Kip sv. Florijana u Vinkovcima

Grad Vinkovci nalazi se na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske, smješten na rijeci Bosut između Dunava i Save, 20 km udaljen od grada Vukovara koji je sjedište Vukovarsko-srijemske županije. Prostire se uz Bosutsku nizinu, te autocestu i željezničku prugu koje spajaju Zapadnu Europu s Bliskim istokom, te Srednju Europu s Jadranskim morem. Grad i njegovo šire područje nalazi se na 78–125 m nadmorske visine, s površinom od 102.805 ha, od čega 60.623 ha oranica i 29.149 ha pretežito hrastovih i jasenovih šuma, s blagom kontinentalnom klimom te s dovoljnim i povoljnim rasporedom padalina. U Vinkovcima je do početka 19. stoljeća većina kuća bila najvećim dijelom pokrivena slamom ili šašinom. Materijali kojima su bile izgrađene kuće, pogotovo oni čime su bile pokrivene, s lošim odvodom dima, predstavljali su veliku opasnost po sigurnost stanovništva i imovine. Da bi spriječili nastanak požara građani Vinkovaca morali su brinuti o protupožarnim mjerama reduciravši načine gradnje, stoga na prijelazu u 20. stoljeće u središtu grada nije više bilo zgrade koja je imala slamnati krov ili šindru. Također, suzbijanju požara pomoglo je i osnivanje vatrogasnog društva 1880.g., ali i trajan zagovor kod vatrogasnog zaštitnika sv. Florijana kojemu su se građani od davnina utjecali.

kip sv. Florijana

Kip svetog Florijana je jedan od najstarijih vinkovačkih spomenika i zasigurno jedan od najprepoznatljivijih motiva Vinkovaca. Nalazi se u Ervenici, odnosno na križanju ulica Pavleka Miškine i Matije Gupca. Izrađen je u pješčenjaku. Točna godina njegova postavljanja nije poznata, ali sa sigurnošću možemo reći da je to bilo krajem 19. stoljeća, jer se već 1900. godine kip sv. Florijana pojavljuje na vinkovačkim razglednicama.

U vrijeme osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva, dakle 1880.godine, Vinkovci su obuhvaćali površinu od 51,97 km². Bile su izgrađene 823 kuće u kojima je obitavalo 1189 domaćinstava s ukupno 5277 stanovnika. Od osnutka vatrogasno društvo bilo je neprestano u nastojanjima da se što bolje opremi, da prati razvoj vatrogasne tehnike ali i da se razvija i na duhovnom polju ne zaboravljajući kome se povjerilo za svoj zagovor. Svečano su slavili svoga sveca zaštitnika sv. Florijana, ili, kako su često nazivali taj dan u zapisnicima, Florijanovo. Tako je prva poznata nam proslava bila 4. svibnja 1891.g., kako stoji zapisano u 'Sjedničkom zapisniku' od 20. travnja 1891.g.

Bio je to uobičajeni protokol: Ujutro oko 9 sati velika sveta misa na kojoj su sudjelovali i vatrogasci, skoro uvijek sa tri svećenika, a poslije mise išla je procesija kipu sv. Florijana… sa vatrogascima i glazbom. Na povratku išlo bi se pokraj spremišta i vatrogasnoga tornja, te bi se prostorije blagoslovile. Tom prigodom skupljali su se milodari i poklanjali društvu koje je taj novac trošilo za održavanje spomenika. Poslije svečanosti kod kipa sv. Florijana slijedila je zakuska ili ručak, već prema novčanim mogućnostima u pojedinoj godini.

U blizini kipa sv. Florijana u Ervenici, u parku Lenijama, nalazio se jedan drugi spomenik - Spomenik srebrnoga pira njegova veličanstva Franje Josipa (koji se također pojavljuje na vinkovačkim razglednicama). Ukoliko znamo da je Franjo Josip 1854. godine oženio Elizabetu Bavarsku (odnosno Austrijsku), poznatiju pod nadimkom Sisi, možemo pretpostaviti da je Spomenik srebrnoga pira Njegova veličanstva u Vinkovcima postavljen 1879. godine. U Lenijama se nalazio sve do 1918. godine kada je nakon pada Austro-Ugarske srušen. Nakon rušenja Spomenika srebrnoga pira, malo je toga od njega sačuvano. Svega nekoliko kamenih blokova te kovana željezna ograda. Koliko su građani Vinkovaca voljeli svojeg vatrogasnog zaštitnika sv. Florijana pokazuje podatak da su upravo tom kovanom željeznom ogradom zamijenili postojeću drvenu ogradu koja se nalazila oko kipa sv. Florijana, te je i danas sv. Florijan ograđen ogradom koja je prvotno ograđivala spomenik Elizabete Austrijske i Franje Josipa.

Nebriga tijekom vremena komunizma kada je sv. Florijan bio izbačen iz vatrogasnih društava i ratne godine domovinskog rata uzeli su svoj danak u propadanju kipa. No, još su jednom građani iskazali svoju ljubav prema svojem kipu sv. Florijana u slobodnoj državi Hrvatskoj pišući apele gradu skrećući pozornost na njegovo derutno stanje i potrebu za restauracijom tokom minulih godina.

Vijećnik u Vijeću II. mjesnog odbora 'Stjepan Radić' Drago Majstorović uputio je stoga 2016.g. otvoreno pismo dr. sc. Mariu Banožiću, dipl. oec., pročelniku Upravnog odjela za kulturu i turizam i Janku Fa, ing. agr., predsjedniku Vijeća II. mjesnog odbora 'Stjepan Radić':

Poštovani pročelniče, poštovani predsjedniče,

Za početak bi bilo dobro parafrazirati aforizam španjolsko-američkog filozofa Georgea Santayane – „onaj tko zaboravlja svoju povijest, osuđen je ponavljati ju“ – u „onaj tko se ne brine o svojoj kulturnoj baštini, osuđen je izgubiti ju“. Upravo je to simptomatično za Vinkovce – grad koji se diči činjenicom da je rodno mjesto brojnih velikana hrvatske kulture i umjetnosti poput Radauša, Šerbedžije, Kozaraca, Sremeca, Hettricha itd., a istovremeno potpuno zapostavlja svoju kulturno-povijesnu baštinu u raznim oblicima na što smo već ranije više puta ukazivali. Ovdje bih se htio osvrnuti na katastrofalno loše stanje kipa Sv. Florijana (ranokrščanskog sveca iz III./IV. st. ubijenog za Dioklecijanovih progona i zaštitnika Poljske, grada Linza, vatrogasaca i suzaštitnika Zagrebačke nadbiskupije), u ulici Matije Gupca u jednom od najstarijih dijelova grada Vinkovaca. Ovaj spomenik je samo jedan od primjera sustavne nebrige grada prema određenim dijelovima svoje povijesti i kulture kojom, unatoč dugoj povijesti grada, ipak prilično oskudijevamo i smatram da si ne možemo dopustiti luksuz zanemarivanja niti jednog dijela svoje arhitektonske kulturne baštine, posebice zato jer postoji već previše primjera tipičnog urbanog kulturocida prema mnogim starim građevinama u gradu i to ne samo iz razdoblja samostalne Hrvatske, već i iz prošle države.

Apeliram kako je spomeniku nužna hitna rekonstrukcija jer je njegovo sadašnje stanje šaka u oko estetici grada te pozivamo gradonačelnika i Vas kao najodgovornije ljude u Vinkovcima da što prije procijene situaciju oko trenutnog stanja i moguće (ali i nužne) rekonstrukcije ovoga preko stotinu godina starog spomenika koji je već saživio u sjećanju brojnih generacija Vinkovčana.

I uspjelo se. Već iduće godine 2017. krenulo se sa radovima temeljite restauracije kipa, koji su završeni do kraja travnja iste godine, a radovi su bili vrijedni 40.000,00 kn. Tako je sv. Florijan dočekao svoj dan 4. svibnja, odnosno dan svoje mučeničke smrti, potpuno preobražen na svojem starom mjestu u Vinkovcima, učinivši tako da i Vinkovci zablistaju u novome svijetlu.

 

sv. Florijan, Vinkovci

Proces nastajanja likovne skulpture sv. Florijana u drvu - Gustav Just

Kiparstvo je grana likovne umjetnosti; vrsta likovnog izražavanja trodimenzionalnim oblicima i tijelima - skulpturama; umjetnost oblikovanja volumena u prostoru.

Neki teoretičari umjetnosti, npr. Marcel Bačić, strogo razlikuju termine skulptura (lat. sculpere = sjeći, rezati) i plastika (grčki plassein = oblikovati) Kod skulpture praktično se radi o oduzimanju materijala od površine umjetničkog djela, npr. drveta kod rezbarenja, a kod plastike se radi o modeliranju materijala, npr. gline. Ovo značenje termina već implicira njihova etimologija .

Za razliku od slike koja ima samo dvije dimenzije (visinu i širinu), kip ima i treću – dubinu; kiparsko djelo se može osjetiti, odmjeriti, pa i "pročitati" dodirom ruke, tj. taktilno – opipati. Stoga kiparsko djelo promatramo drukčije nego sliku. Da bi smo ga sagledali u cjelini, valja ga vidjeti sa svih strana. Za razliku od slike koja ima samo jednu kompoziciju, kiparsko djelo sadrži toliko kompozicija, koliko ima kutova gledanja (svakim pomakom motrišta gledanja mijenja se odnos dijelova skulpture prema cjelini).

Zastanimo na trenutak i zapitajmo se koji su sve postupci potrebni da bi od drveta iz šume nastala skulptura izložena u prostoru. Razmislimo također o tome kojim se sve alatima kipari koriste prilikom obrade drva.

Građevinski tehničar, grafičar, slikar i skulptor Gustav Just, rođen je u Beču 1939.g. Slikar koji svojim slikama udiše radost. Pogotovo tamo gdje im daje osobne fusnote koje šaljivo podcrtavaju njegovu pažnju prema detaljima. Ali ne postoji ništa što Gustava karakterizira samo bolje nego kad sam kaže: "Čini mi se da je najvažnije u slikanju zadovoljstvo u njemu - manje rezultat nego radnja". Nekoliko slikarskih putovanja već ga je odvelo u Istanbul, Njemačku i Švicarsku. Glavni motiv, međutim, često ostaje njegov "voljeni" Beč i okolica. Stoga nije slučajno što je na svojim Internet stranicama sa javnošću podijelio upravo fotografije nastanka skulpture u drvetu voljenog austrijskog sveca, zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana. Ljubav prema izradi skulpture u drvetu počinje od 1957.g., a drvo je postalo i njegova profesionalna preokupacija. 1960. završio je tehničku škola za izradu namještaja / HTL Mödling, te 1964.g. viši odjel za drvnu tehnologiju / HTL Mödling radeći kao građevinski tehničar, dizajner namještaja i dizajna interijera. 1982.g. polaže majstorski ispit u stolarstvu, te postaje nastavnik na HTL Mödling u Austriji.

 

Izvor: www.gustavjust.at

Kip sv. Florijana u 'Muzeju za umjetnost i obrt' u Zagrebu

Nukleus zbirke 'Kiparstvo' Muzeja za umjetnost i obrt, Trg Republike Hrvatske 10 u Zagrebu, čini sakralno kiparstvo nastalo u periodu od petnaestog do dvadesetog stoljeća koje predstavlja najveći i najznačajniji fond te vrste u Hrvatskoj. Uz prvo otkupljeni fond kipova i oltara iz kasnogotičkog razdoblja, osobito su vrijedni oni artefakti nastali u baroknom razdoblju u kontinentalnoj Hrvatskoj. Rezbareni su u drvu, polikromirani i pozlaćeni. Svojim morfološko stilsko tipološkim karakteristikama u najvećem broju pripadaju srednjoeuropskom kiparskom krugu ponajviše istočnoalpskoj regiji iz koje su se u najvećoj mjeri slijevali utjecaji prema kontinentalnom dijelu Hrvatske. Kvalitetom izvedbe, tipološkom raznolikošću i rasponom ikonografske tematike, zbirka daje presjek cjelokupnog razvoja baroknog kiparstva kontinentalne Hrvatske.

Naziv zbirke

Kiparstvo

Inventarna oznaka

MUO-013819

Naslov predmeta

Sveti Florijan

Književni naziv

kip

Država nastanka

Mjesto nastanka nepoznato

Materijal izrade

Drvo • boja

Tehnika izrade

rezbarenje • bojenje (premazivanjem ili prodorom bojila)

Stoljeće nastanka

kraj 18. st. početak 19. st.

Dimenzije (v1xš1xd1)

170 × 55 × 45 cm

Opis predmeta

Vitki lik svetog Florijana stoji na niskom podnožju, frontalno, u kontrapostu, s glavom okrenutom prema desnom ramenu i licem u profilu. Desna, spuštena ruka sipala je vodu iz kabla na krov kućice koja stoji do svečeve noge, s plamenom na krovu. Lijeva je ruka držala zastavu. Odjeven je kao rimski vojnik - u oklop, kratki haljetak s cingulumom i visoke čizme.. Plašt prelazi preko grudi, a otraga pada niz leđa sve do podnožja i služi ujedno za pojačanje statičnosti kipa. Na glavi je šljem s perjanicama. Lice je pravilno; ravna nosa i duguljastih očiju, s brkovima i kratkom bradicom.

 

Izvor: repozitorij.muo.hr

Kip sv. Florijana iz 1771.g. - Osijek Donji grad

Iako je Osijek (njemački Essegg, madžarski Eszék) tek četvrti grad po veličini u Hrvatskoj, može se pohvaliti sa razvijenom sviješću za borbu protiv požara od najstarijih vremena. Na području današnjega Donjega grada u III. st. pr. Kr. bilo je utemeljeno ilirsko-keltsko naselje, koje su početkom I. st. osvojili Rimljani i ondje osnovali naselje utvrđeno i opasano zidinama, nazvano Mursa. U II. st. naselje je dobilo status kolonije (Colonia Aelia Mursa), a zatim je neko vrijeme bilo sjedište namjesnika Donje Panonije. Potkraj III. i u IV. st. bilo je važna utvrda na granici rimske države i sjedište zapovjednika dunavske flote. Budući da su sve rimske tvorevine uvijek težile prema ujednačenosti, gotovo je sigurno da su i u legionarskom logoru Murse djelovali organizirani vatrozaštitari po uzoru na grad Rim, čije se iskustvo primjenjivalo diljem rimske države. Iako je sa propašću Rimskog carstva propalo i organizirano vatrogastvo, koje se kao takvo pojavljuje tek u 19. st., jedan rimski vojnik ipak je preživio i ponosno stoji od 1771.g. ispred Vatrogasnog društva Donji grad u svojoj ulici, pokazujući kako je u Osijeku uvijek bila razvijena svijest za obranu od požara.

Sv. Florijan

U prvom statutu grada Osijeka sa kraja 17. stoljeća nalazimo odredbe o prevenciji od požara, kao i pisane protupožarne propise i zaštite od požara.

Osijek i njegov most u 17. stoljeću

Kako je u 18. i 19. st. vatrogastvo u gradu Osijeku bilo u rukama oblasti, odnosno 'gradske komune', kao što je to bilo u čitavoj Hrvatskoj, nije onda bilo ni govora o nekim sustavnim jedinstvenim zakonima, već su županije i pojedini gradovi sami izdavali svoje 'pravilnike' kako se općinstvo ima čuvati od požara. Tako je Austrijska monarhija, kao dobro uređena pravna država, uredila i izdala Uredbu protiv požara još daleke 1788. g koja je vrijedila i u istočnoj Hrvatskoj. Uredba je bila u skladu sa ostalim prosvjetiteljskim smjernicama cara Josipa II. te je tako naše područje zahvaćeno vatrogastvom ranije nego neka druga područja.

natpis na latinskom:
"Sv. Florijan moli za nas"

U prvom požarnom pravilniku grada Osijeka iz 1839. g. 'Feuerlöschordnung für die königl. Freistadt Essek' kojeg je izdala 'gradska komuna' govori se o sprečavanju požara dakle o preventivi. Stavlja se pozornost na način gradnje kuće, razne opasne okolnosti i razna paljenja, naglašava se brzo otkrivanje i javljanje o mjestu požara, efikasno gašenje od pripremljenih sprava do njihove uporabe. Tim pravilnikom htjelo se točno odrediti dužnosti građana za slučaj požara, kako će se očuvati od požara i kako imaju priteći u pomoć. Sam pravilnik ima 31 stranicu i pravno je ogledalo organizirane gradske protupožarne službe bez profesionalnih osoba.

Propisnik o gašenju vatre iz 1839.g.
za slobodni kraljevski grad Osijek

Odredbe ovog propisnika mogle su zaista biti učinkovite da je bila neka organizacija, odnosno da se je građanstvo iz vlastite pobude ili uviđavnosti htjelo koristiti tim propisnikom. Staleške razlike, raštrkanost grada, vojna uprava, opći nehaj za napretkom bili su uzroci, da je taj pravilnik ostao samo na papiru, a u praksi se nije vršio. Glavni uzrok biti će ipak, jer 'gradska komuna' nije tako reći raspolagala sa nikakvim spravama. Sprave za gašenje bile su tako jednostavne i oskudne, a uz to smještene po svim dijelovima grada, da je trebalo uvijek dosta vremena kako bi se to sve organiziralo, budući se Osijek sastojao od Gornjega grada, Donjega grada i Tvrđe, 1786. odlukom Josipa II. ujedinjenih u jedinstveni grad, te Novoga grada i Retfale (priključene 1947.).

"Doprinosima građana obnovilo
Dobrovoljno vatrogasno društvo Osijek Donji grad  1936"

U takvim prilikama našao se je ipak jedan čovjek, kojemu je dobrobit građanstva ležala na srcu, a to je I. F. Wawerka, koji je svojim pisanjem u 'Lokalblattu' pozivao građanstvo na osnivanje 'Građanskog vatrogasnog društva' po uzoru na vatrogasno društvo u Augsburgu. Prvi takav pokušaj bio je 1865.g. kada se osnovalo 'Gombalačko društvo' (gimnastičko), koje je imalo zadaću pored vježbanja i drugog plemenitog odgoja mladeži, svoje članove vježbati za vatrogasnu službu. U jednom članku 'Lokalblatta' od 4. 7. 1866.g. Wawerka oštro kritizira rad 'grad. komune' te među ostalim ističe kao neophodnu potrebu i prvu dužnost gradske uprave, nabavu vatrogasnih rekvizita i ustrojstvo „dobro organiziranog dobrovoljnog ili dapače plaćenog vatrogastva“.

"Obnovila Županija Osječko baranjska 1996.g.'"

Prolazile su godine, požari su bili učestali, nered u organizaciji je i dalje vladao, dok nije došla i 1872. godina kada se je nekolicina uglednijih građana sastala 30. lipnja na dogovor radi osnutka Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Osijeku. Dana 20. listopada 1872.g. održala se prva glavna skupština na kojoj je bilo prisutno preko 150 djelatnih članova vatrogasaca na kojoj su ranije donesena pravila bila upotpunjena, a društvo se prozvalo 'Freiwilliger Turn – und Feuerwehrverein in Esseg', čime je udaren temelj današnjem vatrogastvu u Gornjem gradu.

DVD Osijek Donji grad

Građani Donjeg i Novog grada bili su u tom društvu brojno zastupljeni, te su marljivo pohađali vježbe, koje su se održavale u Gornjem gradu u vojnom skladištu sijena kraj Pukovnijskog vrta. Taj zajednički rad trajao je neprestano od god. 1872. do početka 1875. Iz praktičnih razloga bilo je to novoosnovano društvo razdijeljeno u dva kotara, odnosno u I. II. Kotar. Zapovjednik I. kotara bio je Josip Uhl, a zapovjednik II. Kotara Franjo Schmidt ml. Iz Donjeg grada.

Budući su se vatrogasne vježbe održavale u Gornjem gradu članovi iz Donjeg i Novog grada morali su ići pješice te se kasno noću vraćati svojim kućama. Ako je tko izostao sa vježbi, koje su bile česte, morao je platiti globu od 10 novčića. To je mnogima bilo naporno a i dozlogrdilo im je, te su počeli izostajati.

današnji penjački toranj

Sprave i oprema koja je bila na raspolaganju u Donjem gradu, bila je veoma oskudna i manjkava, jer su sve bolje sprave bile smještene u Gornjem gradu. Kada bi izbio požar u Donjem ili Novom gradu bili su donjogradski vatrogasci sami na požarištu gdje nisu mogli puno učiniti. Dok su gornjogradski vatrogasci na fijakerima stigli i svoje sprave lošim putevima dopremili u Donji grad, bilo bi prekasno. Ovaj zajednički rad u jednom društvu bio je veoma nepraktičan, te prava svrha nije mogla polučiti učinka radi udaljenosti Gornjega od Donjeg grada.

Stoga se skupina uglednih građana Donjeg i Novog grada okupila se 28.02.1875. g. u stanu zapovjednika II. kotara Franje Schmita ml. Kako bi raspravili taj problem. Odlučili su kako se mora energično poraditi na osnivanju samostalnog vatrogasnog društva u Donjem gradu, jer je to u interesu tog dijela grada.

Cvjetkova ulica 12

U dvorištu zgrade iza kipa sv. Florijana podignutog davne 1771.g. smjestio se Vatrogasni dom sa penjačkim tornjem za vježbanje, koji je zamijenio penjački zid (Steigerwand) napravljen od dasaka na kojem su vježbali penjači. Hodne vježbe i vježbe sa štrcaljkom tzv. 'Beerovom štrcaljkom', održavale su se na vojnom vježbalištu, na mjestu današnjeg parka pred bolnicom.

Vatrogasni dom nalazi se u Cvjekovoj ulici 12, odnosno u Florijanovoj ulici (Flos, flores, f. = cvijet) kako ga „po domaćem“ tu od milja zovu sv. Cvjetko. Spomenik je nekoliko puta bio obnavljan, za čiju su obnovu svesrdno pomagali građani grada koji jako štuju svojeg sveca. Stoga nije nikakvo čudo da su i ulicu prozvali po njemu, a i vatrogasni dom smjestili u njegovoj blizini.

spomen-karta za prikupljanje priloga za kip sv. Florijana

„Već kod osnutka društva uzet je kao društveni zaštitnik (patron) Sv. Florijan. Redovito svake godine na 4. svibnja proslavio se je taj dan dolično. U predvečerje toga dana priredila bi se uvijek bakljada do kipa Sv. Florijana na raskršću ulica Cvjetkove ulice i Široke ulice. Putem bi se povorka zaustavila pred stanom nadzapovjednika, te bi njemu najprije iskazala počast. Na sam dan Sv. Cvjetka prisustvovalo bi društvo korporativno sa glazbom sv. misi u Dolnjogradskoj župnoj crkvi a po tom bi se pošlo na trg ili spremište, gdje bi se obavilo odlikovanje dugogodišnjih članova, i to za 10, 15, 20 i 25 godina službovanja. Poslije tog službenog dijela svečanosti slijedila bi društvena veselica, u kojoj gostioni. Bratska društva iz Novog i Gornjeg grada, kao i iz Retfale bila su često puta kao gosti pozvani. Ove su se proslave prema financijalnim prilikama držale sad skromnije, sad sa većim sjajem.“ (Spomenica o pedesetgodišnjem obstanku dobrov. vatrogasnog društva u Osijeku Donjem gradu 1875 – 1925., str. 151-152).

vatrogasci ispred kipa

Potporu o osamostaljenju donjogradskom vatrogasnom društvu dalo je i gradsko poglavarstvo, koje je pozvalo društva kako u Gornjem tako i u Donjem gradu da svako posebno podnese svoje molbe za potporu te je time vatrogasno društvo Donji grad prvi put zvanično stupilo u javnost.

Društvenom pisaru povjereno je da sastavi nova društvena pravila, sastavljeni nacrt pravila usvojila je prva glavna skupština održana 01.08.1875. g., a 05.10.1875. zapovjednik II. kotara podnio je poglavarstvu opširnu predstavku i obrazloženje o potrebi osnutka vatrogasnog društva i naveo razloge zbog kojih su se donjograđani odvojili od gornjograđana. S predstavkom je podnio i društvena pravila na odobrenje. Gradsko poglavarstvo odmah je predstavku i pravila proslijedilo Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu s toplom preporukom i izvješćem. Mjesec dana kasnije stigla su potvrđena pravila. Rješenjem Kraljevske zemaljske vlade od 02.11. 1875. g. pod brojem 20. 942, nastalo je dobrovoljno vatrogasno društvo Osijek – Donji grad.

Sv, Florijan
Osijek Donji grad

Pil sv. Florijana u parku Cintor u Legradu

Pil svetog Florijana nalazi se nekoliko stotina metara izvan glavnog središta Legrada, naselja smještenog na utoku rijeke Mure u Dravu. Legrad je zbog svojeg strateškog položaja bio značajno trgovačko i cehovsko središte, sve do početka 20. stoljeća. Iako su pronađeni i pretpovijesni nalazi koji svjedoče o dugoj tradiciji naseljavanja na tom području, tek se u 18. stoljeću Legrad razvija u značajnije naselje i tada se formira i prostrani gradski trg s profanim i sakralnim sadržajima među kojima se ističe župna crkva Presvetog Trojstva koja je ujedno i jedan od najvrjednijih podravskih baroknih spomenika.

crkva Presvetog Trojstva u Legradu

To je jednobrodna građevina, opremljena zanimljivim zidnim slikama, kasnobarokno-klasicističkim oltarima i propovjedaonicom. Ispred crkve je, u parku na glavnome trgu, grupa pet baroknih pilova iz 18. stoljeća sa središnjim kužnim pilom svetoga Trojstva. Prema zapisima u kanonskim vizitacijama saznaje se da je vizitator, zagrebački kanonik Ivan Mužinić, 5. svibnja 1716. godine boravio u Legradu i tada je zapisao da je još 1712. godine upravo na mjestu današnjeg trga podignuta nova župna crkva Presvetog Trojstva.

park na glavnom trgu ispred crkve

Crkva je tijekom 18. stoljeća više put uređivana i popravljana, jer je najprije bila drvena, što je pogodovalo njezinom slabom održavanju. Današnji izgled župna crkva dobila je oko 1780-ih. Zanimljivo je da je prije izmještanja na prostor glavnog trga župna crkva bila na drugom mjestu, koje je pak često ugrožavala poplavna voda rijeke Drave. Nakon njezina propadanja, tu je prvo izgrađena drvena kapela sv. Nikole koja je također vrlo brzo uništena. Upravo se na tom mjestu, u prilično velikom javnom parku prema kojem vode četiri ulice, danas nalazi pil svetog Florijana.

pil sv. Florijana

Izbor svetog Florijana za sveca kojemu je posvećen javni pil u Legradu nije bio slučajan, jer su požari i poplave u Legradu bili vrlo česta pojava tijekom 17. i 18. stoljeća. U krajevima koji su često u povijesti bili harani požarima, posebice seoskim područjima, gdje je arhitektura bila pretežno drvena te su stoga požari bili velikih razmjera, javlja se obožavanje sv. Florijana, zaštitnika od požara. Njegovi prikazi učestali su od kraja 15. stoljeća na cijelom području srednje Europe, posebice na području Austrije i Češke. I kod nas se, sve do danas, na prostoru Međimurja, Hrvatskog zagorja, Podravine i Slavonije zadržao velik broj kipova toga sveca. U 18. je stoljeću čak izmijenjen i sam tok rijeke Drave, a naselje se nekoliko puta moralo obnavljati uslijed česte gradnje u drvetu. Stoga je razumljivo da su stanovnici mjesta željeli podići kip svecu kojem bi se mogli utjecati za obranu i zaštitu od tih prirodnih nedaća.

Spomenik svetog Florijana načinjen je od mekog vapnenačkog kamena, a sastoji se od: arhitektonskih dijelova postolja nad kojim se uzdiže stub, te skulpturalnih dijelova (skulptura svetog Florijana na vrhu stuba, a niže lijevo i desno na postolju jesu skulpture sv. Ivana Nepomuka i sv. Josipa). Točno mjesto izvornog postavljanja pila nije poznato, kao ni je li pil ranije imao kakvu nisku željeznu ogradu. Na fotografijama iz 1960-ih vidljivo je da je pil već u to vrijeme bio u dosta lošem stanju, a uokolo njega podignuta je improvizirana ograda od drveta i žice koja je mogla zamijeniti raniju. Postolje pila sačinjeno je iz dva dijela. Donji je dio pravokutnog oblika, nalik na oltarnu menzu, s profiliranim vijencem i bazom koja stoji na jednostavnoj kamenoj pravokutnoj podlozi.

Gornji dio sastoji se iz središnjeg blago istaknutog pravokutnog i dva bočna dijela, skošenih stranica. S prednje strane pila vanjski bridovi tih skošenih stranica ukrašeni su volutama koje se povijaju u pravokutni meandar. Iako je površina ovih dvaju bočnih dijelova dosta oštećena, još su uvijek djelomično vidljivi tragovi ugrebenih brojeva koji potvrđuju dataciju nastanka pila 1735. godine.

Središnji dio gornjeg postolja s prednje strane ukrašen je izbočenim reljefom koji je također dosta oštećen, no prema sačuvanim tragovima može se pretpostaviti da je prikazivao sunce sa zrakama ili motiv srca Isusovog u kaležu, također okruženog zrakama. Gornji dio postolja zaključen je bogatim profilom vijenca na koji su postavljene baze skulptura. Baze skulptura iznad postolja jednako su oblikovane istaknutim profilima, s tim da je središnja nešto veća od bočnih. Na središnjoj stoji visoki stup sa skulpturom svetog Florijana, dok su na bočnim bazama skulpture sv. Ivana Nepomuka i sv. Josipa.

park Cintor u Legradu

Stup je ukrašen ornamentalnim motivom usječenih kanelira koje pri vrhu i dnu završavaju polukružnim elementom. Na svakoj od četiri stranice stupa po tri su kanelire. U gornjem dijelu stupa zaobljeni je profil sa po tri ukrasna, polu kružno zaključena elementa na svakoj od stranica. Kapitel je nizak i zaključen je istaknutim profilom ispod kojeg su ovuli i stilizirane rustikalne volute oblikovane na samim uglovima. Sveti Florijan stoji frontalno, oslonjen na koplje sa zastavom, gledajući ispred sebe. Nažalost, na originalnom kipu lice sveca vrlo je oštećeno stoga nisu prepoznatljivi nikakvi elementi oblikovanja očiju, nosa, usta i same kamene površine. Obučen je u odjeću rimskog vojnika, s čizmama do koljena, a na glavi ima metalnu kacigu. U desnoj ruci drži posudu iz koje voda teče na zapaljenu zgradu.

sv. Florijan, stari kip

Lijevo od svetog Florijana skulptura je svetog Ivana Nepomuka. Kult toga sveca raširio se tijekom 17. stoljeća u cijeloj središnjoj Europi, a 1729. godine službeno je priznat kao branitelj Crkve. Poznat je kao zaštitnik mostova, zagovornik protiv poplava i zaštitnik ispovjedne tajne. Na legradskom pilu svetac je prikazan u stojećem stavu, s blago povinutim lijevim koljenom. Odjeven je u haljinu, roketu i debeli kratki plašt. Draperija odjeće smirena je i nabrana u veće nabore. U lijevoj ruci sveca je biret kapa. Desnom rukom drži raspelo, oslonjeno na njegovo desno rame i položeno preko prsa. I sama glava sveca je usmjerena prema raspelu. Lice je prilično oštećeno tako da nisu vidljivi detalji. Kosa mu je duga, valovita i začešljana unazad. Na glavi sveca je kružna metalna aureola sa zvijezdama.

sv. Ivan Nepomuk, stari kip

S desne strane pila stoji Sveti Josip na profiliranoj bazi. Oslonjen je na lijevu nogu, dok mu je desna blago povijena u koljenu. Obučen je u dugačku halju, s naglašenom, gotovo oštro oblikovanom draperijom. Lijevom rukom drži malo dijete, čija glava, kao i glava sveca, nedostaje. Na slikama iz 1960. godine, koje su snimljene dok je skulptura još bila čitava, vidljivo je da svetac gleda prema djetetu, a u desnoj ruci drži neki predmet.

sv. Josip, stari kip

Konzervatorsko-restauratorska istraživanja legradskog pila

Stanje pila prije restauracije bilo je prilično loše. Nedostajali su dijelovi arhitektonskih i skulpturalnih elemenata, kamene površine bile su oštećene uslijed štetnog djelovanja atmosferilija, a najviše su stradala lica skulptura čija je površina postala gotovo neprepoznatljiva. Veće površine kamena bile su zahvaćene mahovinom i lišajevima, koje su se ljuskale ili su pak erodirale. Metalni dijelovi (kaciga svetog Florijana, aureola sa zvjezdicama na glavi svetog Ivana Nepomuka, zatege na podnožju pila) tijekom vremena korodirali su, ili su u većoj mjeri bili oštećeni. Postolje pila i podloga na koju su postavljeni bili su raspucani, a vidljivi su bili i tragovi višekratnih neprimjerenih popravaka cementnom glazurom, betonom i opekama. Takvo stanje bilo je povodom početka konzervatorskih i restauratorskih istraživanja 2008. godine, koja su obuhvatila povijesno-umjetničku analizu i istraživanja relevantne literature, pregled stanja spomenika, dokumentaciju oštećenja kamene plastike, metalnih dijelova te sačuvanosti obojenja, laboratorijske analize, izradu fotodokumentacije zatečenog stanja pila i njegovih kamenih i metalnih elemenata te arhitektonski snimak.

prije restauracije

Rezultati istraživanja pokazali su da je pil izrađen od vapnenačkog pješčenjaka koji je srodan kamenu tipa vinicit iz okolice Varaždina. Utvrđena je izrazito štetna koncentracija klorida u donjem dijelu spomenika, određen je sastav vapnene žbuke, kao i vrste sačuvanih pigmenata na kamenim elementima. Iako je pil bio bojan u više navrata, pronađeni ostaci korištenih pigmenata nisu bili dovoljni za cjelovitu rekonstrukciju obojenja svih elemenata stoga je na novim kipovima prezentirana očišćena kamena površina. Ipak se, prema sačuvanim ostacima, može barem zaključiti da je praćena uobičajena paleta boja kod svakog od prikazanih svetaca. Tako je primjerice halja svetog Josipa bojana smeđe, a rub čipke na roketi svetog Ivana Nepomuka žutim okerom. Plašt svetog Florijana bio je obojen crveno, njegov barjak crveno i smeđe, čizme tamnijim žutim okerom, dok je na građevini u plamenu uz svečevu desnu nogu pronađen bijeli pigment. Boja je bila vrlo važan element pila, jer se nije upotrebljavala samo kao ukras nego i kao određena vrsta zaštite od atmosferilija. Često je, pri obnovama te zbog korištenja uljane boje i raznih lakova, došlo do nepovratnog oštećenja kamenih dijelova pila i izgubljeni su pojedini fino obrađeni oblici.

Nakon restauracije pilova, stari kipovi zamijenjeni su novima, te je pil u ljeto 2015. godine vraćen u park. Radove je izvodio Hrvatski restauratorski zavod, a financiralo je Ministarstvo kulture i Općina Legrad. Istraživanja provedena na legradskom pilu pokazala su da je stručna intervencija bila nužna. Ona je uključivala najprije demontažu, a odmah potom i restauratorske zahvate na najoštećenijim dijelovima skulpturama svetaca koji su zahtijevali najveći angažman i vještinu restauratora zbog stupnja oštećenja karakterističnih dijelova glave, posebice lica. Stari kipovi iz legradskog parka Cintor preneseni su privremeno u Vijećnicu Općine, gdje su trenutno smješteni do trajne pohrane u jednoj od muzejskih ustanova. Blagoslov novih kipova bio je u svibnju, povodom blagdana Svetog Florijana.

U nedjelju, 8. svibnja 2016. godine održana je Sveta misa povodom dana zaštitnika vatrogasaca Svetog Florijana, koji je zbog proslave prebačen sa 4. svibnja. Na misi su prisustvovali pripadnici DVD Legrad. Nakon mise otišlo se do obnovljenog pila Svetog Florijana u parku Cintor u Legradu, gdje je blagoslov pila predmolio velečasni Marijan Horvat, župnik župe Presvetog Trojstva u Legradu. Tom prilikom vatrogasci su se pomolili svome zaštitniku kako bi imali što manje intervencija prilikom požara i ostalih nesreća.

Tipologija i osobitosti legradskog svetog Florijana

Pil svetog Florijana pripada skupini pilova sa slobodnom plastikom. Pri njegovom oblikovanju korištena je standardna kompozicija vertikalno akcentiranog stupa s glavnom skulpturom kojoj je spomenik i posvećen, te dvije bočne skulpture svetaca čije su baze postavljene na razvijeno podnožje.

prednja strana pila

Valja naglasiti da su stražnje strane sve tri skulpture oblikovane vrlo jednostavno, gotovo bez karakterističnih detalja. Može se stoga pretpostaviti da je izvorno pil bio smješten ispred nekog objekta, možda i same kapele svetog Nikole koja je bila sagrađena na mjestu današnjeg parka, i da njegova stražnja strana nije bila izložena pogledima. Također je moguće da je ovaj pil koji je izrađen 1735. godine, na današnju poziciju kasnije premješten i iz nekog drugog mjesta ili grada, jer se u kanonskim vizitacijama za Legrad iz 1768. godine još uvijek ne spominje nikakva javna plastika osim tri križa.

stražnja strana pila

Općenito gledajući, legradski se Florijan ubraja među starije sačuvane kipove tog sveca na prostoru uz rijeke Muru i Dravu. Ta je činjenica možda najvjerojatnija upravo stoga što su kipovi svetog Florijana češće izrađivani u drvetu nego u kamenu, pa je do danas ostao njihov razmjerno mali broj. Nalazimo ih primjerice prema sjeveru Hrvatske u Štrigovi, Prelogu, Kelemenu, Petrijancu, Novoj Vesi Petrijanečkoj, Murskom Središću, ili pak niže, prema jugoistoku, u Donjem Vidovcu i Križevcima. Ti spomenici skromnije izvedbe, pokazuju retardaciju kasnobaroknog stila i rustikalnost kraja 18. i cijelog 19. stoljeća te, za razliku od legradskog, nisu oblikovani kao skupina skulptura već samostalni prikaz svetog Florijana na stupu postavljenom na postolje.

Svakako je zanimljiva i činjenica da se uz svetog Florijana na pilu kao druga bočna figura javlja lik svetog Ivana Nepomuka, jer je prikazivanje toga sveca i njegovo postavljanje na legradski pil već 1735. godine vrlo rano za naše krajeve, što upućuje na korištenje predloška ili upoznatost naručioca s aktualnim promjenama. Pilove posvećene svetom Ivanu Nepomuku nalazimo u Koprivnici (1747. godina), a potom i u Velikom Bukovcu (1767. godina), no za skulpturu s legradskog pila svetog Florijana najznačajniji je upravo lik Ivana Nepomuka koji je dio grupe pet pilova postavljenih ispred legradske župne crkve. Te dvije skulpture pokazuju vrlo bliske elemente obrade i načina prikaza, s tim da je skulptura u parku na glavnom gradskom trgu nastala nešto kasnije i jače odražava klasicizam kraja 18. stoljeća.

sv. Ivan Nepomuk

Govoreći o legradskom pilu, valja naglasiti da on u skladu s vremenom nastanka pokazuje stilske oznake kasnog baroka, ali pojedini njegovi elementi, poput oštrine odjeće svetaca, stilizacije, mirnoće postava, kao i motivi korišteni prilikom oblikovanja arhitektonskih dijelova (primjerice kanelire i kapitel središnjeg stuba) teže kasnobaroknom klasicizmu. Ovo kiparsko ostvarenje, iako razmjerno jednostavne i pomalo rustikalne izvedbe, svakako je kvalitetnije i minucioznije od nabrojenih komparativnih primjera koje nalazimo u blizini, što ipak nije dovoljno da bismo ga svrstali među uspješnija umjetnička kamenoklesarska ostvarenja sredine 18. stoljeća na prostoru sjeverozapadne Hrvatske. No, tijekom posljednjih stoljeća sama prisutnost tog pila i utjecanje puka zaštiti svetog Florijana postali su sastavni dio sadržaja legradske lokalne sredine. Nenametljiv veličinom i oblikom, stopio se s mjesnim pejzažom i podsjeća na davne događaje i nedaće (požare, epidemije, poplave) koje su proživljavali stanovnici uz Dravu.

Sv. Florijan, zaštitnik od požara

Izvor:

K. Majer, Pil svetog Florijana u Legradu, Kaj:časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Vol.43 (212) No. 1-2, 2010., str.119-134.

Općina Legrad:

Kipovi iz parka Cintor

Blagoslovljen kip sv. Florijana

Fotografije: N. Turkalj