke nadbiskupije u Chicagu. Samo 17 dana do Božića 2014. godine, uprava škole Sv. Florijana uputila je poziv u pomoć za prikupljanjem novca koji su trebali sakupiti do siječnja 2015.g. radi opstanka njihove škole. Škola Sv. Florijana bila je jedna od šest škola nadbiskupije Chicaga koja se trebala zatvoriti ranije, nakon što je povučena prijeko potrebna subvencija zbog nedovoljnog broja upisanih učenika. Unatoč tome, uspjela je dobiti odgodu nakon što je zajednica prikupila više od 100.000 dolara do prvog mjeseca. To je bila druga godina u nizu kako je školi prijetilo zatvaranje.

Roditelj jednog učenika, Jesse Terrazas, odjenuo se kao Djed Mraz i popeo se na krov škole kako bi skrenuo pažnju na školske poteškoće i sa namjerom da tu ostane sve dok škola ne prikupi tražena sredstva. G. Terrazas je započeo svoje kampiranje 7. prosinca, a do 17. prosinca škola je prikupila 55.000 dolara. Kada su nadmašili svoj cilj za prikupljanjem novčanih sredstava, Djed Mraz je napokon sišao s krova.

Umjesto saonica i devet jelena, kamion vatrogasne postaje Chicaga pomogao je g. Terrazasu da se uspne na krov škole.

- „Vatrogasci su me uz glasnu buku doveli ovamo u jednom od svojih velikih i crvenih kamiona. Puno je glasnije od sobova, ali manje je smrdljivo”, rekao je.

Terrazas je kazao kako je 107- godišnja škola
dragocjena za njihovu zajednicu

 "Na ovaj način stižemo do srca građana cijelog grada Chicaga da nam pomognu", rekao je. 

Roditelji, učitelji i zajednica prikupljali su do tada potrebni novac kroz autopraonice, prodaju peciva i lutriju, dok su se te 2014. g. obratili svom "velikom" momku u vidu policijskog narednika iz Chicaga i roditelja učenika šestog razreda za pomoć.

Škola Sv. Florijana uspjela je ostvariti svoj cilj prikupljanja sredstava, također uz pomoć velikodušne donacije Fonda 'Big shoulders', organizacije koja pruža potporu katoličkim školama u najsiromašnijim područjima Chicaga.

Školski dužnosnici su izvijestili kako je još jedan filantrop priložio značajnu donaciju, koja je bila predstavljena na božićnoj proslavi u školi. Djed Mraz se vratio tom prilikom u školu na slavljenički događaj kako bi uz pjevanje i radost bio uz obitelj i zajednicu sv. Florijana.

Škola je osim te radila još cijelu slijedeću akademsku godinu, te je nažalost ipak bila zatvorena 1. lipnja 2016.g. zbog pomanjkanja učenika.

Nakon deset dana Jesse Terrazas je sišao sa školske zgrade

(Izvor: chicago.cbslocal.com)

Vatrogasci spasili iz velikog požara u Crkvi 300 - godišnji kip djeteta Isusa

U svetištu Krista Kralja u predgrađu Chicaga, Woodlawn, 2015. godine vatrogasci su iz vatre spasili 300 godina stari katolički kip, klerici su to uzeli kao znak da će se kongregacija nastaviti.

Vatrogasci uspjeli spasiti iz požara 300 godina stari
kip djeteta Isusa iz svetišta Krista Kralja

Rano ujutro, u srijedu, prema izvještaju Vatrogasne postaje Chicago požar je buknuo na drugom katu Crkve na adresi 6415 S. Woodlawn Ave. Prema izvještaju vatrogasne postaje Chicago došlo je do samozapaljenja krpa kojima su se služili prilikom lakiranja poda.

Svetište Krista Kralja, Woodlawn

Ta zgrada je više od Crkve, ona je dom 300 godina starom kipu Krista iz Seville, Španjolska, i ujedno mjesto hodočašća za vjernike katolike.

vatrogasna platforma

Kada su svi svećenici u svetištu bili spašeni bez ozljeda, zamolili su vatrogasce da spase kip Krista. Oko podneva istog dana niz stepenice svetišta vatrogasci su iznijeli 92 cm visoki kip sa mjesta kod centralnog oltara.

vatrogasci spašavaju kip djeteta Isusa

Velečasni Michael Stein navodi „Usprkos svim plamenim jezicima kip je ostao netaknut. Star je 300 godina i nije izgorio u vatri.“

Svećenici su to uzeli kao znak da se Crkva može i mora obnoviti kao zadnje katoličko utočište za štovanje i molitvu u Woodlawn-u.

Kip je u požaru izgubio ruku i njegovo ruho je bilo prekriveno pepelom, no vlč. Stein ističe kako je ruka i dalje stajala kao znak blagoslova. „ To što je kip spašen pokazuje da naše djelovanje ovdje nije još gotovo, on je još uvijek s nama i njegova ruka je još uvijek podignuta u znak blagoslova“, rekao je vlč. Stein.

Svećenici kažu da su spašavanje kipa uzeli kao
 znak da će se svetište obnoviti i opstati

Kip je dio mjesečne ceremonije u svetištu i tijekom procesije blagoslova djece iz župe nosi se po svetištu.

„Smatramo ovo znakom od Boga da se naše prisustvo ovdje u ovoj zajednici mora nastaviti“, rekao je velečasni Matthew Talarico. „Mi ne počinjemo iz početka, ovo je samo još jedno poglavlje“.

velečasni Matthew Talarico

Vlč. Talarico navodi kako ovih dana potrebe za kongregaciju postaju puno jasnije. „Ljudi mogu moliti za nas“ kaže vlč. Talarico. „Mi ćemo nastaviti održavati svete mise, nećemo propustiti ni trenutak.“

Vatrogasna postaja Chicaga navodi da je požar u
svetištu Krista Kralja vjerojatno počeo kada se
 samozapalio lak sa krpama na podu

Crkva je izgorjela i 1976. godine nakon čega je bila ponovno obnovljena noseći vidljive ožiljke koji su se mogli vidjeti na zidovima iza pojedinih umjetnina.

Kada su se poslijepodne toga istoga dana, vrata crkve napokon otvorila, moglo se uočiti da je vatra ponovno došla do oltara ostavljajući za sobom crne mrlje od dima oko mjesta gdje je stajao kip, no plamen ni u jednom trenutku nije dotaknuo oltar.

Sa zrakama sunca koje su probijale kroz velike rupe na krovu bilo je vidljivo da su sve umjetnine na zidu ostale netaknute.

(Izvor: dnainfo.com)

Stjepan Maraković pisac o vatrogasnoj etici i moralu

U prijašnjim objavama „Vatru gasi, brata spasi!“ i „Moralne osobine vatrogasca“ osvrnuli smo se na knjižicu „Vatrogasac, drama iz vatrogasnog života u tri čina“ u izdanju Knjižare i tiskare M. Bauer iz Nove Gradiške 1937.g. koja je značajna za objašnjavanje etike i morala u području vatrogastva. Stjepan Maraković bio je osnivač i zapovjednik vatrogasnog društva u Rešetarima koje postoji do danas. DVD 'Rešetari' u svojim počecima brojilo je ukupno 145 članova, a osnovano je 23. veljače 1930.g. po uzoru na DVD Nova Gradiška koji je osnovan 1871. stekavši važnost ne samo jer su preuzeli distribuciju Marakovićeve knjige, nego jer su bili prvo vatrogasno društvo u Slavoniji uopće. Naselje Rešetari nalazi se istočno od grada Nova Gradiška i ono je administrativno sjedište istoimene općine, te ujedno i najveće naselje na tom području.

Vatrogasna četa je prvu intervenciju imala na gašenju manjeg požara 1932. godine u Rešetarima, a 25. lipnja 1933. godine su prvi puta sudjelovali na vojnoj vježbi u Novoj Gradiški na Urijama. Društvo tada još nije imalo svoje zemljište, a ni prostorije. Ubrzo je pokrenuta akcija sa vrhom rješavanja ovog problema, a pitanje smještaja DVD-a zaključio je prof. Bunjevac darovavši parcelu na kojoj se 1937. godine započeo graditi Hrvatski vatrogasni dom koji je osim vatrogascima služio i svima ostalima u selu za održavanje kulturnih manifestacija, priredbi i skupova. Osim uvježbavanja i stjecanja vještina za gašenje požara, vodila se briga i o kulturno prosvjetnom radu društva.

Sam Maraković je u predgovoru svojeg književno-scenskog djelca izjavio: „promatrajuć djelatnost vatrogasaca na vježbama, garištima i zabavama, napisao sam ovo djelo“. Očito je to bio obostrani proces, jer je za inspiraciju gledao svoje vatrogasce na požarištu i vježbama, a s druge strane ih je oplemenjivao i nadahnjivao u izvedbama svoje kazališne predstave. Radnja se događa 1935. godine u jednom većem mjestu u Slavoniji, dok je sama knjiga izašla 1937.g. zahvaljujući predsjedniku Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca g. A. Freudenreicha koji je pripomogao režijskim i scenskim naglascima u djelu, te dao svoje stručno mišljenje i preporučio na njegovu izvedbu. Također valja istaknuti predsjednika Vatrogasne zajednice Savske banovine u Zagrebu g. Stanka Žagara i njegovog tajnika F. Lončara, koji su se pozitivno izrazili i napisali preporuku: „Obzirom, da ova drama po svom sadržaju uzdiže smisao i duh vatrogastva, a naročito ističe vatrogasnu požrtvovnost kao osnovno načelo vatrogasne ideje, to se je i Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca povoljno izrazila i preporučila je na prikazivanje vatrogasnim društvima. Igrokaz je prožet plemenitošću i dirljivim scenama, koje vrlo odgojno djeluju na dušu i srce našeg naroda. Preporučamo svim bratskim vatrogasnim društvima i četama, da to prosvjetno vatrogasno djelo nabave za svoje kulturno-prosvjetne odsjeke“.

Stjepan Maraković

Moralne osobine vatrogasca

Kada se spomene riječ 'vatrogasac' svatko od nas najprije pomisli na osobine koje on u svojoj osobi mora nositi, kao što su: snaga, spretnost i izdržljivost; a u kojima se bilo dobrovoljni ili profesionalni vatrogasci usavršavaju kroz vježbe u vatrogasnom kavezu, beskonačnim ljestvama, teretani i na brojnim vatrogasnim državnim i međunarodnim natjecanjima (Zagreb Firefighter Stair Challenge, Fire Combat „Srce kornatsko“, Kup HVZ-a…). Međutim, postoje osobine koje se ne spominju tako često, ali se podrazumijevaju. Stoga, jer ih svaki vatrogasac mora imati, iako se često puta čini da su urođene, na njima svatko mora raditi ponaosob, njegujući ih.

Stjepan Maraković, osnivač i zapovjednik vatrogasnog društva u Rešetari, u svojoj knjižici „Vatrogasac, drama iz vatrogasnog života u tri čina“, u izdanju Knjižare i tiskare M. Bauer iz Nove Gradiške 1937.g. stavlja u prvi plan upravo te "unutarnje" osobine koje vatrogasac mora imati. „Kad uvide svi ljudi, koliko treba samoprijegora, samozataje, požrtvovnosti i ljubavi prema bližnjemu kod pravog vatrogasca, tad će i naša društva biti bolja, nego što su danas! Mi okupljamo vrijedne i poštene ljude, da nesebično pomažu bratu u nevolji! Mi izvrgavamo svoje zdravlje, a često puta zalažemo i dragocjeni život! To je naš uzvišeni cilj! Kako pomažemo u nevolji – tako se radujemo u sreći…“.

Za njega su poštenje, požrtvovnost i nesebičnost toliko važne osobine, da se one prvotno nabrojane (snaga, spretnost i izdržljivost) ni ne spominju, nego se vjerojatno u vidu „junaštva“ kao drugotne tek podrazumijevaju. „Kroz ljubav, samoprijegor, požrtvovnost i junaštvo dolazi vatrogasac do pobjede!“. Sve te nabrojane osobine gledaju se u korelaciji sa drugim kome se treba pomoći: „Ima li što uzvišenijega na svijetu, nego kad vatrogasac u životnoj pogibelji spašava život, dragocjenosti, pa i sam tuđi novac i to čuva kao svetinju i predaje pogorelcu? (osobi koja procjenjuje štetu od požara)“. To se čini iz „ljubavi“ prema drugome, pri čemu vatrogastvo služi tome cilju, odnosno davanje prednosti potrebama dugih ispred vlastitih potreba. „Samoprijegor“ znači: samo pregorjeti za sebe i svoje potrebe i želje, kako bismo mogli pomoći drugome u potrebi. Na toj crti nalazi se i “požrtvovnost“, odnosno po našoj žrtvi i odricanju pomažemo spasiti drugoga i njegovu imovinu. Ili, Florijanovim rječnikom rečeno, takvo ponašanje potiče stav mučeništva.

vatrogasac spašava dijete  ⃰

⃰  vatrogasac Chris Fields iz Oklahoma Citya drži malu Baylee Almon 19. travnja 1995.

Vlasnik galerije Gatlinburg zahvalio je vatrogascima slikom

Prije nekoliko godina kada je Stephen Sawyer ⃰  naslikao sliku vatrogasca u šumi nikada prije do tada nije iskusio požar uživo. Zapanjujuća slika pokazuje vatrogasca u interventnom odijelu koji stoji među gorućim stablima držeći mlaznicu za gašenje. Iza njega slika prikazuje Isusa koji stoji u vatri u ulozi 'čovjeka za podršku' pomažući mu držati crijevo.

Slika Stephena Sawyera

Kada su požari 2016. godine opustošili županiju Sevier (Tennessee) i ostavili trag čađe na zgradama oko Sawyerove galerije u Gatlinburgu, slika je za njega tada dobila puno dublje značenje. „Mogu samo zamisliti kako je to boriti se sa tako jakom toplinom znajući da možda postoje ljudi do kojih nećete moći doći“, rekao je Sawyer misleći pritom na desetero ljudi koji su poginuli u tom požaru. „To me navelo da njihovu žrtvu cijenim još više nego ikad prije“.

Vatrogasci stoje pored kuće u Gatlinburgu, Tennessee, 30. studenog 2016.

Na prijedlog njegove supruge Cindy napravljeno je specijalno izdanje te slike u čast svim herojima i žrtvama Gatlinburga. Od tiskanog izdanja te slike sav dohodak je uprihođen u dobrotvorne svrhe.

„Ljudi koji su izgubili život i svoje obitelji… Tko ima riječi za nešto takvo?“, rekao je Sawyer. „Možda možemo dati doprinos našoj zajednici – i to je bio jedini način za koji smo znali kako pomoći“.

Ostaci kuće i automobila, nakon požara koji je prouzročio štetu veću od 500 milijuna dolara.

Nadalje, Sawyer je rekao da ljudi mogu pomoći kao što su to uvijek činili: da dođu u Gatlinburg na odmor, obiteljska okupljanja i u njihova odmorišta.

„Gatlinburg je velika zajednica koja ugošćuje puno ljudi“, rekao je. „Ljudi trebaju doći u Gatlinburg i podržati ljude koje vole i poznaju dugi niz godina“.

Opasan požar u Gatlinburgu, Tennessee, u slici objavljenoj 30. studenog 2016.

⃰  Stephen Sawyer (rođen 30. kolovoza 1952. u Parizu u Kentuckyju) američki je likovni umjetnik poznat po svojim interpretacijama Isusa Krista, kao i po galeriji Art 4 God. Njegov rad predstavljen je u mnogim časopisima, od kojeg je možda najznačajniji New York Times preko cijele naslovnice, kao i u emisijama na televiziji kao što je The Today Show. Sveukupno, više od četiri stotine novina i časopisa širom svijeta objavili su priče o Stephenu i njegovom radu. Podijelio je stotinjak intervjua u radijskim i televizijskim emisijama o učinku obraćenja koji je njegov umjetnički rad imao kod ljudi diljem svijeta. Stephen i njegova supruga Cindy, imaju originalnu galeriju i atelje Art 4 God u Versaillesu u Kentuckyju i galeriju Art 4 God u Gatlinburgu, Tennessee. Postoje desetine trgovina koje izlažu slike iz njihove galerije. Preko desetak njegovih radova prikazano je u muzeju u New Yorku. 

Stephen Sawyer

(Izvor: knoxnews)

Priča o ožiljku od požara

Maleni dječak, koji je išao u prvi razred osnovne škole, pozvao je majku na prvi roditeljski sastanak. Na njegovu veliku žalost rekla je da će doći. Prvi će puta njegovi prijatelji i učiteljica vidjeti njegovu majku. Bilo mu je neugodno zbog njezina izgleda. Iako je bila lijepa žena, imala je veliki ožiljak koji joj je prekrivao gotovo cijelu desnu stranu lica. Dječak nikada nije htio razgovarati o tome kako je i kada zadobila taj ožiljak.

Na sastanku su, bez obzira na ožiljak, svi bili oduševljeni njezinom ljubaznošću i prirodnom ljepotom, ali dječaka je ipak bilo sram pa se je skrivao pred svima. Kad se našao u blizini svoje majke i učiteljice, čuo je njihov razgovor.

„Odakle vam ovaj ožiljak na licu?“, pitala je učiteljica. Majka je odgovorila: „Kad je moj sin bio malen izbio je požar u sobi u kojoj je bio. Svi su se bojali ući jer je vatra izmicala kontroli, pa sam ja ušla. Dok sam trčala prema kolijevci, vidjela sam kako pada greda pa sam se nadvila nad njega da ga zaštitim. Onesvijestila sam se, ali srećom došao je vatrogasac i oboje nas spasio.“ Dotakla je opečenu stranu lica. „Ožiljak će trajno ostati, ali do dana današnjeg nisam požalila što sam učinila to što sam učinila.“

U tom je trenutku maleni dječak sa suzama u očima potrčao prema majci. Zagrlio ju je shvativši kakvu je žrtvu njegova majka podnijela za njega. Proveo je ostatak dana čvrsto je držeći za ruku.

Lih Yuh Kuo

(Izvor: A 4th Course of Chicken Soup for the Soul)