Priča o odbačenoj vatrogasnoj kanti

Prije više godina u jednoj borovoj šumi na brdu, nekoliko stotina metara udaljenom od mora, bile su postavljene velike crvene metalne kante sa vodom u slučaju požara. Kako je vrijeme prolazilo jedna kanta počela je pri dnu puštati i gubiti vodu. Budući je bila postavljena uz put, a nije imala vode u sebi, prolaznici su u nju sve više počeli bacati otpatke. Djeca su znala igrajući se ubaciti i šaku pijeska pomiješanog sa borovim iglicama kojeg bi sakupila na obližnjem putu misleći kako sudjeluju u uređenju okoliša i pokoji kamenčić natječući se sa velike udaljenosti tko će pogoditi u nju. I tako je kanta izgubivši svoju prvotnu ulogu postala kanta za smeće. Izgubila je čak i svoju prepoznatljivu crvenu boju, a netko je sa bijelom bojom na hrđavi lim trošne kante napisao 'smeće'. Kako je kanta bila uz bor koji se savio preko puta, izgubila je ubrzo i tu namjenu jer su ljudi sve manje počeli prolaziti tim putem. Bila je prepuštena propadanju, bez ikakve namjene. Nije služila ničemu! Već je bilo u razmatranju i komunalno rješenje o njezinom uklanjanju kako ne bi smetala u šumi, čineći tako još veće smeće. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, uslijed smole koju je bor ispuštao i proljetnih kiša, počela je zadržavati sve više vode u sebi, tako da kada bi neki šetač prolazio šumom, misleći da je kanta za smeće te poželio baciti u nju kakav otpadak sve manje bi to učinio jer je sve više bila ispunjena vodom. I onda uslijed vrućeg ljetnog dana prolomio se snažan glas u šumi: požar, požar.... Ljudi su odmah pohitali na mjesto događaja sa posudama u rukama kako bi pristupili gašenju, još i prije dolaska vatrogasaca. Užurbano se nosila voda iz obližnjih crvenih vatrogasnih kanti kako požar ne bi prešao iz faze razvoja u svoju razbuktalu fazu gutajući sve pred sobom. U jednom trenu svima su se noge odsjekle kada se uslijed žamora začuo tihi jecaj: vode, nema više vode… sve kante su prazne! U nevjerici svima je pogled bio usmjeren prema crvenim kantama i pretraživanju terena kako bi se u gustom raslinju možda uočila još pokoja skrivena kanta. No, osim hrđave stare kante za smeće nije bilo više niti jedne vatrogasne kante. Netko je tada povikao kako treba barem skloniti sav gorivi materijal oko vatre, uključujući i staru kantu za smeće da se vatra preko smeća ne bi još jače razbuktala. I opet je stara kanta izazivala smetnju. Ali, taman kada su pošli prema njoj uočili su kako je stara hrđava kanta bila ispunjena vodom do samoga vrha. Odmah su iz nje počeli užurbano uzimati vodu kako bi požar ugasili do kraja, a kanta kao da se izvijala kako bi gasitelji mogli zahvatiti što je moguće više vode iz nje. Kao da je namjerno sabila smeće pri dnu kako bi posljednji put istisnula iz sebe i posljednju kap vode, radosno služeći svojoj prvobitnoj svrsi. Svi su ostali iznenađeni koliko vode može stati u tu staru škartiranu kantu. Čak i vatrogasci koji su ubrzo došli na mjesto intervencije sa naprtnjačama na leđima. Toga dana mogli su se samo priključiti dogašivanju požara i dežurstvu uz požarište, gledajući sa divljenjem na svoju vatrogasnu kantu. Potiho su se i začuđeno među sobom pitali, kako je uopće mogla njihova kanta završiti zapuštena kao smeće. A kanta, ljeskajući svoje kapljice vode uslijed žarkog sunca na smeđoj patini izgledala je poput neke usnule i tek probuđene kraljice sa blistavom zlatnom haljinom i bisernom ogrlicom, zablistavši preobraženo u svojem punom sjaju, jer je toga dana ponosno služila onome čemu je i bila namijenjena. Bila je napokon ono što je – vatrogasna kanta za vodu.

DUHOVNA PRIČA: - Tata, ne vidim te!

Kršćanin je često u napasti da odgovori: „Oče, ja te ne vidim…“. Naš hod zemljom je zamračen, no Bog nas vidi i to je najvažnije. Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi toga nismo svjesni.

Jedna sretna obitelj živjela je u kući na rubu grada. Jedne je noći u kuhinji izbio požar. Dok se vatra rasplamsavala, roditelji i djeca istrčali su iz kuće. Iznenada su u paničnom strahu otkrili da nema najmlađeg člana obitelji, petogodišnjeg dječaka. On se, uplašen vatrom i zbunjen gustim dimom popeo na kat.

Što da rade? Otac i majka su se očajnički gledali, dvije su sestre počele vikati. Vratili su se u kuću zahvaćenu vatrom bilo je nemoguće… Vatrogasci još ne bijahu stigli.

Iznenada, gore u potkrovlju, otvori se prozor. Dječak proviri i stade vikati: „Tata! Tata!“. Otac priđe i poviče: „Skoči!“

Dječak je pred sobom vidio samo vatru i crni gusti dim, a kad je čuo glas odgovorio je: „Tata, ja te ne vidim…“

„Vidim ja tebe, slobodno skoči!“, vikao je otac. Dječak je skočio i začas se, živ i zdrav, našao u snažnom očevu zagrljaju.

Priča ističe pouzdanje koje treba imati naša molitva. Dijete na prozoru kuće koja gori – zar to nije slika kršćanina pred Bogom? Kad se nađe u opasnosti, on može čuti kako mu se Bog obraća: „Pouzdaj se u mene, baci se u moje ruke“. Kršćanin je često u napasti da odgovori: „Oče, ja te ne vidim…“. Naš hod zemljom je zamračen, no Bog nas vidi i to je najvažnije. Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi toga nismo svjesni.

Bruno Ferrero

Vatrogasni hidrant kao slika Isusa - 'Izvora žive vode' (Jer 2, 13)

Tko od nas nije barem usput zamijetio nadzemni vatrogasni hidrant u naselju, tvornici u kojoj radimo ili vozeći se uzduž prometnica naseljenih mjesta.

nadzemni hidrant i Isusov krž,
Zg. Pristava, Slovenija

Obično su plave ili crvene boje sa glavom koja se otvara pomoću hidrantskog ključa (ABC ključa) i na sebi imaju izlaze sa 'storz' (brzim) spojnicama za priključak vatrogasnih cijevi, na kojima se nalaze poklopci koji se odvrću kada stavljamo hidrant u funkciju. Ovisno o kapacitetu vode mogu biti manji N0 80 sa 2C i 1B izlazom ili N0 100 sa 2B i 1A izlazom.

nadzemni hidrant

Svojim izgledom često podsjećaju na čovjeka koji stoji sa raširenim rukama te ih koji puta likovni umjetnici znaju i obojati u tome stilu. No, oni se tu ne nalaze slučajno niti radi vizualnog ukrašavanja naselja, nego itekako imaju svoju funkciju, stojeći tu po točno određenom rasporedu i čineći zajedno sa podzemnim hidrantima vanjsku hidrantsku mrežu za gašenje požara.

izložak u vatrogasnom muzeju

Na cjevovod vanjske hidrantske mreže postavljaju se u pravilu nadzemni hidranti, a samo iznimno u opravdanim slučajevima podzemni hidranti čineći prstenastu ili razgranatu hidrantsku mrežu. Hidranti se postavljaju tako da udaljenost od bilo koje vanjske točke građevine ili neke točke štićenog prostora i najbližeg hidranta ne smije biti veća od 80 m, niti manja od 5 m. Udaljenost između dva susjedna hidranta smije iznositi najviše 150 m, osim u naseljima sa samostojećim obiteljskim kućama gdje smije iznositi najviše 300 m.

presjek nadzemnog hidranta

Kada je procjenom ugroženosti od požara predviđeno da vanjska hidrantska mreža služi za neposredno gašenje požara, uz hidrant se postavlja i ormarić s vatrogasnim cijevima potrebne dužine, mlaznicama i ostalim potrebnim vatrogasnim armaturama (prijelaznice, razdjelnice, ključevi) i to na udaljenosti do 10 m od svakog hidranta, radi efikasnog gašenja požara.

Hidrantska mreža mora imati siguran izvor za napajanje vodom, ako posebnim propisom nije drugačije određeno. Vanjska hidrantska mreža za gašenje požara mora imati siguran izvor vode takvog kapaciteta da omogući opskrbu minimalno propisanom protočnom količinom vode koja je potrebna za zaštitu požarnog sektora s najvećim požarnim opterećenjem građevine koja se štiti, uz tlak na hidrantu koji nije manji od tlaka koji je propisan Pravilnikom u trajanju od najmanje 120 minuta.

vatrogasni hidrant obojan kao Sv. Franjo,
Oldenburg, Indijana

Znamo na primjeru prirode što za nju znači voda. Život! Sve buja, raste, zeleni, a žedna zemlja kada dobije toliko željenu vodu, od pustinje postaje oaza prebogata svim ljepotama za sva čula. Bog koji je stvorio Nebo i Zemlju, učinio je vodu izvorom života. Voda daje život i voda vraća život, stvarajući mogućnost da poslije požara sve vratimo u prvobitno stanje. Bez vode nema života i nema opstanka ljudskog roda.

umjetnički kip sv. Florijana kao hidrant,
kod vatrogasne postaje
Nové Město na Moravě, Češka

Na starozavjetnom putu Izraelskog naroda prema Obećanoj Zemlji Bog je preko Mojsija učinio da čudesno provre obilata voda iz pećine, da narod ugasi žeđu (Izl 17, 1-7). Tako nisu žeđali dok ih je kroz pustinju vodio… (Iz 48, 21). To obilje vode simbol je one vode, koja će dati novi život. Zato Prorok zove: O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu… i duša će vam živjeti… (Iz 55, 1-3). Ta je voda simbol izvora koji čisti od grijeha i spašava.

obojani hidrant - vatrogasac,
Boulder City, Nevada

U onaj dan - govori Prorok - otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha i nečistoće (Zah 13, 1). Otkud ta čudesna moć vode? Ona dolazi od Boga. Zato sam Bog sebe zove Izvorom žive vode (usp. Jer 2, 13).

vatrogasni hidrant obojan kao časna sestra franjevka,
Oldenburg, Indijana

Navještaj proroka o izvoru, koji čisti od grijeha, daje život, ostva­ruje se u Kristu. U Kristu je provreo taj izvor za novi Izrael. Krist se sam predstavio kao izvor vode što struji u život vječni (Iv 4, 14). On izričito upozorava kako se na njemu ispunjavaju proročanstva SZ kad je rekao da je on izvor, iz kojega će poteći potoci žive vode po djelovanju Duha Svetoga (usp. Iv 7, 38-39). Krist, izvor, počeo je izvirati u času utjelovljenja i nastavio je izlijevati se po svim činima i riječima njegova života, osobito na Kalvariji, čineći da na križu iz njegovih ruku i sa boka poteku 'rijeke žive vode' koje gase unutarnje požare u svima nama dajući nam duhovni život. To se slikovito može prikazati upravo pomoću hidranta koji sa svojih bočnih izlaza kao iz dvije raširene ruke daje vodu koja gasi požar. Iz središnjeg izlaza na prednjoj strani hidranta, koji je zapravo srce svakog hidranta, ostvaruje se najveći protok vode, baš poput obilja milosti kada je udarcem koplja na prsima otvoreno njegovo Srce, iz kojega je potekla krv i voda.

Sv. Ivan, opisujući taj povijesni i simbolični čin (Iv 19, 34-37), vidi u njemu izvršenje spomenutog proročanstva Zaharijina, kao i proročanstva Ezekielova o hramskom izvoru (Ez 47, 1-12). Za sv. Pavla Krist je kao prava stijena jedini izvor spasenja (usp. 1 Kor 10, 4). On želi da se svi sveti približe tome izvoru bogatstva i ispune se do sve Punine Božje (usp. Ef 3, 19). U Otk 22, 1-2 imamo sliku o rijeci života, koja istječe iz Božjeg i Jaganjčeva prijestolja, koja liječi i daje plodnost… Tko je žedan, neka dođe, tko hoće, neka zahvati vode života zabadava (Otk 22, 17).

Telemetrijski hidrant - mjeri parametre vode

Kristovo otvoreno Srce je otajstveni izvor, iz kojega se rodila Crkva i sv. sakramenti, osobito sakramenat krštenja i Euharistije. Kad je otvoreno Kristovo Srce, otvorila su nam se vrata života. Iz Kristova Srca provreo je izvor otkupljenja: voda koja preporađa i čisti od grijeha i pokvare; krv koja nam daje piće vječnog života (sv. Ivan Damaščanski).

ulični hidrant obojan kao brat franjevac,
Oldenburg, Indijana

Iz Srca utjelovljene Riječi teče izvor žive vode da obilno natopi suhu zemlju čovječanstva i pretvori je u cvatni i plodni perivoj (Pio XII). Isus iz probodenog rebra izli krv i vodu, vrelo otajstva Crkve, da svi ljudi, privučeni Spasiteljevu otvorenom Srcu u radosti crpe iz nepresušnog izvora spasenja.

najpoznatiji hidrant na Svijetu, tzv. 'mali div'.
u San Franciscu, četvrt Mission District  ⃰   

zlatni hidrant okićen cvijećem kao znak sjećanja

priča o zlatnom hidrantu - 'malom divu'

Ne udaljujmo se od Izvora žive vode i ne tražimo kladence što ne mogu držati vode (usp. Jer 2, 13).

'Bazilika Marije Zavetnice s plaščem',
Ptujska gora, Slovenija

 ⃰   Kada je grad San Francisco u SAD-u, u danima nakon katastrofalnog potresa 1906.g. pogodio ogroman požar, velik dio gradske mreže vatrogasnih hidranata ostao je bez vode. Čudesno je kako je ovaj hidrant, koji je dobio nadimak "mali div", jedini radio; te je zaslužan za spašavanje povijesne četvrti Mission District od vatrene propasti. Svakog 18. travnja boje ga svježim premazom zlatne boje kao znak velike zahvalnosti i sjećanja na taj dan. Tako vatrogasni hidrant iznad parka Dolores danas svjedoči o hrabrim nastojanjima vatrogasne službe u spašavanju grada od gotovo neznatnih šansi, te je atrakcija za mnogobrojne turiste koji tu prolaze.

Svjedočanstvo vjere profesionalnog vatrogasca Daria Markovića u zajednici 'Marijina legija'

Predsjednik Marijine legije kurije Gospe Snježne u Petrinji je Dario Marković, aktivni župljanin i ekonomski vijećnik matične petrinjske župe sv. Lovre. Kao tih, skroman i samozatajan čovjek svoj je životni smisao, svjedoči, pronašao u Međugorju. Spoznaju koju je tamo doživio pretočio je u život u svojoj Petrinji, postao je profesionalni vatrogasac, oženio se, zaposlio i svaki svoj slobodni trenutak daje svojemu duhovnomu rastu, rastu zajednice kojoj pripada, kao i svima onima kojima može pomoći svakotjedno čineći dobra djela.

Dario je rođen 14. travnja 1993. u Sisku. Majka mu je Snježana, djevojački Kardaš, iz Male Gorice kraj Petrinje, trgovkinja zaposlena u struci. Tata mu je Mario Marković, rođeni Petrinjac, zaposlen kao vozač u komunalnoj službi u Petrinji. Njih su se dvoje upoznali u rodnom kraju i vjenčali se u župi sv. Jurja u Maloj Gorici, gdje su se i skrasili sa Snježaninom obitelji. Nakon Domovinskoga rata preselili su se u Petrinju, najprije u kuću koju su dobili od države, poslije su se uselili u svoju, Marijevu obiteljsku kuću, koju su u međuvremenu obnovili. U njoj je Dario odrastao i u njoj obitelj Marković živi i danas. Osim Darija, imaju i dvije godine mlađega Antonija, studenta Šumarskoga fakulteta u Zagrebu.

Vatrogasac Dario Marković

Najbolje je uključiti se u neku od zajednica

»Dojma sam da većina vjernika laika smatra da je njihova vjernička dužnost ispunjena nazočenjem nedjeljnoj misi i povremenoj ispovijedi, a da je sve ostalo na svećeniku i časnim sestrama. Smatram da je potrebno napredovati u vjeri. Ako godinama idemo samo na misu i ne mičemo se dalje od toga, trebali bismo se zapitati činimo li stvarno sve dobro. Iz svojega iskustva govorim da je uključivanje u neku zajednicu jedan od najboljih načina da se laici uključe u aktivnosti župe. Hvala Bogu, Katolička je Crkva bogata zajednicama različitih karizma te se sigurno svatko može pronaći u nekoj koja mu odgovara načinom djelovanja. Osobno sam se uključio u zajednicu Marijina legija u Petrinji koja me uči, a i u praksi se to pokazalo, da su laici produžena ruka svećenika, da idemo u njihovo ime tamo gdje oni ne mogu.

Vjernici laici prvenstveno bi trebali biti primjer, živjeti svjedočkim životom jer mi smo ogledalo Crkve, a najveće je svjedočanstvo vjerodostojan vjernički život. Kako bi rekao jedan svetac: Nedostaju mi ljudi koji mole bez pokazivanja, ali i da se ne srame toga. Nedostaju mi mladi koji poput ‘svih normalnih’ znaju biti kršćani u svakodnevici, a da se ne osjećaju herojima ili pak da su ‘zatucani’.

Živeći u zajednici kao što je Marijina legija učim da si trebamo biti potpora, pomagati jedni drugima u poteškoćama… Ali najvažnije je da me netko vodi u svemu tome, a to je duhovno vodstvo koje usmjerava na pravi put. Smatram da iz duhovnoga života i primanja svetih sakramenata proizlazi aktivni vjernički život koji je Crkvi danas prijeko potreban. Meni ga je svojim duhovnim vođenjem i svojim životom pokazao vjeroučitelj Vlado Sučec. Postanimo radnici njive Gospodnje jer ‘Žetva je velika, ali radnika malo.’ (Lk 10, 2) Zato one koji se odazovu velika plaća čeka na nebesima.«

„Na nama je da izdvojimo barem dva sata tjedno za
dobro djelo.” Primanje zahvalnice za volontiranje
u “Maloj kući” s djecom s teškoćama u razvoju

»Što smo stariji, to smo si bolji«

»Antonio i ja smo imali uistinu lijepo djetinjstvo« – pripovijeda Dario. »Mama nam je dobra, brižna žena posvećena obitelji, domaćinstvu, ima i vrt, puno radi. I tata je miran i tih čovjek, i on je više obiteljski, kućni tip, sve po kući zna napraviti sam, nakon posla puno radi po domaćinstvu, obrađuje zemlju. U Maloj Gorici imamo zemlju, kokoši i svinje za svoje potrebe pa se uvijek ima što raditi. Do tamo nam iz Petrinje nije daleko, 10 minuta vožnje autom. Pomognemo i Antonio i ja. On vikendima sa studija dolazi doma. Nas se dvojica inače dobro slažemo. Kao klinci smo se znali bratski porječkati, ali što smo stariji, to smo si bolji. Roditelji nam se vrlo lijepo slažu, vode dobar brak i dobar su nam primjer skladnoga bračnoga života. Nisu nam bili prestrogi odgojitelji. Kao dijete sam išao u vrtić, a poslije me čuvala baka. Živimo gotovo u središtu Petrinje, imamo deset minuta pješice do glavnoga trga. Puno smo se igrali s djecom iz kvarta. Vjerski odgoj bio nam je tradicionalan. Blagdane smo redovito slavili. Znali smo se pomoliti prije spavanja, kao djeca smo molili Anđele čuvaru mili, a zajedničku obiteljsku molitvu nismo prakticirali. Baka u Maloj Gorici bila je naglašeniji molitveni tip. Kod nje sam bio tijekom ljeta pa sam s njom rado molio i odlazio u crkvu. Do nas je tamo odmah Kupa pa smo se kupali, lovili ribe, igrali nogomet. Kako je naše imanje veliko, pomagali smo na poljoprivredi, čuvali krave na paši. Lijepo je bilo na praznicima, doista lijepo. U Petrinji pripadamo župi sv. Lovre. Bili smo, a i sada smo u njoj, i nakon što se župa podijelila pa su od jedne velike nastale tri manje župe. Moji su me kao dijete slali na vjeronauk, na mise. Nakon primljenih sakramenata (krstili su me u Maloj Gorici, a pričešćen sam i krizman u Petrinji) više me nisu poticali na odlazak u crkvu, ali mi nisu ni zabranjivali. Časna Kristina spremala me za pričest, a kapelan za krizmu. Znali su nas dobro motivirati pa smo lijepo naučili. Kao prvopričesnik sam pjevao u dječjem zboru.«

S roditeljima Snježanom i Marijem te s bratom Antonijem

 »U Međugorju mi se preokrenuo život«

»Polazio sam Prvu osnovnu školu u Petrinji. Bio sam vrlo dobar učenik, društvo mi je bilo iz vrtića, dobro poznata ekipa, učiteljica dobra, ugodna, a i predmetni su profesori bili u redu. Prije škole smo igrali nogomet, a nogomet sam trenirao i u NK ‘Mladost’. To je naš glavni petrinjski nogometni klub. Bili su tamo ozbiljni treninzi, četiri, pet puta tjedno po dva sata. No stizao sam još s društvom pecati ribe po Petrinjčici. Osnovnoškolsko doba bilo mi je baš lijepo, puno mi je lijepih uspomena.

Srednju sam ekonomsku školu polazio u Glini. U nju su išli moji bratić i sestrična pa su povukli i mene, motivirali su me. Nisu mi išli strani jezici, ali sam u ostalim predmetima bio dobar. Tada nisam imao ideju što bih želio biti. Dobro mi je bilo. Putovao sam autobusom 45 minuta u jednom smjeru pa sam dosta vremena gubio na putovanje. Srećom, putovao sam s dobrim društvom. Jedna kolegica je bila baš iz mojega razreda iz osnovne, a dvojica kolega bili su iz iste škole, samo iz drugoga razreda. Svi smo se četvero lijepo družili u busu. Po Glini baš i nije bilo ‘zujanja’ jer smo bili vezani uz bus. U školi je bilo u redu, učio sam redovito pa nije bilo problema. Išao sam na školska natjecanja iz nogometa, košarke, rukometa. Dolazili smo do županijskih natjecanja. I u srednjoškolskom sam vremenu igrao za NK ‘Mladost’, ne do kraja, negdje do polovice srednje škole. Onda sam odustao. Sredinom srednje škole jedan me je kolega nogometaš pozvao da sa zajednicom Marijina legija pođem na Mladifest u Međugorje. U to sam vrijeme na misu išao tek povremeno jer sam se nakon krizme malo pogubio. Znao sam sjediti na koru u kutu. Jednom mi se prigodom u tom vremenu obratio moj osnovnoškolski vjeroučitelj Vlado Sučec koji me je također potaknuo na odlazak u Međugorje. On je imao vrlo poticajnu ulogu u mojem vjerničkom životu, posebice po savjetima i poticajima za moj unutarnji duhovni život. Zaprjeka za odlazak u poznato marijansko svetište bila mi je jedino praksa u mesnoj industriji, koju sam ipak uspio odraditi prije Mladifesta. Stigao sam u Međugorje. I tamo mi se preokrenuo život. Bio sam oduševljen i Mladifestom, ali i zajednicom Marijina legija s kojom sam došao. Doživio sam tamo čudesno jedinstvo djece, mladih, starih, svih, divno mi je bilo.«

Odlazak na Mladifest u Međugorje sa zajednicom
Marijina legija bio je životna prekretnica

»Lijepo mi je u Marijinoj legiji«

»Kad sam se vratio doma u Petrinju, pozvali su me da dođem u župu na jedan sastanak Marijine legije. Došao sam i ostao, postao sam član zajednice. Godinu i pol sam i predsjednik kurije Gospe Snježne u Petrinji, a kurija okuplja prezidije, osnovne molitvene zajednice. U našoj su Sisačkoj biskupiji tri kurije, dvije u Sisku i naša u Petrinji. Mi držimo južni dio biskupije. Sastojimo se od 24 prezidija i 8 prezidija za mladež do 18 godina. U kuriji Gospe Snježne nas je oko 300. Vodstvo kurije biraju prezidiji koji se okupljaju jedanput tjedno, a vodstva prezidija u kuriji okupljaju se jedanput mjesečno. U prezidiju je osam članova, može biti i više i manje. Svaki susret prezidija započinje molitvom krunice, pa se čita službeno štivo Marijine legije, pa zapisnik s prethodnoga sastanka, izvještaj o blagajni, razgovara se o duhovnoj problematici i izvješćuje se o tjednom obavljenom apostolatu. A taj se apostolat odnosi na posjet bolnici, domu umirovljenika, Maloj kući u kojoj žive osobe s invaliditetom, na susret s napuštenim osobama, na rad s mladima… Na nama je da izdvojimo barem dva sata tjedno za dobro djelo. Kao predsjednik kurije uređujem internetsku i Facebook stranicu Marijine legije u Petrinji. Na raspolaganju smo i župniku, pomognemo mu što god zatreba. Predmolimo krunicu prije mise, za Božić stvaramo žive jaslice, a za Uskrs pasiju, glazbeno-scenski prikaz Isusove muke, koju rado, ako nas pozovu, izvedemo i izvan Petrinje. Lijepo mi je u Marijinoj legiji, obogaćuje me duhovno. Plod je mojega Međugorja. Najvažnije je da sam tamo iz tradicionalnoga vjernika postao praktični. Otada sam gotovo svaki dan na misi, češće se ispovijedam. Nakon Međugorja sam krenuo i na susrete mladih u župi petkom. Pripremali smo se za nacionalne susrete mladih u Sisku, Dubrovniku, pred nama je Vukovar. Na te su nas susrete vodili kapelani i časne sestre. Lijepo mi je na tim susretima, odem i danas, bude nas 15, 20. Vodi nas časna sestra Vesna, pripadnica Kćeri Božje ljubavi. Župnik nam je Josip Samaržija. S nama je tri, četiri godine. Dobar nam je, samozatajan, imamo njegovu potporu u svemu, i ljudski, i duhovno, i financijski. Zreliji je čovjek. Nema kapelana, ima đakona i nas laike. Član sam i župnoga ekonomskoga vijeća, potpisujem što je potrebno.«

Susret s predsjednicom Koncilija Marijine legije
 s. Shilom NiChochlain za njezina posjeta Petrinji

Od informatičara do profesionalnoga vatrogasca

»Maturirao sam 2012. i upisao studij, Fakultet organizacije i informatike sa sjedištem u Varaždinu, ispostava Sisak, smjer Primjena informacijskih tehnologija u poslovanju. Putovao sam u Sisak 15, 20 minuta autobusom. Nisam se u tome našao. Bilo je previše ekonomije, a premalo informatike za moj ukus. Odustao sam nakon dvije godine i otišao na prekvalifikaciju u Zagreb u Državnu upravu za zaštitu i spašavanje, u školu za profesionalnoga vatrogasca. To traje godinu dana nakon završene redovite srednje škole. Stanovao sam u sklopu škole, hranio sam se u menzi i kojekuda. Dobro sam se snašao u Zagrebu. Ne bih u njemu živio, ali sam tu godinu preživio. Zagreb mi je prevelik i preskup, vidim se u manjoj sredini, u svojoj Petrinji. Profesionalni vatrogasac postao sam lani u lipnju i zaposlio se u firmi ‘Sokol Marić’ na Jakuševcu u Zagrebu. Kao vatrogasac dežuram na smetlištu. Smjena mi traje 12 sati, a hranu si nosim od kuće. Nije lako, naporno je jer se radi i po noći i vikendom. Zato više ne stižem po Petrinji, posebice u župi i Marijinoj legiji, činiti sve što želim.«

Moj mi je vjernički angažman životni smisao, moj život posvećen drugima, pomaganje ljudima kroz apostolat. Vjera mi znači snagu. U ovom lijevo-liberalnom svijetu kojim smo okruženi izgubio bih se bez vjere. Baš kao i mnogi koji su se bez vjere pogubili pa žive od danas do sutra, ne znajući tko su i što su i što im je životni smisao. Bog me je od toga očuvao, dobio sam spoznaju koju planiram obogaćivati sebi i drugima na korist.«

Profesionalni vatrogasac Dario Marković

»Imamo popis svojih želja, polako ćemo«

»Od veljače sam obiteljski čovjek, oženio sam se osobom koju sam također našao u Međugorju. Ona je Klara, djevojački Marjanović, rođena je kao i ja 1993. godine. Iz Prnjavora je Čuntićkoga kraj Petrinje. Ona je već bila članica Marijine legije kada smo se upoznali. Poslije smo se zaljubili, hodali pet godina, sada smo se vjenčali. Ona je medicinska sestra, zaposlena je u struci u Domu za starije i nemoćne. Smjestili smo se s mojima i s bakama koje su sad u starosti obje s nama. Ima mjesta za sve. Prvi su nam bračni dani sjajni. Na medenom smo mjesecu bili u Jezerčici u Zagorju. Radimo, dogovaramo se, molimo zajedno, dobro se slažemo s roditeljima. Lijepo nam je zajedno. Povremeno odemo i u Klarin Čuntić. Rekreativno igram nogomet, ponekad trčim, odigram i veliki tenis, ljetima plivam u Kupi, igramo stolni tenis u župi. U sve je to sada uključena i Klara. Životom sam zadovoljan. Imamo popis svojih želja, polako ćemo. Mladi smo, vjerujem da ćemo ih ostvariti s vremenom. Uzdamo se u Božju providnost. Kako nas je spojio, tako će nas voditi dalje.

S Klarom, koja je u međuvremenu postala Darijeva supruga

(Izvor: glas koncila)

Duhovna priča: Vatrogasno natjecanje

Jedan je iskusni vatrogasni zapovjednik DVD-a želio napraviti vježbu evakuacije i spašavanja ljudi za nove članove vatrogasnog društva, sa krova nebodera od 16 katova simulirajući njegovo zapaljenje ispuštanjem dima u stubištu sa stepenicama. Svi su članovi bili obučeni u interventna vatrogasna odjela sa izolacionim aparatima i svjetiljkama na kacigama, ravnomjerno im raspoređujući dodatnu opremu koju su morali nositi sa sobom. Svi su dobili po dvije 'C' cijevi na nosilicama koje su držali u svakoj ruci po jednu, a preko glave im je prebacio 30 – metarsko penjačko uže sa karabinima, uz dogovor da na svakom katu po jedan od njih položi jednu cijev. On sam se nešto prije početka vježbe zaputio liftom do zadnjeg kata, prije nego je bila isključena struja, kako bi ih dočekao. Već se od oglašavanja početka vježbe jedan kandidat posebno isticao od drugih svojom spretnošću i orijentacijom u nepreglednom zatvorenom prostoru. Neprestano je osluškivao buku i zvukove lupanja cijevnih spojnica u stubišnu ogradu shvativši da drugi vatrogasci zaostaju za njim čak i po nekoliko katova. Konačno je stigao do zadnjeg kata i stupio pred zapovjednika ponosno pokazujući rukom manometar tlaka potrošenog zraka u boci, zadihano i uzbuđeno govoreći: „Stigao sam prvi… ja sam najbolji… pogledajte koliko katova drugi zaostaju za mnom...“. Zapovjednik ga je na trenutak netremice gledao osvjetljujući ga svjetiljkom kako bi vidio koji je to vatrogasac, a onda mu rekao: „Svrha ove vježbe bila je da svi stignete zajedno na cilj… vrati se dolje i pomozi ostalima!“.

Jedna pjesma koju često slušamo pri dočeku naših sportaša, pjeva: „Svijet voli pobjednike… kada si prvi svega si vrijedan, na tronu može biti samo jedan…“. To je upravo suprotno od onoga što je vatrogastvo u svojoj biti, koja je: pomoći drugima u nevolji. I kada postoje vatrogasna natjecanja, na kojima se ekipe i pojedinci natječu međusobno, oni se zapravo natječu i utrkuju sa vremenom kako bi mogli što prije, kao primjerice u vježbi 3/1a položiti usisni vod, zatim spojiti tlačne cijevi, da bi u vrhu navale što prije dobili vodu kako bi što je moguće ranije, započeli gasiti požar, pomažući bratu u nevolji. Time je Bog jedini i istinski pobjednik, jer kako kaže Isus: «što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!» (Mt 25, 40). Jedini koji je stvarno zaslužio medalju, je zapravo onaj koji je i daje, a to je naš nebeski zaštitnik svih vatrogasaca – sv. Florijan.

Sv. Florijan

Priča o ožiljku od požara

Maleni dječak, koji je išao u prvi razred osnovne škole, pozvao je majku na prvi roditeljski sastanak. Na njegovu veliku žalost rekla je da će doći. Prvi će puta njegovi prijatelji i učiteljica vidjeti njegovu majku. Bilo mu je neugodno zbog njezina izgleda. Iako je bila lijepa žena, imala je veliki ožiljak koji joj je prekrivao gotovo cijelu desnu stranu lica. Dječak nikada nije htio razgovarati o tome kako je i kada zadobila taj ožiljak.

Na sastanku su, bez obzira na ožiljak, svi bili oduševljeni njezinom ljubaznošću i prirodnom ljepotom, ali dječaka je ipak bilo sram pa se je skrivao pred svima. Kad se našao u blizini svoje majke i učiteljice, čuo je njihov razgovor.

„Odakle vam ovaj ožiljak na licu?“, pitala je učiteljica. Majka je odgovorila: „Kad je moj sin bio malen izbio je požar u sobi u kojoj je bio. Svi su se bojali ući jer je vatra izmicala kontroli, pa sam ja ušla. Dok sam trčala prema kolijevci, vidjela sam kako pada greda pa sam se nadvila nad njega da ga zaštitim. Onesvijestila sam se, ali srećom došao je vatrogasac i oboje nas spasio.“ Dotakla je opečenu stranu lica. „Ožiljak će trajno ostati, ali do dana današnjeg nisam požalila što sam učinila to što sam učinila.“

U tom je trenutku maleni dječak sa suzama u očima potrčao prema majci. Zagrlio ju je shvativši kakvu je žrtvu njegova majka podnijela za njega. Proveo je ostatak dana čvrsto je držeći za ruku.

Lih Yuh Kuo

(Izvor: A 4th Course of Chicken Soup for the Soul)