Relikvija kostura sv. Florijana (sv. Cvitka) kod Omiša u Hrvatskoj

U prvim kršćanskim stoljećima, osobito za velikih progona, Crkva je svjedočila vjeru svojim mučeništvom. Za prve je kršćane svjedočenje vjere u Isusa Krista značilo biti mučenik za Isusa, što se i etimološki pokazuje u vidu iste grčke riječi za oba značenja (grč. Martyr = mučenik i svjedok). Ranokršćanski crkveni pisac iz 2/3. st Tertulijan stoga će izjaviti: «krv mučenika, sjeme je novih kršćana». Takvi ljudi su za kršćane bili posebni heroji, jer su svojim svjedočanstvom života postajali dionici Kristovih patnji. Crkvena zajednica željela je takve heroje, kojima se divila, imati stalno nazočne u vidu štovanja njihovih kostiju, grobova i mjesta mučeništva, ne samo za njihovo sjećanje već i kako bi si osigurala trajan zagovor kod Boga. Stoga su primjerice, kršćani u Smirni već u II. st. pokupili kosti biskupa Polikarpa, časteći ih više «od dragog kamenja i zlata». Euzebije Cezarejski navodi da je biskup Nikomedije, Antim sa kolegama podnio mučeništvo, na način da su bili probodeni mačem ili bačeni u vatru, da bi potom nakon što su bili pokopani, ponovno otkopani te su im kosti bile bačene u duboko more kako ih kršćani ne bi častili. Kršćanski pisac Laktancije kada piše o Dioklecijanovom nasljedniku Galeriju i o surovosti njegovih progona navodi da se poslije mučenikove smrti na vatri ponovno palila lomača «na kojoj bi već spaljena tjelesa bila ponovno spaljena. Njihove kosti bi se prikupile i samljele u prah pa bacile u rijeke ili u more», kako bi trajno zatrli sjećanje na njih.

relikvija kosti

U vremenu Dioklecijanovih progona, karakteristična smrt za kršćane bila je utapanje u vodi jer je smaknuće utapanjem uključivalo gubljenje mučenikovih tjelesnih ostataka, pa je predstavljao vrlo prikladan način izvršenja kazne o čemu svjedoče mnogi izvještaji o mučenicima (sv. Anastazije, sv. Kvirin…). I Laktancije navodi da su kršćani «s mlinskim kamenom oko vrata utapani u moru». To je uključivalo zatiranje mučenikovih zemnih ostataka i time sprječavalo stvaranje kršćanskih heroja, odnosno kulta svetaca: «stigoše na mjesto gdje ga je trebalo baciti. Svezaše mu kamen oko njegovog vrata», kako stoji u izvještaju o mučeništvu sv. Florijana (Pasija, br. 8). U Pasiji dalje čitamo kako se rijeka "uplašila" te «podigavši svoje valove položi njegovo tijelo na neko mjesto na izdignutijem kamenu» (br. 8), gdje ga je pronašla udovica Valerija. Ona ga je željela pokopati na skrovitom mjestu, bojeći se progona Rimljana: «Tada se blaženi Florijan očitova nekoj ženi [po imenu Valeriji] srcem odanoj Bogu, koja ga je pokopala na poprilično tajnom mjestu» (br. 9). Čuvanje spomena na Florijanovo mučeništvo unutar ranokršćanske zajednice u obliku svečanog i liturgijskog obilježavanja spomen-dana mučeničke smrti (dies natalis) u vidu slavljenja i nasljedovanja njegovog svjedočenja imalo je za posljedicu ne samo nastanak pisanog zapisa radi očuvanja sjećanja na njegov dragi lik, nego i izgradnju veličanstvene Bazilike Sankt Florian u 8. stoljeću, na mjestu gdje je bio pokopan.

Iako svečeve relikvije nisu nikada pronađene ispod istoimene Bazilike, za razliku od relikvija njegovih drugova mučenika ispod crkve sv. Lovre u obližnjem Ennsu, kada su radnici 1900.g. tijekom obnove crkve sv. Lovre, koja je započela 1894.g. poduzetim od 'Udruge muzeja grada Ennsa', otkrili relikvije drugova mučenika sv. Florijana kada su uklonili drvenu ploču oltara u dijelovima oštećenog kamena prednjeg zida naišavši na udubinu u kojoj je bilo pohranjeno četvrtasto antikno kameno korito sa kostima. Prema 'Passio Floriani', 304.g. je osim sv. Florijana ubijeno i 40 drugih vojnika kršćana. Oni su bili – prema izvještaju – zatočeni, te su nakon mnogih mučenja konačno i umrli u zatvoru. Ostaci 40 bezimenih mučenika od 3. svibnja 1968.g. počivaju u glavnom oltaru crkve sv. Lovre u Enns-Lorchu, kada ga je na taj dan posvetio dijecezanski biskup ddr. Franz Zauner. Prilikom posvećenja oltarnog bloka glavnog oltara, tadašnji kardinal Karol Wojtyla – kasniji papa Ivan Pavao II – donio je iz Krakowa (Poljska) u Austriju, relikviju djelića kosti sv. Florijana koja se umetnula u kameno korito s kostima lorških mučenika, kako bi sveti vojnici mučenici mogli i u smrti opet biti zajedno sa svojim nerazdvojnim drugom i zapovjednikom sv. Florijanom.

Moguće je da su Florijanove kosti iz Austrije prenesene, poput sv. Kvirina u Rim početkom 5. stoljeća (Platonia, uz katakombe sv. Sebastijana), jer od 1183.g. nalazimo dio Florijanovih relikvija u Krakowu, da budu «narodu i gradu zaštita protiv Prusa». Rimski ostaci u temeljima zborne crkve daju nam opravdani zaključak za vjerovanje u to. Poljski povjesničar i kroničar Jan Długosz o dolasku relikvija  sv. Florijana zaštitnika vatrogasaca u poljski grad Krakow, čiji je zaštitnik zapisao je:

«Papa Lucije III, hoteći pristati na stalne zamolbe poljskog kneza i vladara, Kazimira, koje je milostivo slušao još njegov prethodnik, Aleksandar III, odlučuje dati spomenutom knezu i krakovskoj katedrali tijelo neobičnog mučenika, svetoga Florijana. Za veću čast sveca i Poljaka, poslao je svečeve kosti poljskom knezu Kazimiru i krakovskoj katedrali preko modenskog biskupa, Egidija. On je, stigavši sa svečevim ostacima u Krakow 27. Listopada, primljen s velikim počastima, uz opće oduševljenje i slavlje kneza Kazimira, biskupa Gedeona, bez iznimke staleža ili samostana, koji su izašli pred njega sedam milja.

Svi su se veselili zato što je Poljacima milošću Božjom stigao novi zagovornik i zaštitnik, i zato što je krakovska katedrala dobila novi sjaj tako što je u nju smješteno mučenikovo tijelo. U nju je, u golemoj procesiji, uneseno tijelo i tamo je položeno, a tim se zaštitnim zalogom pronijela nadaleko i njezina slava.

U čast svetoga mučenika krakovski je biskup Gedeon uz goleme troškove izvan zidina dao izgraditi umjetnički uređenu crkvu koja je, zahvaljujući Božjoj milosti, ostala do danas. Modenski je biskup Egidije, kojeg su knez Kazimir i krakovski biskup Gedeon velikodušno darivali, otpravljen za Rim. Od tog su trena Poljaci, podjednako vitezovi, građani i seljaci, u čast i spomen na svetog Florijana počeli krštenjem to ime nadijevati svojim sinovima».

Nepronalazak tijela sv. Florijana, a raširenost štovanja sv. Florijana u sjevernoj Italiji gdje postoji mnogo kapela i crkvi njemu na čast, kao i dolazak relikvija iz Italije u Poljsku nudi jednu zanimljivu teoriju da se tijelo sv. Florijana danas nalazi u Hrvatskoj. Također i utjecaj grada Akvileje govori tome u prilog. Imajući direktnu komunikaciju sa Rimom, Akvileja je u vremenu postojanja Rimskog carstva postala glavno rimsko uporište za širenje na tri glavna pravca: sjeverni, alpsko područje današnje Austrije; jugoistočni, bliže zaleđe istočno jadranske obale; i istočni, u dolini rijeke Save. S uspostavom nadbiskupija u Akvileji i Sirmiju, noričko se područje gdje je živio sv. Florijan, našlo između Italije i Panonije, stoga se po analogiji zaključuje da je Norik u drugoj polovici 4.st. potpadao pod sirmijsku nadbiskupiju, dok je u 5. st. s opadanjem značaja Sirmija i s rastućom ulogom Akvileje, Norik došao pod akvilejsku nadbiskupiju. To je važno napomenuti, jer će upravo u akvilejskom području sredinom 5.st. nastati glasoviti Jeronimov Martirologij na latinskom jeziku, izvor svih kasnije nastalih martirologija zapadne martirologije, koji u sebi ima dragocjen povijesni zapis o sv. Florijanu. Potrebno je istaknuti da su se sastavljači Martirologija oslanjali samo na pisane izvore. Pa i veoma udaljene iz različitih područja, zaobilazeći podatke o kojima je postojala samo usmena tradicija, bili oni i iz same neposredne blizine. To je veoma važno za naglasiti jer time sa sigurnošću znamo da je prije uvrštenja sv. Florijana u Martirologij postojao pisani prvotni tekst koji je cirkulirao noričkim i sjevernoitalskim područjem. Samo sjećanje na sv. Florijana kao i važnost i ugled njegova zanimanja (ex principi officii presidis - umirovljeni predstojnik ureda upravitelja provincije) ne bi bili dovoljni za uvrštenje u martirologij, koji o njemu navodi iznimno veliki broj podataka te po tome postaje jedinstven u cijelom martirologiju. «Elogij o sv. Florijanu je stoga nastao već u Antici na podlozi nekoga starijega spisa o Florijanovom mučeništvu. Osnovni sastav toga spisa je u skraćenom i stilski nezgrapnom obliku prešao u Jeronimov martirologij. Taj spis, koji je vjerojatno nastao u samom Noriku, morao je biti u vremenu nastanka martirologija raširen u sjevernoj Italiji, kao što su tamo bile poznate Florijanove relikvije».[1]

Stoga ne treba čuditi da je lako moguće da su one prenesene u Hrvatsku, na područje Omiša, odnosno područje nekadašnje Poljičke Republike. Godine 1796. Venecija podiže vojsku kako bi se obranila od Napoleona, ali ne poziva Poljičane jer zbog stečenih privilegija Poljičani nisu morali ratovati na tuđem tlu. Međutim, ovoga puta Poljičani se javljaju dobrovoljno i njih 300 pod zapovjedništvom Mate Kružičevića i Nikole Barbarića odlaze u Veneciju branit dužda i njegovu palaču (izvor don Stipe Kaštelan). Međutim, kako se Venecija predala Napoleonu, tako su i naši Poljičani zajedno sa drugim Dalmatincima krenuli prema svojim kućama, ali poljičke brodove zahvatilo je nevrijeme stoga su provalili u neku crkvu i uzeli kosti sv. Cvitka (Florianus - flos, flores, f. = cvijet) jer se tada vjerovalo da ako imaš veću svetinju na brodu da te oluja neće potopit. Svakako sv. Florijan je to i bio, jer u tom vremenu on je bio glavni svetac za obranu od požara (brojni pilovi, kipovi, kapele i crkve izgrađene njemu na čast). I doplove tako poljički brodovi sretno do Prika i prenesu kosti sv. Cvitka u ‘arvacki meštrijat Poljica’ tj. u staro glagoljaško sjemenište na Priku. No, ubrzo su Francuzi pokorili i Poljica. Otpor Poljičana slomio je francuski vrhovni zapovjednik, maršal Marmont. Francuski providur za Dalmaciju je proglasom u Zadru, 10. lipnja 1807.g. ukinuo sedam stotina godina staru Poljičku Republiku. Poslije njih zavladala je i Austrija, pa je 1832.g. propalo i glagoljaško sjemenište na Priku. U to vrijeme Zvečanje je zahvatila neka epidemija uslijed koje su i djeca umirala, pa je zadnji upravitelj sjemeništa na Priku, zvečanjac don Petar Kružičević, prenio kosti sv. Cvitka u Zvečanje na dan 12. srpnja 1832. uz slavljenje zvona od Prika preko Zakučca, Gata, Čišala, Ostrvice do Zvečanja. Narodna predaja kaže da je bolest tako zaustavljena i da je toga dana mladu misu služio don Ivan Martić, a sutradan don Mate Kovačević koji premda nikad nije dobio župu već je tu i tamo služio po zvečanjskim crkvama, imao je prvenstvo slavljenja svete mise na dan sv. Cvitka.

Kosti svetog Cvitka (Florijana) čuvaju se tako u crkvi Svetog Križa koja se nalazi u zaselku Brdine u Zvečanju. Ta je crkva u vrijeme Poljičke republike po odobrenju samog Pape jedina imala pravo udijelit tzv. porcijunkulski oprost, a nedaleko od crkve bio je i centar Poljičkog suda.

Prvi podatak o ovoj crkvi imamo iz 1745. godine, kada nadbiskup Kačić navodi «novu crkvu koja se gradi». Poslije toga spominje je nadbiskup Bizza 5. lipnja 1748. godine, koji je poslao «don Dujma Domjanovića da pregleda novu župnu crkvu, koja se gradi dolje na mjestu zvanom Brdine, jer su podignuti zidovi i kapela pokrivena na luk bez ploča ili crijepova. U njoj se nalazi oltar posvećen sv. Križu ili, bolje rečeno, Uzašašću, te pala sa slikom Gospodinova uzašašća i s apostolima». Još je prošlo dosta vremena dok je crkva bila posve završena. U izvješću nadbiskupa Dinarića iz 1760. godine nalazi se njegova naredba za crkvu Sv. Križa «neka se pokrije i završi crkva».

Treba reći da je ona od početka građena kao župna crkva, jer je crkva Sv. Mihovila na strmoj glavici bila neprikladna i izvan sela. Čak je 1794. godine nadbiskup Cipico crkvu Sv. Križa proglasio «župnom crkvom župe Zvečanje», ali ta je odluka naišla na otpor dijela župljana, koji se s tom odlukom nisu složili. Otpor je dugo potrajao, pa je 1871. godine, za biskupa Kalogjere, ponovno crkvi Sv. Mihovila vraćen naslov župne crkve. Crkva je temeljito obnovljena 1971. za župnikovanja don Slavka Kadića i tom prigodom preuređeno svetište s oltarom prema puku. Nad pročeljem crkve nalazi se preslica za tri zvona.

Svake godine na 12. srpnja (spomen prijenosa kosti iz Omiša) Zvečanje slavi sv. Cvitka kao zaštitnika djece, gdje se na taj dan svečano slavi sv. Misa, nakon čega slijedi blagoslov djece i prigodno slavlje. Iako mnogi kao primjerice arhivist g. Slavko Kovačić u sv. Cvitku vide mladića, sjemeništarca, koji je po njima živio i umro mlad 'u cvijetu mladosti' u sjemeništu u Omišu iz kojeg je prenesen, ima i nekih koji u sv. Cvitku vide sv. Florijana zaštitnika vatrogasaca. U Slavoniji se sv. Florijan oduvijek štovao po domaćem kao sv. Cvjetko, primjerice u Osijeku postoji i danas 'Cvjetkova ulica' gdje se od 1771.g. nalazi njegov kip kojeg vatrogasci Donjeg grada i danas časte. U novije vrijeme jedino se sa DNK metodom može sa sigurnošću utvrditi radi li se stvarno o kostima sv. Florijana, ili treba pustiti da i dalje one ostanu tajna, čineći tako svojevrsnu mističnost kao mali oltar sa lubanjom i kostima u sjeni sa lijeve strane crkve. Budući da o sv. Cvitku ne postoji nikakav zapis da je ikada postojao, svećenik u crkvi Svetog Križa na taj dan propovijeda o mučenicima općenito, među kojima se u 'općinstvu svetih' nalazi i zaštitnik vatrogasnog zanimanja. Sigurno je jedino da se ovdje radi o velikom svecu, budući je i veliki ulog bio (ljudski životi) da se Poljičani sretno vrate svojim kućama u Omiš. Svakako nismo sagriješili niti pogriješili ako se ispred tih relikvija molimo sv. Florijanu, zaštitnika vatrogasaca i zaštitnika od požara, za zagovor. Jer Bog je jedan jedini kojem se utječemo. A povijest neka dalje istražuje…

---

[1] R. BRATOŽ, Krščanstvo v Ogleju in na vzhodnem vplivnem območju oglejske Cerkve od začetkov do nastopa verske slobode, u: N. TURKALJ, Sveti Florijan rimski vojnik i vatrogasac, Redak, Split, 2018., str. 99.

Iz Anala Poljskog Kraljevstva Jana Długosza (kako je sv. Florijan stigao u Poljsku)

Tekst poljskog povjesničara i kroničara Jana Długosza ⃰ o dolasku relikvija zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana u poljski grad Krakov, čiji je zaštitnik.

sv. Florijan, oltarna slika Bazilike Sv. Florijana u Krakovu

(knjiga VI)

S milošću Božjom stigao je u Poljsku novi zagovornik i zaštitnik

«Papa Lucije III, hoteći pristati na stalne zamolbe poljskog kneza i vladara, Kazimira, koje je milostivo slušao još njegov prethodnik, Aleksandar III, odlučuje dati spomenutom knezu i krakovskoj katedrali tijelo neobičnog mučenika, svetoga Florijana. Za veću čast sveca i Poljaka, poslao je svečeve kosti poljskom knezu Kazimiru i krakovskoj katedrali preko modenskog biskupa, Egidija. On je, stigavši sa svečevim ostacima u Krakow 27. Listopada, primljen s velikim počastima, uz opće oduševljenje i slavlje kneza Kazimira, biskupa Gedeona, bez iznimke staleža ili samostana, koji su izašli pred njega sedam milja.

Bazilika sv. Florijana u Krakovu

pročelje Bazilike

kip sv. Florijana na pročelju Bazilike

Svi su se veselili zato što je Poljacima milošću Božjom stigao novi zagovornik i zaštitnik, i zato što je krakovska katedrala dobila novi sjaj tako što je u nju smješteno mučenikovo tijelo. U nju je, u golemoj procesiji, uneseno tijelo i tamo je položeno, a tim se zaštitnim zalogom pronijela nadaleko i njezina slava.

svečeva relikvija

U čast svetoga mučenika krakovski je biskup Gedeon uz goleme troškove izvan zidina dao izgraditi umjetnički uređenu crkvu koja je, zahvaljujući Božjoj milosti, ostala do danas. Modenski je biskup Egidije, kojeg su knez Kazimir i krakovski biskup Gedeon velikodušno darivali, otpravljen za Rim. Od tog su trena Poljaci, podjednako vitezovi, građani i seljaci, u čast i spomen na svetog Florijana počeli krštenjem to ime nadijevati svojim sinovima».

glavni oltar Bazilike

(Izvor: II. Čitanje iz poljskog Časoslova na blagdan sv. Florijana)

⃰ Jan Długosz (lat.: Ioannes Dlugossius, Longinus ; rođen 1. prosinca 1415. u Brzeźnici, umro 19. svibnja 1480. u Krakovu) - poljski povjesničar, kroničar, tvorac Historia, svećenik, geograf, prvi poljski heraldik, diplomat, učitelj sinova kralja Kazimierza Jagiellończyka, imao je privilegiju pisanja kronologije.

Jan Długosz 

Autor je brojnih povijesnih publikacija, uključujući najpoznatije djelo Annales seu cronicae incliti Regni Poloniae (Anali, što znači kronike slavnog Kraljevstva Poljske), a obuhvaća povijest Poljske od najstarijih vremena do 1480.g. Ovo djelo uključuje Chorographia Regni Poloniae, koji je jedinstveni dokument koji pokazuje točniju sliku zemlje, posebno hidrografije poljskih teritorija, i potvrđuje zadivljujuće znanje i svestranost koju je Jan Długosz imao, stavljajući ga na čelo jednog od najvećih poljskih geografa.

rukopis na latinskom 'Insignia seu clenodia 
Regis et Regni Poloniae' iz 1464.-1480.

nadgrobni spomenik Jana Długosza u Krakovu 

Relikvija kosti 40 mučenika drugova sv. Florijana

Prema „Passio Floriani“ 304.g. je osim sv. Florijana ubijeno i 40 drugih vojnika kršćana. Oni su bili – prema izvještaju – zatočeni, te su nakon mnogih mučenja konačno i umrli u zatvoru. Ostaci 40 bezimenih mučenika počivaju od 3. svibnja 1968.g. u glavnom oltaru Bazilike sv. Lovre u Enns-Lorchu, kada ga je na taj dan posvetio dijecezanski biskup ddr. Franz Zauner. No, cijela priča i nije baš išla tako glatko.

oltar sa kamenim koritom

Tijekom obnove crkve sv. Lovre, koja je započela 1894.g. poduzetim od 'Udruge muzeja grada Ennsa', radnici su 1900.g. uklonivši drvenu ploču oltara u dijelovima oštećenog kamena prednjeg zida naišli na udubinu u kojoj je bilo pohranjeno četvrtasto antikno kameno korito sa kostima.

spašavanje lorških relikvija, 11. listopada 1962.,
Župna crkva sv. Lovre, Enns

U tom kamenom koritu pronađene su kosti više osoba – te je nakon privatne i neobvezujuće prosudbe liječnika, utvrđeno da su to ostaci dvoje ili troje djece i 17 do 18 odraslih osoba. Osim toga, pronađeni su i čavli, koji su dijelom bili u nekoj vrsti ugljena, što je očito bio ostatak od vrlo starog, propalog, djelomično poliranog drvenog lijesa pohranjenog unutar kamenog korita. Kosti su bile zamotane u uglavnom uništenu tkaninu – relikvijarnu tkaninu – veličine 45 x 26 cm, koja je imala jednostavne uzdužne plave i vodoravne pruge. Prof. doc. ddr. Gerhart Egger je potvrdio, poslije savjetovanja s dr. ing. Wulf Volbach, najvećim poznavateljem antičkih tkanina, njezino vremensko razdoblje u rasponu od 4. do 6. stoljeća. Relikvijarna tkanina je poslije pronalaska 1900.g. bila od strane predsjedatelja umjetničkog kluba 'Musischesverein u Ennsu' arhivirana do 1963.g., kada ju je mr. Herbert Kneifel ponovno pronašao uskladištenu u ennskom Muzeju. Godine 1964. prikazana je na izložbi 'Ranokršćanska i koptska umjetnost' u Beču.

relikvijarna tkanina

Budući da se poslije otkrića 1900.g. nije mogla naći nikakva potvrda o autentičnosti relikvija, na zahtjev biskupa Linza 1901.g. Kongregacija za obrede u Vatikanu odgovorila je kako relikvije trebaju biti uklonjene s oltara, ne dopustivši im njihovo štovanje. Grobar Anton Peham pokopao je potom kosti na groblju uz nazočnost gradskog župnika Ennsa Dean Vincent Wilnauera i predsjednika 'Udruge muzeja u Ennsu', glavnog inženjera Georg Eckla.

groblje pokraj crkve sv. Lovre

Godine 1944. prof. Eberhard Marckhgott kapelan u Lorchu, bio je – na temelju objavljenih rezultata direktora arhive Ignaza Zibermayra – o autentičnosti nalaza pronađenih i pokopanih lorških relikvija na groblju pored crkve, privučen njegovim razmišljanjem. Zahvaljujući tadašnjem vikaru i biskupu Linza dr. Josefu Calasanctiusu Floweru kosti su ponovno iskopane i podvrgnute temeljitoj istrazi. Istražitelji su razgovarali o njihovom ranokršćanskom podrijetlu, a time i o mogućoj autentičnosti samih relikvija.

prof. Eberhard Marckhgott nad kamenim koritom

Kameno korito sa početka priče u kojem su kosti bile pohranjene i koje je bilo pregledavano 1901.g. nije više bilo na svojem mjestu pronalaska. Ponovno je otkriveno u travnju 1944. godine tijekom obnove na južnoj strani tornja, te je doneseno u crkvu i stavljeno u izvornu svrhu. Dana 4. svibnja 1944. održan je svečani sprovod kostiju iza oltara Djevice Marije u Gospinoj Kapeli crkve sv. Lovre.

Godine 1960. pod vodstvom službenika 'Opće uprave' dr. Lothara Eskharta opet je provedeno arheološko istraživanje samog kamenog korita kojim je utvrđeno da se dimenzije predmetnog korita poklapaju sa onima koje su bile u temelju oltara ranokršćanske Bazilike iz 4. stoljeća. Sarkofag je mogao biti dio oltarnih nogu; pa se od toga može zaključiti na rano štovanje kostiju.

unutrašnjost crkve

Tijekom arheoloških istraživanja, i relikvije su ponovno uzete za istraživanje 1962. godine i poslane Sveučilištu u Beču, kod prof. dr. med. Emila Breitingera, nositelja 'Odjela za antropologiju'. Profesor Breitinger, koji je osobno poduzeo sve mjere očuvanja i istraživanja relikvija, izjavio je 1968.g. u izvješću biskupskom ordinarijatu u Linzu „da su to kosti od najmanje 31-og pojedinca, vrlo moguće od 40 ili više osoba, uglavnom odraslih muškaraca; najmanje dva koštana fragmenta nose jedinstvene osobine mladenačke dobi“.

kosti mučenika u sarkofagu od pleksiglasa

Za vraćanje lorških mučenika napravljen je u ožujku 1968. godine u Beču od strane tvrtke Lahner, lijes od pleksiglasa, koji prema prof. Breitingeru najbolje čuva kosti. U taj kontejner prof. Breitiger ugradio je relikvije. Ovaj lijes od pleksiglasa bio je položen 3. svibnja 1968. godine u staro kameno korito. Relikviju Florijana donio je tadašnji kardinal Karol Wojtyla – kasniji papa Ivan Pavao II – u Austriju, prilikom posvećenja oltarnog bloka glavnog oltara, u koji se ugradio kameni lijes s kostima lorških mučenika, kako bi mogao biti zazidan, zajedno sa njihovim nerazdvojnim zapovjednikom i drugom sv. Florijanom.

kip sv. Florijana u crkvi

Crkva sv. Lovre u Lorchu - Ennsu, grobnica drugova mučenika sv. Florijana

U crkvi sv. Lovre u Lorchu - Ennsu čuvaju se posmrtni ostaci 40 mučenika drugova sv. Florijana, koji su «umrli u zatvoru», kako nas Pasija u bitnom izvještava.

crkva sv. Lovre

Relikvije se čuvaju ispod glavnog oltara u kamenom koritu u kojemu su i nađeni prilikom arheološkog iskapanja početkom 20. stoljeća.

križ u apsidi crkve iznad glavnog oltara

kameno korito sa kostima u oltaru

Tijekom obnove crkve sv. Lovre, koja je započela 1894.g. poduzetim od Udruge muzeja grada Ennsa, radnici su 1900.g. uklonili drvenu ploču oltara i u dijelovima oštećenog kamena prednjeg zida naišli na šupljinu. U oltaru su pronašli neukrašeno – bez sumnje antikno kameno korito veličine 76 x 75 x 43 cm. Korito je bilo pokriveno, s danas poznatom pločom od granita 76 cm široke, 88 cm visoke i 12 cm debele, koja je posvećena Geniusu (zaštitni duh) Legio II Italica i datira iz 191.g., kada je legija još boravila u obližnjem Albingu. Iako ploča nema vremensku poveznicu sa koritom u koje su pohranjeni mučenici 304.g., očito su bili pokriveni njome iz razloga jer su pripadali istoj legiji.

ploča koja je pokrivala kameno korito,

izložena u temeljima ispod crkve

Sadašnji brončani poklopac kojim je korito zatvoreno ima na sebi natpis: OSSA SS. MARTYRUM LAUREACENSIUM DENUO SUO LOCO CONDITA 1968, «Kosti sv. Mučenika iz Lorcha, opet pohranjene na svoje mjesto 1968.g.». Ispred oltara nalazi se natpis: «Ispred ovog oltara sa relikvijom sv. Florijana i 40 lorških mučenika kleknuo je papa Ivan pavao II. 25. 6. 1988.g. u tihoj molitvi».

natpis u podu ispred glavnog oltara