Vatrogasac krstio umiruću bebu koja je potom oživjela

Kada obični pokušaji oživljavanja nisu uspjeli, vatrogasac volonter, koji je slučajno bio nekadašnji sjemeništarac, krstio je umiruću bebu i ona je počela plakati.

U Ciudad del Esteu, gradu u Paragvaju, u četvrtak 24. listopada 2019.g. u 14:50 sati vatrogasci su primili telefonski poziv od jednog očajnog studenta medicine koji je tražio pomoć za bebu staru samo mjesec dana. Brzo su se uputili na mjesto događaja mobilnim vozilom AM-28 za hitne slučajeve smještenog u njihovoj bazi. U vozilu hitne pomoći bila je uz vozača Florentina i ekipa od tri vatrogasca volontera Rosa Lopez, Sergio Fernandez i Jorge Corvalán, piše Aleteia.

Vatrogasac Corvalan, rekao je za Aleteiu, kako su na mjestu dolaska zatekli prizor bebe u naručju majke, 13-godišnje djevojčice domorodačkog podrijetla, koja je prosila na ulici. Bebini životni znakovi bili su gotovo neprimjetni.

„Beba je bila između života i smrti. Stavili smo je u kola hitne pomoći i odveli na odjel za traumatologiju. Na putu smo je pokušali oživjeti, ali bezuspješno“, objasnio je Corvalan.

Kad su stigli u bolnicu, vatrogasac (nekadašnji sjemeništarac) zamolio je medicinsku sestru da mu donese vodu kako bi krstio dijete.

„U hitnim slučajevima, bilo tko može krstiti nekoga. Shvatio sam da je došlo vrijeme da dijete stavim u Božje ruke, stoga sam to i učinio“, pojasnio je vatrogasac Corvalan.

Nakon izricanja riječi sakramenta, „Krstim te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, djetetovi vitalni znakovi su se počeli popravljati. Na Facebook stranici gradskih vatrogasaca napisano je da je „beba čudesno i nevjerojatno reagirala pred njihovim očima“.

„Kad sam je vratio na nosila, zaplakala je. U ovim slučajevima to je vrlo dobar znak”, rekao je Corvalan za Aleteiu. Primljena je na odjel za pedijatriju hitne pomoći na Traumatologiji te povjerena glavnim liječnicima.

Corvalan se kasnije tog dana vratio u bolnicu i liječnici su mu rekli kako se zdravlje djeteta poboljšava. Bez obzira na to radi li se o čudu ili ne, Corvalan i njegovi kolege vatrogasci bili su Božji suradnici u spašavanju života te bebe.

U objavi na Facebook stranici vatrogasci su zaključili: „Možda je teško za povjerovati ili se radi o slučajnosti, ali ono u što smo sigurni jest da je danas malena beba iz našeg grada bila dio jedne od najdirljivijih i emotivnijih priča naše institucije!❤“.

Izvor: Bombereos Ciudad del Este

Vatrogasac heroj postao svećenik: 'Nakon 11. rujna shvatio sam kako moj život ima drugu svrhu'

“Vjerujem kako je Bog uz one koji pate. Uostalom, i On je  strašno patio kako bismo mi imali nadu. Svi smo mi doživjeli tragedije i razočaranja u životu, ali smo zadržali nadu, bili smo ljudi nade. Vjerujem kako Bog sve drži pod kontrolom”

vatrogasni heroj i svećenik Tom Colucci

Teroristički napad na New York, odnosno 11. rujna 2001. godine, zauvijek je promijenio život Toma Coluccija, donosi Aleteia. Tom je toga sunčanog dana bio zapovjednik u vatrogasnoj upravi New Yorka. „Za strašne napade sam čuo kada sam se vraćao s posla. Sjećam se kako smo svi dobili naredbu da dođemo na mjesto napada. Najprije sam se vratio u svoju vatrogasnu postaju, a nakon toga sam s kolegama odjurio na mjesto do Blizanaca“, svjedoči.

Tom je sa svojom vatrogasnom ekipom otišao do sjevernog tornja Svjetskog trgovačkog centra gdje su u potrazi za preživjelima započeli kopati po ruševinama. Ubrzo se srušio i drugi toranj. Tom je promatrao kako njegovi kolege vatrogasci ginu, a među njima i svećenik Michael Judge.

Vatrogasni zapovjednik je kasnije dugo pokušao pronaći odgovor na jedno pitanje: „Gdje je tada bio Bog?“ Odgovor je, kaže, pronašao u ljudima koji su na impresivan način odgovorili na ovu tragediju.

„Na mjesto tragedije su pristigli brojni ljudi: vatrogasci, policajci, liječnici i medicinske sestre. Evo vam odgovora na pitanje gdje je bio Bog. Ti ljudi su bili Isusovo tijelo. Isus je bio u svim tim ljudima, u svima koji su se pojavili toga dana. Bog je cijelo vrijeme bio s nama, bio je u našoj tuzi i boli. Uvjeren sam kako je Bog bio s nama i dok smo devet mjeseci tražili i pokapali svoje mrtve“, svjedoči Tom.

Vatrogasac je nakon toga tragičnog događaja odlučio postati svećenik. „Toga dana sam se susreo s onim najgorim i onim najboljim u čovječanstvu. U toj tragediji sam osjetio nešto više: svijet se ujedinio u jednu obitelj. Nakon terorističkog napada na New York shvatio sam kako naš život ima drugu svrhu. Odlučio sam postati svećenik jer sam htio pomoći još većem broju ljudi“, kaže.

Priznaje kako je oduvijek razmišljao o svećeništvu, ali je upravo ovaj događaj potvrdio njegovu odluku. „Bogu sam zahvalan za sve blagoslove koje mi je dao. Hvala mu jer sam kao vatrogasac i svećenik mogao pomagati ljudima u potrebi“, kaže. Kao vatrogasac je spašavao živote, a danas kao svećenik spašava duše. „Ljudi me često pitaju kako oprostiti onima koji su ih povrijedili. Oprost je neophodan jer nam pomaže krenuti dalje, nastaviti s našim životima, dok ljutnja uništava naše živote. Ne moramo zaboraviti, ali moramo oprostiti, odnosno dopustiti Gospodinu da bude sudac onima koji su nas povrijedili. Bog od nas traži da opraštamo“, kaže.

Ljudi ga, nastavlja, često pitaju zbog čega Bog dopušta tragedije. „Vjerujem kako je Bog uz one koji pate. Uostalom, i On je  strašno patio kako bismo mi imali nadu. Svi smo mi doživjeli tragedije i razočaranja u životu, ali smo zadržali nadu, bili smo ljudi nade. Vjerujem kako Bog sve drži pod kontrolom”, završava svećenik.

(Izvor: bitno.hr)

Svjedočanstvo vjere profesionalnog vatrogasca Daria Markovića u zajednici 'Marijina legija'

Predsjednik Marijine legije kurije Gospe Snježne u Petrinji je Dario Marković, aktivni župljanin i ekonomski vijećnik matične petrinjske župe sv. Lovre. Kao tih, skroman i samozatajan čovjek svoj je životni smisao, svjedoči, pronašao u Međugorju. Spoznaju koju je tamo doživio pretočio je u život u svojoj Petrinji, postao je profesionalni vatrogasac, oženio se, zaposlio i svaki svoj slobodni trenutak daje svojemu duhovnomu rastu, rastu zajednice kojoj pripada, kao i svima onima kojima može pomoći svakotjedno čineći dobra djela.

Dario je rođen 14. travnja 1993. u Sisku. Majka mu je Snježana, djevojački Kardaš, iz Male Gorice kraj Petrinje, trgovkinja zaposlena u struci. Tata mu je Mario Marković, rođeni Petrinjac, zaposlen kao vozač u komunalnoj službi u Petrinji. Njih su se dvoje upoznali u rodnom kraju i vjenčali se u župi sv. Jurja u Maloj Gorici, gdje su se i skrasili sa Snježaninom obitelji. Nakon Domovinskoga rata preselili su se u Petrinju, najprije u kuću koju su dobili od države, poslije su se uselili u svoju, Marijevu obiteljsku kuću, koju su u međuvremenu obnovili. U njoj je Dario odrastao i u njoj obitelj Marković živi i danas. Osim Darija, imaju i dvije godine mlađega Antonija, studenta Šumarskoga fakulteta u Zagrebu.

Vatrogasac Dario Marković

Najbolje je uključiti se u neku od zajednica

»Dojma sam da većina vjernika laika smatra da je njihova vjernička dužnost ispunjena nazočenjem nedjeljnoj misi i povremenoj ispovijedi, a da je sve ostalo na svećeniku i časnim sestrama. Smatram da je potrebno napredovati u vjeri. Ako godinama idemo samo na misu i ne mičemo se dalje od toga, trebali bismo se zapitati činimo li stvarno sve dobro. Iz svojega iskustva govorim da je uključivanje u neku zajednicu jedan od najboljih načina da se laici uključe u aktivnosti župe. Hvala Bogu, Katolička je Crkva bogata zajednicama različitih karizma te se sigurno svatko može pronaći u nekoj koja mu odgovara načinom djelovanja. Osobno sam se uključio u zajednicu Marijina legija u Petrinji koja me uči, a i u praksi se to pokazalo, da su laici produžena ruka svećenika, da idemo u njihovo ime tamo gdje oni ne mogu.

Vjernici laici prvenstveno bi trebali biti primjer, živjeti svjedočkim životom jer mi smo ogledalo Crkve, a najveće je svjedočanstvo vjerodostojan vjernički život. Kako bi rekao jedan svetac: Nedostaju mi ljudi koji mole bez pokazivanja, ali i da se ne srame toga. Nedostaju mi mladi koji poput ‘svih normalnih’ znaju biti kršćani u svakodnevici, a da se ne osjećaju herojima ili pak da su ‘zatucani’.

Živeći u zajednici kao što je Marijina legija učim da si trebamo biti potpora, pomagati jedni drugima u poteškoćama… Ali najvažnije je da me netko vodi u svemu tome, a to je duhovno vodstvo koje usmjerava na pravi put. Smatram da iz duhovnoga života i primanja svetih sakramenata proizlazi aktivni vjernički život koji je Crkvi danas prijeko potreban. Meni ga je svojim duhovnim vođenjem i svojim životom pokazao vjeroučitelj Vlado Sučec. Postanimo radnici njive Gospodnje jer ‘Žetva je velika, ali radnika malo.’ (Lk 10, 2) Zato one koji se odazovu velika plaća čeka na nebesima.«

„Na nama je da izdvojimo barem dva sata tjedno za
dobro djelo.” Primanje zahvalnice za volontiranje
u “Maloj kući” s djecom s teškoćama u razvoju

»Što smo stariji, to smo si bolji«

»Antonio i ja smo imali uistinu lijepo djetinjstvo« – pripovijeda Dario. »Mama nam je dobra, brižna žena posvećena obitelji, domaćinstvu, ima i vrt, puno radi. I tata je miran i tih čovjek, i on je više obiteljski, kućni tip, sve po kući zna napraviti sam, nakon posla puno radi po domaćinstvu, obrađuje zemlju. U Maloj Gorici imamo zemlju, kokoši i svinje za svoje potrebe pa se uvijek ima što raditi. Do tamo nam iz Petrinje nije daleko, 10 minuta vožnje autom. Pomognemo i Antonio i ja. On vikendima sa studija dolazi doma. Nas se dvojica inače dobro slažemo. Kao klinci smo se znali bratski porječkati, ali što smo stariji, to smo si bolji. Roditelji nam se vrlo lijepo slažu, vode dobar brak i dobar su nam primjer skladnoga bračnoga života. Nisu nam bili prestrogi odgojitelji. Kao dijete sam išao u vrtić, a poslije me čuvala baka. Živimo gotovo u središtu Petrinje, imamo deset minuta pješice do glavnoga trga. Puno smo se igrali s djecom iz kvarta. Vjerski odgoj bio nam je tradicionalan. Blagdane smo redovito slavili. Znali smo se pomoliti prije spavanja, kao djeca smo molili Anđele čuvaru mili, a zajedničku obiteljsku molitvu nismo prakticirali. Baka u Maloj Gorici bila je naglašeniji molitveni tip. Kod nje sam bio tijekom ljeta pa sam s njom rado molio i odlazio u crkvu. Do nas je tamo odmah Kupa pa smo se kupali, lovili ribe, igrali nogomet. Kako je naše imanje veliko, pomagali smo na poljoprivredi, čuvali krave na paši. Lijepo je bilo na praznicima, doista lijepo. U Petrinji pripadamo župi sv. Lovre. Bili smo, a i sada smo u njoj, i nakon što se župa podijelila pa su od jedne velike nastale tri manje župe. Moji su me kao dijete slali na vjeronauk, na mise. Nakon primljenih sakramenata (krstili su me u Maloj Gorici, a pričešćen sam i krizman u Petrinji) više me nisu poticali na odlazak u crkvu, ali mi nisu ni zabranjivali. Časna Kristina spremala me za pričest, a kapelan za krizmu. Znali su nas dobro motivirati pa smo lijepo naučili. Kao prvopričesnik sam pjevao u dječjem zboru.«

S roditeljima Snježanom i Marijem te s bratom Antonijem

 »U Međugorju mi se preokrenuo život«

»Polazio sam Prvu osnovnu školu u Petrinji. Bio sam vrlo dobar učenik, društvo mi je bilo iz vrtića, dobro poznata ekipa, učiteljica dobra, ugodna, a i predmetni su profesori bili u redu. Prije škole smo igrali nogomet, a nogomet sam trenirao i u NK ‘Mladost’. To je naš glavni petrinjski nogometni klub. Bili su tamo ozbiljni treninzi, četiri, pet puta tjedno po dva sata. No stizao sam još s društvom pecati ribe po Petrinjčici. Osnovnoškolsko doba bilo mi je baš lijepo, puno mi je lijepih uspomena.

Srednju sam ekonomsku školu polazio u Glini. U nju su išli moji bratić i sestrična pa su povukli i mene, motivirali su me. Nisu mi išli strani jezici, ali sam u ostalim predmetima bio dobar. Tada nisam imao ideju što bih želio biti. Dobro mi je bilo. Putovao sam autobusom 45 minuta u jednom smjeru pa sam dosta vremena gubio na putovanje. Srećom, putovao sam s dobrim društvom. Jedna kolegica je bila baš iz mojega razreda iz osnovne, a dvojica kolega bili su iz iste škole, samo iz drugoga razreda. Svi smo se četvero lijepo družili u busu. Po Glini baš i nije bilo ‘zujanja’ jer smo bili vezani uz bus. U školi je bilo u redu, učio sam redovito pa nije bilo problema. Išao sam na školska natjecanja iz nogometa, košarke, rukometa. Dolazili smo do županijskih natjecanja. I u srednjoškolskom sam vremenu igrao za NK ‘Mladost’, ne do kraja, negdje do polovice srednje škole. Onda sam odustao. Sredinom srednje škole jedan me je kolega nogometaš pozvao da sa zajednicom Marijina legija pođem na Mladifest u Međugorje. U to sam vrijeme na misu išao tek povremeno jer sam se nakon krizme malo pogubio. Znao sam sjediti na koru u kutu. Jednom mi se prigodom u tom vremenu obratio moj osnovnoškolski vjeroučitelj Vlado Sučec koji me je također potaknuo na odlazak u Međugorje. On je imao vrlo poticajnu ulogu u mojem vjerničkom životu, posebice po savjetima i poticajima za moj unutarnji duhovni život. Zaprjeka za odlazak u poznato marijansko svetište bila mi je jedino praksa u mesnoj industriji, koju sam ipak uspio odraditi prije Mladifesta. Stigao sam u Međugorje. I tamo mi se preokrenuo život. Bio sam oduševljen i Mladifestom, ali i zajednicom Marijina legija s kojom sam došao. Doživio sam tamo čudesno jedinstvo djece, mladih, starih, svih, divno mi je bilo.«

Odlazak na Mladifest u Međugorje sa zajednicom
Marijina legija bio je životna prekretnica

»Lijepo mi je u Marijinoj legiji«

»Kad sam se vratio doma u Petrinju, pozvali su me da dođem u župu na jedan sastanak Marijine legije. Došao sam i ostao, postao sam član zajednice. Godinu i pol sam i predsjednik kurije Gospe Snježne u Petrinji, a kurija okuplja prezidije, osnovne molitvene zajednice. U našoj su Sisačkoj biskupiji tri kurije, dvije u Sisku i naša u Petrinji. Mi držimo južni dio biskupije. Sastojimo se od 24 prezidija i 8 prezidija za mladež do 18 godina. U kuriji Gospe Snježne nas je oko 300. Vodstvo kurije biraju prezidiji koji se okupljaju jedanput tjedno, a vodstva prezidija u kuriji okupljaju se jedanput mjesečno. U prezidiju je osam članova, može biti i više i manje. Svaki susret prezidija započinje molitvom krunice, pa se čita službeno štivo Marijine legije, pa zapisnik s prethodnoga sastanka, izvještaj o blagajni, razgovara se o duhovnoj problematici i izvješćuje se o tjednom obavljenom apostolatu. A taj se apostolat odnosi na posjet bolnici, domu umirovljenika, Maloj kući u kojoj žive osobe s invaliditetom, na susret s napuštenim osobama, na rad s mladima… Na nama je da izdvojimo barem dva sata tjedno za dobro djelo. Kao predsjednik kurije uređujem internetsku i Facebook stranicu Marijine legije u Petrinji. Na raspolaganju smo i župniku, pomognemo mu što god zatreba. Predmolimo krunicu prije mise, za Božić stvaramo žive jaslice, a za Uskrs pasiju, glazbeno-scenski prikaz Isusove muke, koju rado, ako nas pozovu, izvedemo i izvan Petrinje. Lijepo mi je u Marijinoj legiji, obogaćuje me duhovno. Plod je mojega Međugorja. Najvažnije je da sam tamo iz tradicionalnoga vjernika postao praktični. Otada sam gotovo svaki dan na misi, češće se ispovijedam. Nakon Međugorja sam krenuo i na susrete mladih u župi petkom. Pripremali smo se za nacionalne susrete mladih u Sisku, Dubrovniku, pred nama je Vukovar. Na te su nas susrete vodili kapelani i časne sestre. Lijepo mi je na tim susretima, odem i danas, bude nas 15, 20. Vodi nas časna sestra Vesna, pripadnica Kćeri Božje ljubavi. Župnik nam je Josip Samaržija. S nama je tri, četiri godine. Dobar nam je, samozatajan, imamo njegovu potporu u svemu, i ljudski, i duhovno, i financijski. Zreliji je čovjek. Nema kapelana, ima đakona i nas laike. Član sam i župnoga ekonomskoga vijeća, potpisujem što je potrebno.«

Susret s predsjednicom Koncilija Marijine legije
 s. Shilom NiChochlain za njezina posjeta Petrinji

Od informatičara do profesionalnoga vatrogasca

»Maturirao sam 2012. i upisao studij, Fakultet organizacije i informatike sa sjedištem u Varaždinu, ispostava Sisak, smjer Primjena informacijskih tehnologija u poslovanju. Putovao sam u Sisak 15, 20 minuta autobusom. Nisam se u tome našao. Bilo je previše ekonomije, a premalo informatike za moj ukus. Odustao sam nakon dvije godine i otišao na prekvalifikaciju u Zagreb u Državnu upravu za zaštitu i spašavanje, u školu za profesionalnoga vatrogasca. To traje godinu dana nakon završene redovite srednje škole. Stanovao sam u sklopu škole, hranio sam se u menzi i kojekuda. Dobro sam se snašao u Zagrebu. Ne bih u njemu živio, ali sam tu godinu preživio. Zagreb mi je prevelik i preskup, vidim se u manjoj sredini, u svojoj Petrinji. Profesionalni vatrogasac postao sam lani u lipnju i zaposlio se u firmi ‘Sokol Marić’ na Jakuševcu u Zagrebu. Kao vatrogasac dežuram na smetlištu. Smjena mi traje 12 sati, a hranu si nosim od kuće. Nije lako, naporno je jer se radi i po noći i vikendom. Zato više ne stižem po Petrinji, posebice u župi i Marijinoj legiji, činiti sve što želim.«

Moj mi je vjernički angažman životni smisao, moj život posvećen drugima, pomaganje ljudima kroz apostolat. Vjera mi znači snagu. U ovom lijevo-liberalnom svijetu kojim smo okruženi izgubio bih se bez vjere. Baš kao i mnogi koji su se bez vjere pogubili pa žive od danas do sutra, ne znajući tko su i što su i što im je životni smisao. Bog me je od toga očuvao, dobio sam spoznaju koju planiram obogaćivati sebi i drugima na korist.«

Profesionalni vatrogasac Dario Marković

»Imamo popis svojih želja, polako ćemo«

»Od veljače sam obiteljski čovjek, oženio sam se osobom koju sam također našao u Međugorju. Ona je Klara, djevojački Marjanović, rođena je kao i ja 1993. godine. Iz Prnjavora je Čuntićkoga kraj Petrinje. Ona je već bila članica Marijine legije kada smo se upoznali. Poslije smo se zaljubili, hodali pet godina, sada smo se vjenčali. Ona je medicinska sestra, zaposlena je u struci u Domu za starije i nemoćne. Smjestili smo se s mojima i s bakama koje su sad u starosti obje s nama. Ima mjesta za sve. Prvi su nam bračni dani sjajni. Na medenom smo mjesecu bili u Jezerčici u Zagorju. Radimo, dogovaramo se, molimo zajedno, dobro se slažemo s roditeljima. Lijepo nam je zajedno. Povremeno odemo i u Klarin Čuntić. Rekreativno igram nogomet, ponekad trčim, odigram i veliki tenis, ljetima plivam u Kupi, igramo stolni tenis u župi. U sve je to sada uključena i Klara. Životom sam zadovoljan. Imamo popis svojih želja, polako ćemo. Mladi smo, vjerujem da ćemo ih ostvariti s vremenom. Uzdamo se u Božju providnost. Kako nas je spojio, tako će nas voditi dalje.

S Klarom, koja je u međuvremenu postala Darijeva supruga

(Izvor: glas koncila)

Vatrogasac Vjeko Pejić - Mene je samo dragi Bog spasio od smrti

U Osijeku je u petak 05. lipnja 2009.g. u jutarnjim satima planula robna kuća 'Doma'. Požar je ugašen oko 10 sati. Nastradao je tada 37-godišnji vatrogasac Vjeko Pejić, kojeg je spašavao i župan Osječko-baranjske županije Vladimir Šišljagić, koji je među prvima dotrčao na mjesto nesreće, inače kirurg po struci, jer u blizini nije bilo kola Hitne pomoći. Ona su se u tom trenutku nalazila na drugom kraju zgrade. Vatrogasca Pejića je potom Hitna odvezla u Kliničku bolnicu Osijek, gdje je bio smješten na Plućni odjel.

vatrogasac Vjeko Pejić

– „Otkad sam izašao iz robne kuće i došao k svijesti, nisam se prestao moliti. Mene je samo dragi Bog spasio smrti“ - kaže Vjeko. Dodaje kako je na požarište došao zajedno s kolegom Zlatkom Uvanovićem te da je odmah pojurio u robnu kuću.

 - „Sišli smo u podrum, ali smo se teško probijali zbog nagomilanih regala. Kolege su u to vrijeme požarište zasipavali pjenom kako bi skinuli temperaturu. U podrumu smo se dosta mučili jer je bila jako loša vidljivost. U jednom trenutku mi je počelo pištati iz aparata na leđima. To je bio signal da ostajem bez zraka. Kolega i ja smo tražili izlaz. Ništa nismo vidjeli. Regali su popadali i prekrili izlaz iz podruma. Odjednom sam ostao bez zraka. Rekao sam Zlatku da nađe izlaz. Sagnuo sam se i nekoliko minuta živio od kisika na spojnici dva crijeva. Mislio sam da neću izdržati“ - priča Vjeko.

Pomislio je da je mrtav, a onda se pored njega pojavio Zlatko i izgurao ga prema izlazu.

- „On me gurao, a ja sam hodao i spoticao se. Kad sam izašao, samo sam se zakotrljao i pao“ - rekao je Vjeko. 

U bolnici su ga posjetili zapovjednik Boris Banjan i supruga Iskra. Na sreću, količina monoksida kojom se osječki vatrogasac otrovao nije bila po život opasna i to isključivo zahvaljujući brzoj i hrabroj reakciji kolege vatrogasca Zlatka Uvanovića, ali i Vjekinoj snalažljivosti i sreći da je pronašao pukotinu u cijevi. U KB Osijek dobio je terapiju kisikom, poslije čega je pregledom liječnica Slavica Labor utvrdila je kako se Vjeko nalazi izvan životne opasnosti, te je istoga dana otpušen kući.

(Izvor: 24sata.hr)

Čuda sv. Florijana

U Pasiji, zapisu o sv. Florijanu, nalazimo podatak da se po zagovoru ovom svecu događaju «velika ozdravljenja (po milosti koja je njemu dana od Boga, demoni bježe, grozničavi ozdravljaju) i svi slabi koji se budu punom vjerom nadali postižu milosrđe», što predstavlja snažnu rečenicu i veliki izazov za ovo naše moderno vrijeme. Pogotovo drugi dio rečenice u kojem se nalazi čak i svojevrsna garancija za sve one koji se vjerom nadaju, da «postižu milosrđe», već sada, ovdje na Zemlji. Ovdje nije samo obećano da će postići milosrđe, već da «postižu milosrđe» (misericordiam consequuntur), što je puno više. Pasija dalje navodi, da se na mjestu na kojem je sv. Florijan bio pokopan pojavio izvor vode «koji kao svjedočanstvo toga stoji sve do danas», čime se želi dokazom još snažnije potkrijepiti i istaknuti zagovorna moć sv. Florijana i za ovo naše vrijeme, kao i za sva buduća vremena. Ali, za to treba pouzdanje u njega…

Donosimo priču o vatrogasnom zapovjedniku Windsora, Aronu Levinu i njegovoj supruzi Amy koji žive i rade u Kaliforniji, onako kako su je oni naveli na svojoj poslovnoj stranici:

Aron Levin

„Suočeni s opasnošću, vatrogasci se obraćaju sv. Florijanu radi zaštite. Naš vatrogasni zapovjednik – pivski majstor pretrpio je manje opekline dok je bio na poslu u jednoj od vatrogasnih intervencija. Naša obitelj je zahvalna sv. Florijanu, jer je čuvao našeg junaka od još gorih posljedica. Drugi nisu uvijek te sreće. Uzeli smo tu sudbonosnu noć kao znak da slijedimo svoje snove i otvorimo pivovaru sv. Florijan. Kao podsjetnik na to koliko je naša obitelj imala sreće, obazrivo odgovaramo na potrebe vatrogasnih organizacija u zajednici u nastojanju da pružimo bolju budućnost svima. Neka nas Sveti Florijan štiti u ovom pothvatu, koji smo 'skuhali' u njegovo ime.“

Oni s ponosom ističu da: „Pivovara sv. Florijan daruje najmanje 5% njihovog profita vatrogasnim organizacijama utemeljenim u njihovoj zajednici“. Pivovara je 100% u njihovom vlasništvu, koju vode uz pomoć zaposlenika, i dvojice sinova koji još uče o proizvodnim procesima i „ snažnoj poslovnoj etici“, a „koji jedva čekaju da jednog dana preuzmu obiteljski posao“, svesrdno im pomažući „uz blisko vođeni nadzor, naravno!“. Prije nekoliko godina, ponukani mjesnim katastrofalnim požarom Walley Fire, njihovi sinovi su smislili i odlučili prikupljati limenke i bočice (prikupili su ih u kamionskim količinama), koje su kasnije pretvorili u novčana sredstva za pomoć humanitarnim organizacijama. „Oni su nastavili svoj projekt do današnjeg dana, pokazujući da svi možemo učiniti nešto kako bi napravili razliku u našem Svijetu“. Za kraj, budući da je sv. Florijan zaštitnik i pivara, pozivaju da „popijemo za junaka u svima nama“, jer „zajedno smo Pivovara sv. Florijana!“

Do danas, ulaskom u tri natjecanja piva, Aron Levin dobio je 4 medalje. Aron i dalje služi svojoj lokalnoj zajednici kao vatrogasac s punim radim vremenom.

(Izvor: stfloriansbrewery.com)