26. travnja 1986. g. u 1 sat 23 minute i 58 sekundi – dogodila
se jedna od najvećih nuklearnih nesreća u svjetskoj povijesti, javnosti
poznatija kao 'Černobilska katastrofa'. Nesiguran dizajn sovjetskog nuklearnog
reaktora u kombinaciji s ljudskom pogreškom, doveo je do niza eksplozija koje su
potpuno uništile reaktor i zgradu 4. energetskog bloka nuklearne elektrane, odnosno
jedan od četiri reaktora u nuklearnoj elektrani „V. I. Lenjin“, smještene u
Ukrajini nedaleko od bjeloruske granice, nakon čega je došlo do ispuštanja preko
190 tona radioaktivnih nuklida u atmosferu. Nošena vjetrom, radioaktivnost se
iz sjeverne Ukrajine širila najprije prema Bjelorusiji i zapadnom dijelu
Rusije, a potom je zahvatila i područje skandinavskih zemalja. 19 ruskih regija
s teritorijom od gotovo 60 tisuća četvornih kilometara i populacijom od 2,6
milijuna ljudi bilo je podvrgnuto velikom zračenju. U konačnim je studijama
dokazano da su posljedice radioaktivnog zračenja osjetile sve zemlje Europe.
 |
| raspelo s križem stoji uz znak upozorenja o zračenju u blizini elektrane Černobil (REUTERS, foto: Gleb Garanich) |
U deset dana, koliko je trajalo gašenje, helikopterskim
preletima na vatru bačeno je oko 4500 tona olova, pijeska, gline i drugih
vatrogasnih sredstava. Do 6. svibnja 1986. svi požari prouzročeni černobilskom
nesrećom bili su savladani, ali trebalo je proći još mnogo mjeseci rada da se
napravi najnužnija sanacija. U gašenju je sudjelovalo šest stotina vatrogasaca
i radnika bez ikakvih zaštitnih odijela i opreme, a u saniranju posljedica 800
tisuća vojnika i mobiliziranih građana i seljaka, od kojih je 25 tisuća umrlo u kratkome roku.
Na mjesto nesreće prvi su od službi došli gasiti
reaktor vatrogasci iz Černobila, bez ikakve zaštitne opreme pod zapovjedništvom
poručnika Vladimira Pravika. Ekipa za gašenje smatrala je kako je riječ o
požaru izazvanom strujom i nisu imali informaciju da je riječ o eksploziji
reaktora. Naime, nitko ih nije obavijestio da je požar na koji su poslani
nastao od nuklearnog reaktora, stoga su mislili da imaju posla s običnim
požarom. Svi su zadobili smrtonosne doze radijacije. Nesvjesni opasne
radijacije većina je stradala ili oboljela nedugo nakon nesreće. Umirali su kao
živi nuklearni otpad, ozračeni stostrukim smrtonosnim dozama. Zapovjednik tima
Pravik umro je od posljedica radijacije 09. svibnja 1986. (dva tjedna nakon
nesreće). Ovi, danas već pomalo zaboravljeni heroji, bili su prve žrtve
Černobila. Ipak, zahvaljujući njima izbjeglo se ono najgore: druga eksplozija
koja bi bila 10 puta jača od eksplozije atomske bombe u Hiroshimi i izbrisala
bi pola Europe sa lica Zemlje.
Odmah po izbijanju eksplozije, gašenju se pridružila i malena lokalna vatrogasna jedinica iz tri kilometra udaljenog grada Pripjata, gdje su živjeli djelatnici elektrane, pod zapovjedništvom Leonida Teljatnikova, također gaseći požar bez adekvatnih zaštitnih odijela. Ti su ljudi teško stradali, primivši smrtonosnu količinu radijacije, ali odluka Teljatnikova vjerojatno je spriječila još veću katastrofu. On je shvatio kako ne može ugasiti požar u reaktoru broj 4 i odlučio je pokušati spriječiti njegovo širenje na ostale reaktore. Krov zapaljenog reaktora se urušio, te su bili ugroženi krovovi obližnjih reaktora. Dapače, vatra je zahvatila krov reaktora broj 3, te je postojala opasnost da se požar proširi prema postrojenjima i turbinama cijelog kompleksa elektrane. Inače, krovovi reaktorskih zgrada bili su od bitumena, zapaljivog materijala, a izgradnja krovova od takvog materijala i prema tadašnjim pravilima bila je protupropisna. Električni kablovi, odnosno njihova zapaljiva plastična izolacija također je bila velika opasnost jer se tako požar brzo širio.
 |
| vatrogasni kamion iz poslijeratnog razdoblja |
Jasno je da je za takav posao lokalna vatrogasna jedinica bila premalena, a Kijev, kojem je upućen poziv za pomoć, udaljen je 120 kilometara, predaleko da bi vatrogasci stigli na vrijeme i pravodobno zamijenili svoje ugrožene kolege. Svi oni, a kasnije i likvidatori koji su sudjelovali u sanaciji elektrane, primili su stostruko veću dozu radijacije od smrtonosne, a nakupili su toliko radioaktivnog dima u plućima da su i neki liječnici koji su im pomagali oboljeli od radijacije. Od posljedica izloženosti radijacije u prvim satima gašenja umrlo je još u bolnici petnaestak dana nakon nesreće svih šest vatrogasaca, koji su te kobne noći bili dežurni u smjeni: Vaščuk, Kibenok, Titenok, Pravik, Tiščura i Ignatenko. Tri su vatrogasca, Teljatnikov, i dva njegova zamjenika Vladimir Pravik i Viktor Kibenok 1987. godine proglašeni Herojima Sovjetskog Saveza. Pravik i Kibenok posmrtno, dok je zapovjednik Teljatnikov umro 2004.g. od raka prouzročenog izlaganjem radijaciji.
 |
| Poručnik Vladimir Pavlovič Pravik |
 |
| Poručnik Viktor Nikolajevič Kibenok |
 |
| Major Leonid Petrovich Telyatnikov |
Lyudmilla Ignatenko, žena 25-godišnjeg vatrogasca Vasilija Ignatenka, koja ih je dvotjednoj kalvariji svakodnevno posjećivala u bolnici svjedočila je u knjizi 'Černobilska molitva', nobelovke Svetlane Aleksijevič, kako je mama 24-godišnjeg vatrogasca Pravika gledajući kako im se tijela na očigled raspadaju od radijacije, cijelo vrijeme molila Boga: „Bolje uzmi mene“, a ustvari istina je da je on, poput Njegovog Sina, dao svoj život za nju, odnosno sve nas. Oni su istinski heroji kojima dugujemo jedno veliko hvala jer su predali na oltar domovine i cijelog Svijeta svoje živote za sve nas, da bismo mi živjeli. 26. travanj je datum kada se moramo prisjetiti naših istinskih heroja. Neka im je vječna slava!
 |
| spomenik "Oni koji su spasili svijet" postavljen je u Ukrajini na desetu godišnjicu černobilske nesreće |
 |
| Nakon eksplozije u nuklearnom reaktoru, vatrogasci i radnici čišćenja požurili su na mjesto događaja. Dvadeset i sedam ih je umrlo u prva tri mjeseca nakon eksplozije zbog akutne radijacijske bolesti. |
 |
| na vrhu spomenika iznad prikaza zemaljske kugle stoji simbol križa |
Izvor: fire-truck.ru
Nema komentara:
Objavi komentar