Relikvija kosti 40 mučenika drugova sv. Florijana

Prema „Passio Floriani“ 304.g. je osim sv. Florijana ubijeno i 40 drugih vojnika kršćana. Oni su bili – prema izvještaju – zatočeni, te su nakon mnogih mučenja konačno i umrli u zatvoru. Ostaci 40 bezimenih mučenika počivaju od 3. svibnja 1968.g. u glavnom oltaru Bazilike sv. Lovre u Enns-Lorchu, kada ga je na taj dan posvetio dijecezanski biskup ddr. Franz Zauner. No, cijela priča i nije baš išla tako glatko.

oltar sa kamenim koritom

Tijekom obnove crkve sv. Lovre, koja je započela 1894.g. poduzetim od 'Udruge muzeja grada Ennsa', radnici su 1900.g. uklonivši drvenu ploču oltara u dijelovima oštećenog kamena prednjeg zida naišli na udubinu u kojoj je bilo pohranjeno četvrtasto antikno kameno korito sa kostima.

spašavanje lorških relikvija, 11. listopada 1962.,
Župna crkva sv. Lovre, Enns

U tom kamenom koritu pronađene su kosti više osoba – te je nakon privatne i neobvezujuće prosudbe liječnika, utvrđeno da su to ostaci dvoje ili troje djece i 17 do 18 odraslih osoba. Osim toga, pronađeni su i čavli, koji su dijelom bili u nekoj vrsti ugljena, što je očito bio ostatak od vrlo starog, propalog, djelomično poliranog drvenog lijesa pohranjenog unutar kamenog korita. Kosti su bile zamotane u uglavnom uništenu tkaninu – relikvijarnu tkaninu – veličine 45 x 26 cm, koja je imala jednostavne uzdužne plave i vodoravne pruge. Prof. doc. ddr. Gerhart Egger je potvrdio, poslije savjetovanja s dr. ing. Wulf Volbach, najvećim poznavateljem antičkih tkanina, njezino vremensko razdoblje u rasponu od 4. do 6. stoljeća. Relikvijarna tkanina je poslije pronalaska 1900.g. bila od strane predsjedatelja umjetničkog kluba 'Musischesverein u Ennsu' arhivirana do 1963.g., kada ju je mr. Herbert Kneifel ponovno pronašao uskladištenu u ennskom Muzeju. Godine 1964. prikazana je na izložbi 'Ranokršćanska i koptska umjetnost' u Beču.

relikvijarna tkanina

Budući da se poslije otkrića 1900.g. nije mogla naći nikakva potvrda o autentičnosti relikvija, na zahtjev biskupa Linza 1901.g. Kongregacija za obrede u Vatikanu odgovorila je kako relikvije trebaju biti uklonjene s oltara, ne dopustivši im njihovo štovanje. Grobar Anton Peham pokopao je potom kosti na groblju uz nazočnost gradskog župnika Ennsa Dean Vincent Wilnauera i predsjednika 'Udruge muzeja u Ennsu', glavnog inženjera Georg Eckla.

groblje pokraj crkve sv. Lovre

Godine 1944. prof. Eberhard Marckhgott kapelan u Lorchu, bio je – na temelju objavljenih rezultata direktora arhive Ignaza Zibermayra – o autentičnosti nalaza pronađenih i pokopanih lorških relikvija na groblju pored crkve, privučen njegovim razmišljanjem. Zahvaljujući tadašnjem vikaru i biskupu Linza dr. Josefu Calasanctiusu Floweru kosti su ponovno iskopane i podvrgnute temeljitoj istrazi. Istražitelji su razgovarali o njihovom ranokršćanskom podrijetlu, a time i o mogućoj autentičnosti samih relikvija.

prof. Eberhard Marckhgott nad kamenim koritom

Kameno korito sa početka priče u kojem su kosti bile pohranjene i koje je bilo pregledavano 1901.g. nije više bilo na svojem mjestu pronalaska. Ponovno je otkriveno u travnju 1944. godine tijekom obnove na južnoj strani tornja, te je doneseno u crkvu i stavljeno u izvornu svrhu. Dana 4. svibnja 1944. održan je svečani sprovod kostiju iza oltara Djevice Marije u Gospinoj Kapeli crkve sv. Lovre.

Godine 1960. pod vodstvom službenika 'Opće uprave' dr. Lothara Eskharta opet je provedeno arheološko istraživanje samog kamenog korita kojim je utvrđeno da se dimenzije predmetnog korita poklapaju sa onima koje su bile u temelju oltara ranokršćanske Bazilike iz 4. stoljeća. Sarkofag je mogao biti dio oltarnih nogu; pa se od toga može zaključiti na rano štovanje kostiju.

unutrašnjost crkve

Tijekom arheoloških istraživanja, i relikvije su ponovno uzete za istraživanje 1962. godine i poslane Sveučilištu u Beču, kod prof. dr. med. Emila Breitingera, nositelja 'Odjela za antropologiju'. Profesor Breitinger, koji je osobno poduzeo sve mjere očuvanja i istraživanja relikvija, izjavio je 1968.g. u izvješću biskupskom ordinarijatu u Linzu „da su to kosti od najmanje 31-og pojedinca, vrlo moguće od 40 ili više osoba, uglavnom odraslih muškaraca; najmanje dva koštana fragmenta nose jedinstvene osobine mladenačke dobi“.

kosti mučenika u sarkofagu od pleksiglasa

Za vraćanje lorških mučenika napravljen je u ožujku 1968. godine u Beču od strane tvrtke Lahner, lijes od pleksiglasa, koji prema prof. Breitingeru najbolje čuva kosti. U taj kontejner prof. Breitiger ugradio je relikvije. Ovaj lijes od pleksiglasa bio je položen 3. svibnja 1968. godine u staro kameno korito. Relikviju Florijana donio je tadašnji kardinal Karol Wojtyla – kasniji papa Ivan Pavao II – u Austriju, prilikom posvećenja oltarnog bloka glavnog oltara, u koji se ugradio kameni lijes s kostima lorških mučenika, kako bi mogao biti zazidan, zajedno sa njihovim nerazdvojnim zapovjednikom i drugom sv. Florijanom.

kip sv. Florijana u crkvi

Iskopine u crkvi sv. Lovre u Ennsu

U gradiću Enns-Lorch u Gornjoj Austriji pod današnjom župnom crkvom sv. Lovre u kojoj su pohranjene kosti 40 drugova mučenika sv. Florijana «koji su vrlo dugo boreći se i mnogim kaznama razapinjani poslani u zatvor», provedena su arheološka iskapanja između 1960. i 1966. godine, i tom prilikom su nađene iskopine koje datiraju iz rimskog vremena.

iskopine u apsidi crkve sv. Lovre

Iskapanjem je utvrđeno da je na tom mjestu u samom početku razvoja stajala reprezentativna zgrada. Bila je izgrađena u kasnom 2. stoljeću poslije Krista vjerojatno kao stambena kuća zapovjednika legije, koji je istovremeno bio i upravitelj Provincije Noricum (prije Dioklecijanove reforme odvajanja civilne od vojne službe).

Rimska kuća pokraj crkve

Tom građevinskom kompleksu dodaje se u prvoj polovici 4. stoljeća grijana soba s apsidom okrenutom prema istoku. 

iza oltara sa kostima mučenika nalaze se iskopine

grijana komora kroz koju je strujao topli zrak

Pretvorba u ranokršćansku crkvu odvija se u kasnom 4. ili ranom 5. stoljeću. Njezine osnovne komponente lako su prepoznatljive: nova, veća apsida, samostojeća, u obliku potkove sa klupom za kler (synthronon), na kojoj tijekom liturgije sjedaju članovi svećenstva, i komora koja je bila uronjena u pod za pohranu relikvijara.

iskopine u apsidi iza glavnog oltara

iskopine ispod crkve

Na impresivan način sagrađena je u 14. stoljeću crkva u gotičkom stilu koja je na tom mjestu ostala do danas strukturna veza između rimskog naselja Laurijaka i srednjovjekovnog grada Ennsa.

Crkva sv. Lovre u Ennsu

poganski žrtvenik izložen u temeljima ispod crkve

Na takvom oltaru, posvećenom bogovima Jupiteru, Junoni i Minervi, koji svjedoči o postojanju poganskih žrtvenika, sv. Florijan je trebao zanijekati Krista poganskom žrtvom.

shematski prikaz apside crkve

Legenda shematskog prikaza:

▬ 2. stoljeće – rimski kompleks zgrada

▬ 4. stoljeće – grijana apsidna dvorana

▬ kasno 4./5. stoljeće – ranokršćanska crkva

Vrata sv. Florijana bazilike sv. Lovre u Ennsu – Lorchu

Vrata sv. Florijana  (Porta st. Floriani) djelo je kipara Petera Dimmela ⃰  iz Linza, koji je u osam reljefnih slika u bronci opisao patnju i smrt, kao i preobraženje lorških mučenika, sv. Florijana i njegovih drugova. Osam brončanih reljefa prikazuju Passio Floriani u slijedećim slikama:

Slika 1: Upravitelj rimske provincije Obalnog Norika (Noricum Ripense) govori svojem predstojniku ureda uredbu cara Dioklecijana, prema kojoj se kršćani trebaju ukloniti iz javnih dužnosti.

Slika 2: Florijan ostaje vjeran svojim uvjerenjima i žrtvuje svoju karijeru za vjeru u Krista. Budući je ostao kršćanin bio je prisiljen umiroviti se. Stoga je uzeo svoj štap, te ostavio svoje mjesto djelovanja.

Slika 3: Florijan je čuo za progon kršćana u Laurijaku (Lauriacumu). Zbog toga se uputio tamo kako bi pomogao svojim drugovima. No, on je izvan Laurijaka sam bio prepoznat i uhvaćen.

Slika 4: Upravitelj opet pokušava uvjeriti svojeg bivšeg predstojnika ureda da prinese bogovima i carevima žrtvu, kao vanjski znak otpadništva od kršćanstva. Budući da sva iskušavajuća obećanja nisu urodila plodom, on naređuje mučenje.

Slika 5: 4. svibnja 304.g. na taj datum presuda je bila, povijesno kritički gledano, garantirano provedena. Sudski provoditelj doveo je Florijana iz zatvora na most rijeke Enns, gdje je bio bačen u vodu. Teški kamen ga je povukao u dubine.

Slika 6: Po kratkom postupku okončali su svoje živote i 40 zatvorenih kršćana. Oni su radi prigovora savjesti zbog prinošenja žrtve caru i time kao neprijatelji države pogubljeni u tamnicama Laurijaka. Svjedočili su vjerom u jedinog istinskog Boga i njegovog sina Krista. Smrtni ostaci tih mučenika pokopani su u jednostavnom antičkom kamenom lijesu na glavnom oltaru bazilike u Lorchu.

Slika 7: Orao koji golemim krilima pokriva Florijanovo mrtvo tijelo simbol je božanske zaštite i uskrsnuća novom životu.

Slika 8: Mučeniku u vodi rijeke Enns, pučka pobožnost stoljećima je davala posebnu moć nad elementom vode.

U središtu vrata nalazi se lovorov vijenac kojim su se u Rimskom carstvu krunili atlete u čijem se središtu nalaze grčka slova XP, odnosno HR, od Hristos – KRIST. Bog kruni svoje mučenike slavom Kristovom.

Ispod lijeve ulazne ručke nalazi se pontifikalni grb pape Pavla VI (pontifikat od 21. lipnja 1963. - 6. kolovoza 1978.), a ispod desne ulazne ručke nalazi se biskupski grb ddr. Franz Salesius Zaunera, biskupa Linza od 1956. – 1980.g. koji je 3. svibnja 1968.g. posvetio glavni oltar Bazilike u kojemu počivaju ostaci 40 bezimenih mučenika.

Tu je prisutno i simboličko značenje: do Krista, koji za sebe kaže: 'Ja sam vrata' (Iv 10, 9), odnosno u njegovu Crkvu ulazi se preko njegovog namjesnika pape i biskupa, koje dohvaćamo rukama ovdje na Zemlji i između kojih moramo proći, da bi kroz našu svakodnevnu patnju i svjedočenjem vjere u Isusa Krista, poput Florijana i njegovih drugova, ušli u Kraljevstvo nebesko.

biskup ddr. Hanz Sal. Zauner

⃰  Peter Hans Dimmel – rođen 31. kolovoza 1928.g., proslavljeni je austrijski akademski kipar, posebno u radovima sakralne tematike. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

Crkva sv. Lovre u Lorchu - Ennsu, grobnica drugova mučenika sv. Florijana

U crkvi sv. Lovre u Lorchu - Ennsu čuvaju se posmrtni ostaci 40 mučenika drugova sv. Florijana, koji su «umrli u zatvoru», kako nas Pasija u bitnom izvještava.

crkva sv. Lovre

Relikvije se čuvaju ispod glavnog oltara u kamenom koritu u kojemu su i nađeni prilikom arheološkog iskapanja početkom 20. stoljeća.

križ u apsidi crkve iznad glavnog oltara

kameno korito sa kostima u oltaru

Tijekom obnove crkve sv. Lovre, koja je započela 1894.g. poduzetim od Udruge muzeja grada Ennsa, radnici su 1900.g. uklonili drvenu ploču oltara i u dijelovima oštećenog kamena prednjeg zida naišli na šupljinu. U oltaru su pronašli neukrašeno – bez sumnje antikno kameno korito veličine 76 x 75 x 43 cm. Korito je bilo pokriveno, s danas poznatom pločom od granita 76 cm široke, 88 cm visoke i 12 cm debele, koja je posvećena Geniusu (zaštitni duh) Legio II Italica i datira iz 191.g., kada je legija još boravila u obližnjem Albingu. Iako ploča nema vremensku poveznicu sa koritom u koje su pohranjeni mučenici 304.g., očito su bili pokriveni njome iz razloga jer su pripadali istoj legiji.

ploča koja je pokrivala kameno korito,

izložena u temeljima ispod crkve

Sadašnji brončani poklopac kojim je korito zatvoreno ima na sebi natpis: OSSA SS. MARTYRUM LAUREACENSIUM DENUO SUO LOCO CONDITA 1968, «Kosti sv. Mučenika iz Lorcha, opet pohranjene na svoje mjesto 1968.g.». Ispred oltara nalazi se natpis: «Ispred ovog oltara sa relikvijom sv. Florijana i 40 lorških mučenika kleknuo je papa Ivan pavao II. 25. 6. 1988.g. u tihoj molitvi».

natpis u podu ispred glavnog oltara

Mjesto mučeništva sv. Florijana

Kod grada Linza u Austriji, nalazi se mali gradić Enns kroz koji prolazi istoimena rijeka Enns u koju je Florijan bačen sa kamenom oko vrata.

mjesto sa kojeg je Florijan
prema predaji bačen u rijeku

U Pasiji, spisu o njegovom mučeništvu, vidimo da vojnici koji su ga doveli upravitelju provincije na ispitivanje («oni ga pak uhvaćena dovedoše do upravitelja», br. 4) i koji su ga tukli na sudskom procesu po njegovoj zapovijedi («zapovjedio da ga se tuče palicama… vojnici ga pak počeše tući», br. 7), vidjevši njegov nepokolebljiv stav vjere, dozvolili su mu na mjestu smaknuća moliti se Bogu («Molio je pak vojnike koji su ga držali da mu dopuste da se moli Gospodinu», br. 8).

Uhićenje sv. Florijana, oko 1520.g., Albrecht Altdorfer
Njemački nacionalni muzej, Nürnberg

I nisu se usudili strmoglaviti ga sa s mosta («i molio je oko sat vremena tako da su oni koji su ga vodili imali strahopoštovanja i bojali se da ga dotaknu», br. 8). Dobio je sv. Florijan milost svete ure klanjanja okrenuvši se «prema istoku» (br. 8), odnosno prema Getsemanskom vrtu, gdje je njegov Gospodin probdio cijelu noć u molitvi, «šireći svoje ruke prema nebu» (br. 8), kao i njegov ljubljeni razapeti na križu. Florijan mu je svojim potpunim predanjem: «Gospodine Isuse Kriste, primi dušu moju» (br. 8), predao cijelog sebe, postajući time 'drugi Krist' (alter Christus), poput sv. Pavla kada je rekao: «Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist» (Gal 2, 20).

Mučeništvo sv. Florijana, oko 1530.g. Albrecht Altdorfer
(oko 1480. - 1538.) Galleria degli Uffizi u Firenci

Od divljenja vojnici ga se zbog toga nisu usudili ni dotaknuti, poput onih istih u Isusovom vrtu molitve i patnje, kada zbog snage Duha Svetoga «ustuknuše i popadaše na zemlju» (Iv 18, 6). Pasija nam daje do znanja, kako ga nisu vojnici strmoglavili s mosta, koji su radi toga dobili čak i prijekor, nego «neki dolazeći pun bijesa reče vojnicima: “Zašto stojite i ne izvršavate upraviteljevu zapovijed?” I to govoreći strmoglavi ga s mosta u rijeku» (br. 8).

Pad sv. Florijana s mosta, detalj freske
na stropu Stiftbasilik Sankt Florian, kod Ennsa

Vojnici, koji su praktički do nedavno bili s njime u istoj službi, nisu prema njemu gajili srdžbu i mržnju u sebi, nego su samo poslušno izvršavali svoje zapovijedi. Zbog toga su bili otvoreni duhu Božjem, poput satnika u evanđelju koji je Isusu rekao: «Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: 'Idi' - i ode, drugomu: 'Dođi' - i dođe, a sluzi svomu: 'Učini to' - i učini» (Lk 7, 8), za razliku od srdžbe i bijesa koji nisu po Božjem zakonu, za koji, kako je satnik ustvrdio, vrijedi jednaki princip.