Relikvija kostura sv. Florijana (sv. Cvitka) kod Omiša u Hrvatskoj

U prvim kršćanskim stoljećima, osobito za velikih progona, Crkva je svjedočila vjeru svojim mučeništvom. Za prve je kršćane svjedočenje vjere u Isusa Krista značilo biti mučenik za Isusa, što se i etimološki pokazuje u vidu iste grčke riječi za oba značenja (grč. Martyr = mučenik i svjedok). Ranokršćanski crkveni pisac iz 2/3. st Tertulijan stoga će izjaviti: «krv mučenika, sjeme je novih kršćana». Takvi ljudi su za kršćane bili posebni heroji, jer su svojim svjedočanstvom života postajali dionici Kristovih patnji. Crkvena zajednica željela je takve heroje, kojima se divila, imati stalno nazočne u vidu štovanja njihovih kostiju, grobova i mjesta mučeništva, ne samo za njihovo sjećanje već i kako bi si osigurala trajan zagovor kod Boga. Stoga su primjerice, kršćani u Smirni već u II. st. pokupili kosti biskupa Polikarpa, časteći ih više «od dragog kamenja i zlata». Euzebije Cezarejski navodi da je biskup Nikomedije, Antim sa kolegama podnio mučeništvo, na način da su bili probodeni mačem ili bačeni u vatru, da bi potom nakon što su bili pokopani, ponovno otkopani te su im kosti bile bačene u duboko more kako ih kršćani ne bi častili. Kršćanski pisac Laktancije kada piše o Dioklecijanovom nasljedniku Galeriju i o surovosti njegovih progona navodi da se poslije mučenikove smrti na vatri ponovno palila lomača «na kojoj bi već spaljena tjelesa bila ponovno spaljena. Njihove kosti bi se prikupile i samljele u prah pa bacile u rijeke ili u more», kako bi trajno zatrli sjećanje na njih.

relikvija kosti

U vremenu Dioklecijanovih progona, karakteristična smrt za kršćane bila je utapanje u vodi jer je smaknuće utapanjem uključivalo gubljenje mučenikovih tjelesnih ostataka, pa je predstavljao vrlo prikladan način izvršenja kazne o čemu svjedoče mnogi izvještaji o mučenicima (sv. Anastazije, sv. Kvirin…). I Laktancije navodi da su kršćani «s mlinskim kamenom oko vrata utapani u moru». To je uključivalo zatiranje mučenikovih zemnih ostataka i time sprječavalo stvaranje kršćanskih heroja, odnosno kulta svetaca: «stigoše na mjesto gdje ga je trebalo baciti. Svezaše mu kamen oko njegovog vrata», kako stoji u izvještaju o mučeništvu sv. Florijana (Pasija, br. 8). U Pasiji dalje čitamo kako se rijeka "uplašila" te «podigavši svoje valove položi njegovo tijelo na neko mjesto na izdignutijem kamenu» (br. 8), gdje ga je pronašla udovica Valerija. Ona ga je željela pokopati na skrovitom mjestu, bojeći se progona Rimljana: «Tada se blaženi Florijan očitova nekoj ženi [po imenu Valeriji] srcem odanoj Bogu, koja ga je pokopala na poprilično tajnom mjestu» (br. 9). Čuvanje spomena na Florijanovo mučeništvo unutar ranokršćanske zajednice u obliku svečanog i liturgijskog obilježavanja spomen-dana mučeničke smrti (dies natalis) u vidu slavljenja i nasljedovanja njegovog svjedočenja imalo je za posljedicu ne samo nastanak pisanog zapisa radi očuvanja sjećanja na njegov dragi lik, nego i izgradnju veličanstvene Bazilike Sankt Florian u 8. stoljeću, na mjestu gdje je bio pokopan.

Iako svečeve relikvije nisu nikada pronađene ispod istoimene Bazilike, za razliku od relikvija njegovih drugova mučenika ispod crkve sv. Lovre u obližnjem Ennsu, kada su radnici 1900.g. tijekom obnove crkve sv. Lovre, koja je započela 1894.g. poduzetim od 'Udruge muzeja grada Ennsa', otkrili relikvije drugova mučenika sv. Florijana kada su uklonili drvenu ploču oltara u dijelovima oštećenog kamena prednjeg zida naišavši na udubinu u kojoj je bilo pohranjeno četvrtasto antikno kameno korito sa kostima. Prema 'Passio Floriani', 304.g. je osim sv. Florijana ubijeno i 40 drugih vojnika kršćana. Oni su bili – prema izvještaju – zatočeni, te su nakon mnogih mučenja konačno i umrli u zatvoru. Ostaci 40 bezimenih mučenika od 3. svibnja 1968.g. počivaju u glavnom oltaru crkve sv. Lovre u Enns-Lorchu, kada ga je na taj dan posvetio dijecezanski biskup ddr. Franz Zauner. Prilikom posvećenja oltarnog bloka glavnog oltara, tadašnji kardinal Karol Wojtyla – kasniji papa Ivan Pavao II – donio je iz Krakowa (Poljska) u Austriju, relikviju djelića kosti sv. Florijana koja se umetnula u kameno korito s kostima lorških mučenika, kako bi sveti vojnici mučenici mogli i u smrti opet biti zajedno sa svojim nerazdvojnim drugom i zapovjednikom sv. Florijanom.

Moguće je da su Florijanove kosti iz Austrije prenesene, poput sv. Kvirina u Rim početkom 5. stoljeća (Platonia, uz katakombe sv. Sebastijana), jer od 1183.g. nalazimo dio Florijanovih relikvija u Krakowu, da budu «narodu i gradu zaštita protiv Prusa». Rimski ostaci u temeljima zborne crkve daju nam opravdani zaključak za vjerovanje u to. Poljski povjesničar i kroničar Jan Długosz o dolasku relikvija  sv. Florijana zaštitnika vatrogasaca u poljski grad Krakow, čiji je zaštitnik zapisao je:

«Papa Lucije III, hoteći pristati na stalne zamolbe poljskog kneza i vladara, Kazimira, koje je milostivo slušao još njegov prethodnik, Aleksandar III, odlučuje dati spomenutom knezu i krakovskoj katedrali tijelo neobičnog mučenika, svetoga Florijana. Za veću čast sveca i Poljaka, poslao je svečeve kosti poljskom knezu Kazimiru i krakovskoj katedrali preko modenskog biskupa, Egidija. On je, stigavši sa svečevim ostacima u Krakow 27. Listopada, primljen s velikim počastima, uz opće oduševljenje i slavlje kneza Kazimira, biskupa Gedeona, bez iznimke staleža ili samostana, koji su izašli pred njega sedam milja.

Svi su se veselili zato što je Poljacima milošću Božjom stigao novi zagovornik i zaštitnik, i zato što je krakovska katedrala dobila novi sjaj tako što je u nju smješteno mučenikovo tijelo. U nju je, u golemoj procesiji, uneseno tijelo i tamo je položeno, a tim se zaštitnim zalogom pronijela nadaleko i njezina slava.

U čast svetoga mučenika krakovski je biskup Gedeon uz goleme troškove izvan zidina dao izgraditi umjetnički uređenu crkvu koja je, zahvaljujući Božjoj milosti, ostala do danas. Modenski je biskup Egidije, kojeg su knez Kazimir i krakovski biskup Gedeon velikodušno darivali, otpravljen za Rim. Od tog su trena Poljaci, podjednako vitezovi, građani i seljaci, u čast i spomen na svetog Florijana počeli krštenjem to ime nadijevati svojim sinovima».

Nepronalazak tijela sv. Florijana, a raširenost štovanja sv. Florijana u sjevernoj Italiji gdje postoji mnogo kapela i crkvi njemu na čast, kao i dolazak relikvija iz Italije u Poljsku nudi jednu zanimljivu teoriju da se tijelo sv. Florijana danas nalazi u Hrvatskoj. Također i utjecaj grada Akvileje govori tome u prilog. Imajući direktnu komunikaciju sa Rimom, Akvileja je u vremenu postojanja Rimskog carstva postala glavno rimsko uporište za širenje na tri glavna pravca: sjeverni, alpsko područje današnje Austrije; jugoistočni, bliže zaleđe istočno jadranske obale; i istočni, u dolini rijeke Save. S uspostavom nadbiskupija u Akvileji i Sirmiju, noričko se područje gdje je živio sv. Florijan, našlo između Italije i Panonije, stoga se po analogiji zaključuje da je Norik u drugoj polovici 4.st. potpadao pod sirmijsku nadbiskupiju, dok je u 5. st. s opadanjem značaja Sirmija i s rastućom ulogom Akvileje, Norik došao pod akvilejsku nadbiskupiju. To je važno napomenuti, jer će upravo u akvilejskom području sredinom 5.st. nastati glasoviti Jeronimov Martirologij na latinskom jeziku, izvor svih kasnije nastalih martirologija zapadne martirologije, koji u sebi ima dragocjen povijesni zapis o sv. Florijanu. Potrebno je istaknuti da su se sastavljači Martirologija oslanjali samo na pisane izvore. Pa i veoma udaljene iz različitih područja, zaobilazeći podatke o kojima je postojala samo usmena tradicija, bili oni i iz same neposredne blizine. To je veoma važno za naglasiti jer time sa sigurnošću znamo da je prije uvrštenja sv. Florijana u Martirologij postojao pisani prvotni tekst koji je cirkulirao noričkim i sjevernoitalskim područjem. Samo sjećanje na sv. Florijana kao i važnost i ugled njegova zanimanja (ex principi officii presidis - umirovljeni predstojnik ureda upravitelja provincije) ne bi bili dovoljni za uvrštenje u martirologij, koji o njemu navodi iznimno veliki broj podataka te po tome postaje jedinstven u cijelom martirologiju. «Elogij o sv. Florijanu je stoga nastao već u Antici na podlozi nekoga starijega spisa o Florijanovom mučeništvu. Osnovni sastav toga spisa je u skraćenom i stilski nezgrapnom obliku prešao u Jeronimov martirologij. Taj spis, koji je vjerojatno nastao u samom Noriku, morao je biti u vremenu nastanka martirologija raširen u sjevernoj Italiji, kao što su tamo bile poznate Florijanove relikvije».[1]

Stoga ne treba čuditi da je lako moguće da su one prenesene u Hrvatsku, na područje Omiša, odnosno područje nekadašnje Poljičke Republike. Godine 1796. Venecija podiže vojsku kako bi se obranila od Napoleona, ali ne poziva Poljičane jer zbog stečenih privilegija Poljičani nisu morali ratovati na tuđem tlu. Međutim, ovoga puta Poljičani se javljaju dobrovoljno i njih 300 pod zapovjedništvom Mate Kružičevića i Nikole Barbarića odlaze u Veneciju branit dužda i njegovu palaču (izvor don Stipe Kaštelan). Međutim, kako se Venecija predala Napoleonu, tako su i naši Poljičani zajedno sa drugim Dalmatincima krenuli prema svojim kućama, ali poljičke brodove zahvatilo je nevrijeme stoga su provalili u neku crkvu i uzeli kosti sv. Cvitka (Florianus - flos, flores, f. = cvijet) jer se tada vjerovalo da ako imaš veću svetinju na brodu da te oluja neće potopit. Svakako sv. Florijan je to i bio, jer u tom vremenu on je bio glavni svetac za obranu od požara (brojni pilovi, kipovi, kapele i crkve izgrađene njemu na čast). I doplove tako poljički brodovi sretno do Prika i prenesu kosti sv. Cvitka u ‘arvacki meštrijat Poljica’ tj. u staro glagoljaško sjemenište na Priku. No, ubrzo su Francuzi pokorili i Poljica. Otpor Poljičana slomio je francuski vrhovni zapovjednik, maršal Marmont. Francuski providur za Dalmaciju je proglasom u Zadru, 10. lipnja 1807.g. ukinuo sedam stotina godina staru Poljičku Republiku. Poslije njih zavladala je i Austrija, pa je 1832.g. propalo i glagoljaško sjemenište na Priku. U to vrijeme Zvečanje je zahvatila neka epidemija uslijed koje su i djeca umirala, pa je zadnji upravitelj sjemeništa na Priku, zvečanjac don Petar Kružičević, prenio kosti sv. Cvitka u Zvečanje na dan 12. srpnja 1832. uz slavljenje zvona od Prika preko Zakučca, Gata, Čišala, Ostrvice do Zvečanja. Narodna predaja kaže da je bolest tako zaustavljena i da je toga dana mladu misu služio don Ivan Martić, a sutradan don Mate Kovačević koji premda nikad nije dobio župu već je tu i tamo služio po zvečanjskim crkvama, imao je prvenstvo slavljenja svete mise na dan sv. Cvitka.

Kosti svetog Cvitka (Florijana) čuvaju se tako u crkvi Svetog Križa koja se nalazi u zaselku Brdine u Zvečanju. Ta je crkva u vrijeme Poljičke republike po odobrenju samog Pape jedina imala pravo udijelit tzv. porcijunkulski oprost, a nedaleko od crkve bio je i centar Poljičkog suda.

Prvi podatak o ovoj crkvi imamo iz 1745. godine, kada nadbiskup Kačić navodi «novu crkvu koja se gradi». Poslije toga spominje je nadbiskup Bizza 5. lipnja 1748. godine, koji je poslao «don Dujma Domjanovića da pregleda novu župnu crkvu, koja se gradi dolje na mjestu zvanom Brdine, jer su podignuti zidovi i kapela pokrivena na luk bez ploča ili crijepova. U njoj se nalazi oltar posvećen sv. Križu ili, bolje rečeno, Uzašašću, te pala sa slikom Gospodinova uzašašća i s apostolima». Još je prošlo dosta vremena dok je crkva bila posve završena. U izvješću nadbiskupa Dinarića iz 1760. godine nalazi se njegova naredba za crkvu Sv. Križa «neka se pokrije i završi crkva».

Treba reći da je ona od početka građena kao župna crkva, jer je crkva Sv. Mihovila na strmoj glavici bila neprikladna i izvan sela. Čak je 1794. godine nadbiskup Cipico crkvu Sv. Križa proglasio «župnom crkvom župe Zvečanje», ali ta je odluka naišla na otpor dijela župljana, koji se s tom odlukom nisu složili. Otpor je dugo potrajao, pa je 1871. godine, za biskupa Kalogjere, ponovno crkvi Sv. Mihovila vraćen naslov župne crkve. Crkva je temeljito obnovljena 1971. za župnikovanja don Slavka Kadića i tom prigodom preuređeno svetište s oltarom prema puku. Nad pročeljem crkve nalazi se preslica za tri zvona.

Svake godine na 12. srpnja (spomen prijenosa kosti iz Omiša) Zvečanje slavi sv. Cvitka kao zaštitnika djece, gdje se na taj dan svečano slavi sv. Misa, nakon čega slijedi blagoslov djece i prigodno slavlje. Iako mnogi kao primjerice arhivist g. Slavko Kovačić u sv. Cvitku vide mladića, sjemeništarca, koji je po njima živio i umro mlad 'u cvijetu mladosti' u sjemeništu u Omišu iz kojeg je prenesen, ima i nekih koji u sv. Cvitku vide sv. Florijana zaštitnika vatrogasaca. U Slavoniji se sv. Florijan oduvijek štovao po domaćem kao sv. Cvjetko, primjerice u Osijeku postoji i danas 'Cvjetkova ulica' gdje se od 1771.g. nalazi njegov kip kojeg vatrogasci Donjeg grada i danas časte. U novije vrijeme jedino se sa DNK metodom može sa sigurnošću utvrditi radi li se stvarno o kostima sv. Florijana, ili treba pustiti da i dalje one ostanu tajna, čineći tako svojevrsnu mističnost kao mali oltar sa lubanjom i kostima u sjeni sa lijeve strane crkve. Budući da o sv. Cvitku ne postoji nikakav zapis da je ikada postojao, svećenik u crkvi Svetog Križa na taj dan propovijeda o mučenicima općenito, među kojima se u 'općinstvu svetih' nalazi i zaštitnik vatrogasnog zanimanja. Sigurno je jedino da se ovdje radi o velikom svecu, budući je i veliki ulog bio (ljudski životi) da se Poljičani sretno vrate svojim kućama u Omiš. Svakako nismo sagriješili niti pogriješili ako se ispred tih relikvija molimo sv. Florijanu, zaštitnika vatrogasaca i zaštitnika od požara, za zagovor. Jer Bog je jedan jedini kojem se utječemo. A povijest neka dalje istražuje…

---

[1] R. BRATOŽ, Krščanstvo v Ogleju in na vzhodnem vplivnem območju oglejske Cerkve od začetkov do nastopa verske slobode, u: N. TURKALJ, Sveti Florijan rimski vojnik i vatrogasac, Redak, Split, 2018., str. 99.