Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je u vremenu prije odlaska u Rim na studij u jesen 1924.g. bio aktivni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću, u kojem je revno obavljao poslove tajnika od svojeg izabranja 1920. g. Osim Alojzija i njegova braća Matija i Juraj bili su dobrovoljni vatrogasci istog Vatrogasnog društva, koje je matično djelovalo na području sela Krašić i Brezarić. Društvo koje je bilo osnovano 1895.g., tri godine prije Alojzijevog rođenja, prekinulo je sa radom tijekom Prvog svjetskog rata jer se i Hrvatska našla u ratnom sukobu budući je pripadala Austo-Ugarskoj Monarhiji. Poslije rata Društvo se nije odmah aktiviralo nego tek 1920. godine, kada je obnovljeno opet počelo djelovati sa posve novim članstvom okupljenim od strane vlasnika mjesne ljekarne Karla Andraševića u vidu predsjednika Društva, vojvode Franje Ilijanića i tajnika blaženog Alojzija Stepinca. U kasnijim godinama predsjednikom Dobrovoljnog vatrogasnog društva postat će njegov brat Matija Stepinac naslijedivši Karla Andraševića u toj funkciji, dok će drugi brat Juraj obnašati dužnost vatrogasnog zapovjednika.
Prvi svjetski rat prekinuo je i Alojzijevo školovanje
za svećenika u Nadbiskupskom sjemeništu gdje je pohađao 7. i 8. razred. Iako su
mnogi u početku vjerovali da će rat trajati samo nekoliko mjeseci, on se ipak
protegnuo od 1914. do 1918.g. zbog promjenjive ratne sreće, novostvorenih događaja
u zemlji i okolnosti u međunarodnom životu koji su ugrozili opstanak
Austro-Ugarske Monarhije, na čijoj je strani i Alojzije ratovao. U austrijskoj
vojsci nastala je potreba za novim časnicima, stoga je donesena odluka da se u
rat pozovu i učenici srednjih škola koji su navršili 18 godina. Tim je
mladićima bilo dopušteno da u skraćenom roku završe osmi razred i podvrgnu se
ispitu zrelosti prije negoli pođu na ratište. Tako je Alojzije maturirao u
skraćenom školskom roku 28. lipnja 1916., nakon čega je mobiliziran u
austrougarsku vojsku. Dana 29. lipnja stupio je u vojnu službu u Karlovcu,
te poslan u srpnju u Rijeku na šestomjesečnu časničku obuku, poslije
čega je bio poslan na talijansko ratište. Najprije je bio kadet, zatim
zastavnik, i potom poručnik; ističući se spretnošću, razumijevanjem i
dobrohotnošću prema ostalim vojnicima.
Po povratku kući otac ga je nagovarao da krene na sveučilište. Stoga je u jesen 1919. g. otputovao u Zagreb kako bi obišao razne fakultete, te se napokon i upisao na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji je napustio na kraju prvog semestra ne pristupivši ispitima, kako bi se vratio pomagati ocu te posvetio poljoprivredi u rodnom selu. Kao sin ugledna i imućna seljaka, kao svršeni gimnazijalac s maturom, te kao bivši časnik austro-ugarske vojske, a napose zbog svog neporočnog vladanja i života, uživao je Alojzije veliki ugled među seljacima, posebno među svojim vršnjacima. Posve se posvetio poljoprivrednim poslovima nastojeći svojim radom poboljšati i unaprijediti očevo gospodarstvo. Kako je godine 1923. umro Alojzijev brat Marko, koji je radio na očevu posjedu u Kamenarevu, otac je dodijelio Alojziju taj veliki posjed omogućivši mu da se skrasi i zasnuje obitelj. Iste godine pred Božić Alojzije je ponudio ruku Mariji Horvat, kćeri svoga učitelja Josipa Horvata u osnovnoj školi, kako bi osnovao obitelj u iskonskom kršćanskom duhu. Kako se ona s roditeljima preselila u Zagreb, ponuda je bila pismena, zbog čega se među njima razvilo dopisivanje, u kojima saznajemo, budući da je sačuvano 12 njezinih i 6 njegovih pisama, sa koliko se revnosti Alojzije posvetio poljoprivredi ali i vatrogasnom društvu.
Pisma nam pokazuju da ne smijemo Alojzija promatrati
samo iz perspektive njegovog svećeničkog poziva i djelovanja kao nadbiskupa i
kardinala, tumačeći događaje retroaktivno. Iz pozicije budućeg sveca možemo,
jer svetac se očituje u svim fazama života i područjima djelovanja. Prema tome,
trebamo ga u tom životnom periodu promatrati iz pozicije seljaka i dobrovoljnog
vatrogasca. Tako u jednom trenutku u svome pismu 28. siječnja 1924.g. kada
grijući se u gostionici Alojzije piše Mariji o ljepoti prirode koja se ne smije
promatrati samo kada je lijepo, nego i po zimi kada se je vozeći nakon šest
sati napornog rada smrznuo na kolima. Tada je pišući o prirodi počeo spontano
pisati i o samoodricanju i vježbanju u samozataji te naposlijetku sam začuđeno uskliknuo:
„Bože kuda sam zalutao?“, znajući da ne samo da je odlutao sa svog terena, nego
da nije pogođen ni prostor ni vrijeme za takve teme. Mi bismo iz današnjeg kuta
gledanja rekli da nije zalutao, ali on je u tom vremenu bio običan
poljoprivrednik koji je Božju nazočnost razabirao kroz ljepotu prirode i
životne teškoće koje težak rad na seoskom gospodarstvu donosi. Stoga ga u tome
životnom periodu moramo gledati kao seljaka i dobrovoljnog vatrogasca, a ne očima
svećenika i kardinala.
U pismu od 9. ožujka 1924.g. koje Marija piše Alojziju
nailazimo na vatrogasni trag:
„…Lojzek, zašto nisi pozvao starog učitelja na
vatrogasnu zabavu? Njemu bi se lijepo vidjelo, a moji dečki vele da bi i oni
išli. Osobito je Vlado imao volje za to. Možda se varam, možda si i zaboravio,
odnosno nisi na to mislio. Tako mi se čini dugo što ne dobivam odgovor na tvoje
pismo! Ne fali mi baš odgovor, nego tvoje pismo! Počeo si biti zločest…
Jesi li Ti zadovoljan sa zabavom? Matko veli da je
vrlo dobro uspjela, nisi mi htio ništa o tome spomenuti…“.
Iako mu se Marija obraća na osobnoj razini, iz pisma
je vidljivo da mu predbacuje kao tajniku vatrogasnog društva. Nije pozvao
njezinog oca, koji je bio nekadašnji ugledni učitelj u selu, a uglednici su se
uvijek pozivali. Također ga pita je li On zadovoljan sa zabavom. Iako znamo da
je Alojzije bio po naravi šutljiv i povučen te se nije znao zabavljati, ovdje
ga Marija ne pita o njegovom dojmu zabave, nego o uspjehu same zabave u
svojstvu organizatora, kako se može iščitati iz rečenice koja slijedi: „Matko
veli da je vrlo dobro uspjela“ (zlatar i pisac Janko Matko).
Marija mu govori da bi se njezini dečki, odnosno braća,
rado odazvali pozivu na vatrogasnu zabavu, a osobito brat Vlado tvorac
'Horvatovih stuba', koji je očito oduvijek pokazivao radoznalost prema
tehničkim stvarima i interes prema društvenim okupljanjima. U 'trećem pismu'
saznajemo od Marije odnos njezine obitelji prema Alojziju: „Nešto ću ti reći.
Ti si poput kakvog čarobnjaka očarao sve moje. Ne znaš koga više. Mama je
gotovo već zaljubljena u Tebe, tatu da i ne spominjem. Dečki totalno
simpatiziraju s budućim šogorom, samo se još Anđela ne može sprijateljiti s
time“.
Ne znamo zašto ih nije pozvao, jer Alojzije je volio
njezinu braću o čemu i sam svjedoči u pismu poslije zaruka: „A ja sam uživao
kod stola razmišljajući kako moj stari učo životari otkada smo se rastali. Pa
moj Ivo, Vlado, Franjo, stari školski drug! Kolike su uspomene prohujale mojom
glavom! Jedva sam čekao da malo odahnem od svagdanjih briga“. Marijin brat Vladimir
Horvat (1891. – 1962.) bio je slično kao i Alojzije vojnik u Prvome
svjetskom ratu gdje se napatio po europskim vrletima i gudurama, ali i osjetio
istinsku ljepotu planinskih lanaca Karpata, Visokih Tatri, Dolomita i Julijskih
Alpa. Po povratku u Zagreb, iscrpljen vojničkim životom i bolestima, pomislio
je da bi njegovu zdravlju najbolje moglo pomoći planinarenje. Postao je
speleolog i planinar, a u poslu - novinar, urednik, fotograf (s mnogim
nagradama za snimke prirode). Najradije se šetao njemu najmilijom planinom
Medvednicom, tik povrh Zagreba.
U periodu od 1946. - 1953. godine ručno je izgradio
500 kamenih stuba na tada nepristupačnom dijelu Medvednice. Horvatove stube su
bez sumnje najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom rukom. Vlado
je također uredio za posjet špilju Medvednicu, otkrio još jednu novu pećinu i
nekoliko ponora, a na obali potočića u gustoj šumskoj hladovini, ispod 500
stuba, uredio lijepo izletište s terasama, klupama za izletnike i jednom
nadstrešnicom za slučaj nevremena te ga nazvao Srnec.
Iz pisama znamo da se blaženi Alojzije intimno družio i
sa predsjednikom vatrogasnog društva Karlom Andraševićem, razgovarajući s njim
o vjerskim pitanjima, ali i o svojoj budućoj ženidbi. Znamo da je jednom zgodom
predsjednik Andrašević pružio Alojziju knjižicu sa tiskanim programom tzv.
'Žutog pokreta' kako bi je prelistao. Knjižica je sadržavala potpise 250
svećenika, između ostalih i njegovog župnika, koji su zahtijevali da se
katoličkim svećenicima omogući ženidba, uz primjedbu. „Ti si klerikalac, pa
zirni malo unutra, da saznaš kakvi su tvoji mili popovi!“, koja Alojziju nije
bila po volji ali pritom nije zamjerio svome predsjedniku. I Marija je znala u
kakvim je odnosima Alojzije bio sa Karlom, stoga 17. veljače 1924. g. piše
svome Lojzeku iz Rakovpotoka gdje je kod rodbine provodila zimski odmor: „
Hoćeš li mi reći kakva je kritika onoga dragušnog jadnika Andraševića glede
Tvoga izbora žene? Reci mi, zanima me, znam da mi on dobro želi. Zaslužio je
bolju sreću nego što je ima“, aludirajući na njegovu skorašnju rastavu.
Alojzije joj odgovora pitanjem: „A otkuda Ti, prpošno čeljade, znadeš da sam
razgovarao s Andraševićem o našoj ženidbi?“. Nakon toga nastavlja: „Jer me
moliš, kazat ću Ti njegovo mišljenje. Čestitao mi je na izboru. Kako vidim, za
njegovu tragediju saznala si prije nego ja ovdje. Ali takve tragedije danas su
na žalost već obična stvar. Vidiš li potrebu vjere? Da se poštivala šesta
zapovijed, toga ne bi bilo.“
Ljubav mladog vatrogasnog tajnika i njegove zaručnice
Marije kratko je trajala. Dana 28. ožujka 1924. Marija mu piše posljednje
pismo. Njezin inače lijepi rukopis u tom pismu pokazuje uzbuđenost i nemir koji
i ona priznaje. Priopćuje mu da odustaje od zaruka, jer ga drži „previše
poštenim i plemenitim“, a sebe smatra nedoraslom za njegova visoka načela, na
što joj on odgovara 2. travnja: „Kad sam primio Tvoje pismo srušene su jednim
časom sve moje lijepe osnove. Iznevjerio me dapače jednu cijelu noć moj inače
tvrdi san. U mom srcu bjesnila je borba, ali već u jutro pobijedila je volja.
Moj život teče mirno i veselo dalje“.
Alojzije je po prekidu veze otputovao u jesen 1924.g.
na studij u Rim, postavši sa 36 godina nadbiskup-koadjutor s pravom nasljedstva,
tri godine nakon povratka sa studija. Dana 24. lipnja 1934. na posvećenje novog
Hrvatskoga metropolite i Nadbiskupa koadjutora dr. Alojzija Stepinca,
obnovitelja vatrogasnog društva, tajnika i pokrovitelja Vatrogasnoga doma u
Krašiću, vatrogasci su sa svoja tri člana došli u Zagreb svome dragom tajniku:
predsjednik Petar Stepinac, zapovjednik Franjo Jagatić i vodnik Stjepan Šimecki
kako bi uzveličali proslavu. Poslije smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca
1937.g. Alojzije Stepinac preuzeo je upravu zagrebačke nadbiskupije. Dvije
godine poslije toga Marija je poginula u prometnoj nesreći kada se prevrnuo
autobus na putu u Krapinske Toplice. Bilo je više ranjenih, no samo ona mrtva. Nikada
se nije udavala. Na vijest o Marijinoj smrti koju mu je prenio Janko Matko,
Alojzije je problijedio i odmah kleknuo na pod moleći se za njezinu dušu.
Zahvaljujući toj neostvarenoj ljubavi pretočenoj u
pismima koje je Marija sačuvala, dobili smo dragocjenu crticu iz života našeg
vatrogasnog brata blaženog Alojzija Stepinca nekadašnjeg tajnika vatrogasnog
društva u Krašiću.
Blaženi Alojzije, tajniče vatrogasnog društva, moli za
nas!
Nema komentara:
Objavi komentar