Osim destruktivnog požara koji je zadesio Varaždin 1665. godine poslije kojeg su se građani zavjetovali kako će u čast zaštitniku od požara sv. Florijanu sagraditi crkvu, još je jedan katastrofalni požar 1776. g. posebno obilježio povijest grada. Jer, ne samo da je ovaj požar promijenio vizuru grada, već su nakon te 1776. g. značajni elementi političke uprave grada Varaždina trajno preselili u Zagreb. Tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća Varaždin je zbog izrazito zapaljive građe kojom je bio izgrađen kao i zbog nepostojanja organiziranog sustava obrane te čak neprovedenih mjera protupožarne zaštite bio doslovno prepušten sreći ili nesreći. Iako su reforme tijekom sredine osamnaestog stoljeća zahvatile i protupožarnu zaštitu kao i discipliniranje građana različitim odredbama sve to nažalost nije spriječilo nekoliko požara u osamnaestom stoljeću (1738. i 1771.), kao i najveću vatrenu katastrofu koja je zadesila grad 1776. godine. Osim u povijesnim zapisima, ovaj požar ostao je trajno predočen i u umjetničkoj slici ulja na platnu nepoznatog autora koja prikazuje sv. Florijana iznad grada Varaždina te 1776. godine kako gasi požar, a nalazi se u župnom dvoru crkve svetog Nikole u Varaždinu.
Za sve je kriv pokvareni zub
Tog sudbonosnog 25. travnja 1776. godine skupina
kmetova iz obližnjeg Sračinca gasila je vapno u ulici Dugi konec na gradskom
majuru (gradski posjed s gospodarskim zgradama). Među njima je bio mladi Jakob
Verček. Pošto ga je zabolio zub pušio je duhan, jer se tada smatralo kako duhan
ima ljekovita svojstva. I tako je Jakob sa zapaljenim duhanom krenuo u potragu
za posudom u kojoj bi mogao nositi vodu za gašenje vapna. Našao je kantu u
kojoj se nosio napoj za svinje. Kad je uzeo kantu, prema njemu je krenula
krmača koja je pomislila da joj nosi hranu. Jakob se prepao, pobjegao pred
krmačom, posrnuo i pao sa zapaljenim duhanom na balu slame. Kako je bilo
vjetrovito i suho vrijeme, slama se zapalila i brzo proširila na obližnje
objekte. Vatra se brzo po drvenim građevinama i krovovima kuća proširila s
majura na sam grad. Nisu bile pošteđene ni plemićke građevine. Ipak, Verčec
nije bio jedini kriv za cijelu katastrofu budući da je u objektu trgovca
Jakominia došlo do eksplozije baruta kojeg je čuvao, što je dodatno pojačalo
širenje požara. U požaru koji je trajao do 28. travnja, od 501 kuće izgorjelo
je njih 385. Veliki dio stanovništva je nakon požara napustio grad. Zbog
nesmotrenosti i izazivanja požara, Jakob Verček kažnjen je s 24 udarca bičem na
gradskom trgu, kao primjer drugima.
Unatoč svim do tada uvedenim mjerama te čak uspješnom
gašenju požara nekoliko godina ranije, odnosno 1769. godine prilikom kojeg su
građani zajedničkim snagama uspjeli ugasiti požar, jačina i razmjeri ovog
požara ipak su bili preveliki za tek nekoliko sprava koje je grad u tom
trenutku posjedovao. Varaždinska uprava je nakon ove katastrofe zatražila pomoć
okolnih općina i gradskih središta, jer je bilo procijenjeno da će za obnovu
grada biti potrebno 50 000 forinti. Poslije požara magistrat je konačno donio
odluku o zabrani gradnje drvenih kuća unutar gradskih zidina. Određeno je da
svaka kuća mora imati zidani dimnjak, a već postojeći dimnjaci bili su
provjereni i popisani. Po prikupljenim sredstvima i donesenim propisima krenula
je obnova grada te je Varaždin ubrzo postao veliko gradilište.
Već četiri godine kasnije zabilježeno je kako se u Varaždinu
nalazi isti broj kuća kao i prije požara za što se najzaslužnijim smatraju
trgovci i obrtnici grada koji su za razliku od visokog plemstva odlučili ostati
u gradu. Današnje središte Varaždina svoj izgled može zahvaliti upravo obnovi poslije
ovog požara, iako su kulturne i političke posljedice za grad Varaždin te
hrvatske krajeve općenito bile opsežne. Zbog požara su sjedište Hrvatskog
kraljevskog vijeća kao i Banski stol morali biti premješteni u Zagreb, a
zajedno s time u Zagreb su preselili svi potrebni dužnosnici i plemstvo s
banom. Dotadašnji veliki kulturni i gospodarski procvat u Varaždinu kao
posljedica zadobivanja političke važnosti 1767. godine ipak je unatoč opsežnim
obnovama nepovratno te 1776. g. bio prekinut. Unatoč tome dogodile su se značajne
stvari vezane za vatrogastvo; jer iako su se tek u devetnaestom stoljeću počela
osnivati vatrogasna društva na hrvatskim prostorima, ipak sve navedeno govori u
prilog činjenici kako je prvo od njih bilo osnovano 1864. godine upravo u
Varaždinu.
Tko zna, da je naš nesretni Jakob bolje održavao zube,
možda bi i danas Varaždin bio glavni grad.
Nema komentara:
Objavi komentar