Kapela sv. Florijana u Florijanovcu - Klanjec

Kapela sv. Florijana, u Florijanovcu iznad Klanjca, zavjetna je kapela Klanjčana koji ovog sveca slave kao svoga zaštitnika.

oltarna slika sv. Florijana iz 1837.g.,
prikaz sveca iznad grada Klanjca u plamenu

Kapela se prvi put spominje prilikom kanonske vizitacije arhiđakona 1690. godine, u opisu pohoda iz 1691. Kapela je bila zidana i imala je boltu. Budući da je radi svoje malenosti u kapelu stalo tek nekoliko ljudi, sa svake strane imala je po jedan veliki prozor, kroz koji su ljudi sudjelovali na sv. misi. Oltar kapele bio je zidan, s drvenim retablom, a na sredini je kip sv. Florijana koji drži vrč vode. Misa se u kapeli služila na blagdan sv. Florijana i u osmini Tijelova, a za kapelu je brinuo Mihael Vogić.

zavjetna kapela Klanjčana iz 1742.g.
prije temeljite obnove

kapela s. Florijana poslije obnove

kipić sv. Florijana u niši tornja kapele

darovala Vatrogasna zajednica KZŽ
svibanj 2018.g.

Sadašnja kapela izgrađena je iz temelja 1742. godine. Jednobrodna kapela s trostranim svetištem ima zvonik ugrađen u glavno pročelje. Zvonik je otvoren arkadama u prizemlju, a gornji katovi zvonika manjim prozorima. S južne strane je dograđena sakristija, a nad ulazom u kapelu je manji drveni kor za zbor. Na koru su postojale i manje orgulje a svirala orgulja bila su ugrađena u ogradu kora. Unutrašnjost kapele prvotno je oličena bijelom bojom, a 1803.g. izveden je klasicističkim zidnim oslikom koji sadrži mramorizaciju, prikaze svetaca u medaljonima te šablonsku dekoraciju, što je otkriveno preciznim restauratorskim istraživanjem.

iza kapele se u pozadini vidi Križni put

Kapela je temeljito obnovljena 1899. kada je stariji oslik prekriven današnjim freskama slikara Sikošeka iz Brežica koje su danas u vrlo lošem stanju. Toranj kapele je također bez limenog krova, pokrit samo tankom betonskom dekom. Započeti su radovi na nužnoj sanaciji i restauratorskom istraživanju, kako bi se kapela mogla stručno i kvalitetno obnoviti.

unutrašnjost kapele sv. Florijana 

kip sv. Florijana F. Stuflessera

Godine 1933. slavila se 1900-ta godišnjica Isusove smrti na križu na Kalvariji, i na spomen te godišnjice građani Klanjca odlučili su podignuti Križni put na brdašcu kod kapele (lat. Via crucis ili Via Dolorosa), odnosno postaje na kojima se Isus, idući na Golgotu, zaustavljao kao trajno obilježje na tu svetu godinu.

Križni put sa razglednice 1935.g.

Za tu svrhu poklonio je Stjepan Iveković svoje zemljište koje se uzdiže od kapele sv. Florijana prema jugu. U župnom arhivu u Klanjcu čuva se darovnica Stjepana Ivekovića datirana 30. ožujak 1934. (A-III-Miscelanija). Interesantni su uvjeti pod kojima S. Iveković daruje zemljište. Tako u prvoj točki osim veličine i namjenu poklonjenog zemljišta spominje i zabranu: «da se na postajama Križnog puta urezuju čija imena». U drugoj točki dozvoljava se da rkt župa Klanjec održava na tom prostoru bez pitanja vlasnika sve svete obrede «ali za vrijeme crkvenih obreda nema nitko pravo na istom zemljištu postavljati šatore, stolove ili voditi bilo kakvu trgovinu bez sporazuma s vlasnikom». Nacrt za postaje križnog puta zamislio je i nacrtao fra Elektro Maruzzi, a stupove od cementa (betona) načinio je Marcel Novak. (Lib. Memor. II)

Križni put

Prva postaja križnog puta

Na oltaru Kalvarije, na vrhu brda, koji ujedno služi i kao XII. postaja križnog puta (Isusa razapinju na križ), podno križa stoji natpis koji govori o razlogu njezine izgradnje: 'U spomen 1900-te godišnjice smrti Isusa Krista Spasitelja svijeta podigoše ovaj križni put pobožni vjernici iz župe klanječke dobrovoljnim prinosima 1933 – 1935'.

XII. postaja križnog puta -
Isusa razapinju na križ

natpis na XII. postaji u spomen 1900-te godišnjce

(Izvor: klanjec.hr)

Vatrogasna diploma nekadašnjeg DVD-a 'Sveti Duh' u Zagrebu

Još je davno u starom Rimskom carstvu Marko Tulije Ciceron, rimski govornik, ustvrdio: „Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine“. Jedan od najvažnijih izvora za proučavanje povijesti svakako su povijesni dokumenti, koji zbog svoje originalnosti zaslužuju pozornost svakoga od nas, jer nam kao nijemi „svjedok vremena“ postaju ciceronovskim jezikom rečeno „glasnici starine“. Pred nama se nalazi 'Diploma' nekadašnjeg Dobrovoljnog vatrogasnog društva Sveti Duh u Zagrebu iz koje se puno toga može iščitati.

vatrogasna 'Diploma' DVD-a 'Sveti Duh'

Dobrovoljno vatrogasno društvo uzvišenog imena 'Sveti Duh', danas Črnomerec, osnovano je davne 1933. godine na području zapadnog dijela grada Zagreba na prostoru današnjeg Sv. Duha. Iako Črnomerec kao gradska četvrt u samoupravnom ustrojstvu Grada Zagreba obuhvaća u svojem imenu više gradskih naselja na obroncima Medvednice, tako i Sv. Duh kao takav jer se Zagreb širio, stoga današnji naziv sadržajno odgovara, ali iz vjerničke nostalgije možemo konstatirati kako je nekadašnji naziv bio i više nego interesantan. Svakako, vatrogasno društvo opravdava uzvišenost imena treće božanske osobe Presvetog Trojstva budući da vatrogastvo u svojoj biti ima pomaganje i služenje drugima u nevolji, analogno služenju božanskih osoba u samom Trojstvu. Časno zanimanje, zaslužuje i časno ime (lat. nomen est omen – 'ime je znak').

sv. Florijan na vatrogasnoj 'Diplomi'

Danas je Sv. Duh naziv za brdovitu ulicu na Črnomercu koja povezuje Ilicu i Lukšiće, a poznata je i po tome što se u njoj nalazi Klinička bolnica Sveti Duh i župa i svetište sv. Antuna Padovanskog, dok je u prošlosti bilo poznato i po dobro opremljenom i uvježbanom DVD-u Sveti Duh. Godine 1965. zbog urbanizacije Grada Zagreba odlučeno je da se na mjestu tadašnjeg vatrogasnog doma sagrade stambene zgrade, stoga je društvo „privremeno“ preseljeno u Ilicu 259, koje je i do danas ostalo sjedište Društva.

članska iskaznica DVD-a 'Sveti Duh'

Na vatrogasnoj 'Diplomi' sa lijeve strane možemo vidjeti župnu crkvu sv. Antuna čija gradnja je započela 1931. godine, dvije godine prije utemeljenja DVD-a, kada se slavila 700-ta obljetnica smrti Padovanskog Sveca. Gradnja crkve dovršena je 1934. godine, dok je župa osnovana 1. siječnja 1932.g. Crkvu je blagoslovio 8. prosinca 1934. godine dr. Antun Bauer, zagrebački nadbiskup, a prvu svetu misu istoga dana slavio je blaženi Alojzije Stepinac. Interesantno je za primijetiti sa koliko je preciznosti na 'Diplomi' nacrtana vjerno crkva sa kapelicom Svetoga križa u sklopu svetišta.

crkva sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu

Hrvatska je u vrijeme podjeljivanja 'Diplome' potpadala pod državno uređenje Kraljevine Jugoslavije (1929. – 1941.) koji je pod svoju kontrolu stavio najbrojniju, najhumaniju i u narodu najpopularniju organizaciju – vatrogasna društva. Pod izlikom da pomaže i razvija vatrogastvo, Kraljevina Jugoslavija donosi Zakon o organizaciji vatrogastva, koji stupa na snagu 15. srpnja 1933. godine, a s kojim su vatrogasne organizacije iako dobile svoj pravni status, ograničene su im slobode i inicijative. Cjelokupno vatrogastvo bilo je podčinjeno vrhovnom predstavniku i vođi Vatrogasnom savezu u Beogradu, te stavljeno pod nadležnost Ministarstva za tjelesni odgoj naroda, dok je kao pokrovitelj nametnuti kraljević Tomislav. Dobrovoljna vatrogasna društva mijenjaju ime u četa. U međuvremenu i Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica mijenja ime u Vatrogasna zajednica Savske banovine; ali koja se nije mogla pomiriti sa novonastalom situacijom, te je na svojoj skupštini 1936.g. zahtijevala povratak imena društvo umjesto čete, uz zaključak da hrvatsko vatrogastvo, kao sastavni dio hrvatskog naroda, ulazi u borbu za oživotvorenje narodne slobode. Donosi se i zaključak da se u vježbovniku svi nazivi i zapovijedi mijenjaju na hrvatski jezik, da se na odore vrati hrvatski grb, te da na vatrogasnom barjaku na jednoj strani bude slika Sv. Florijana, a na drugoj vatrogasni znak s imenom društva. Kako vidimo na 'Diplomi Sv. Duha' nalazi se natpis: 'Dobrovoljno vatrogasno društvo' (ne četa!) sa hrvatskim grbom i vatrogasnim pozdravom: 'Pomoz Bog!', dok je na desnoj strani prikazan sv. Florijan kako gasi vatru zgrade u plamenu. U slikovitom prikazu je snažno izraženo i vatrogasno geslo: 'Vatru gasi, brata spasi!', pri čemu se bratom smatra svaki bližnji tko je potrebit pomoći (vatrogasac spašava djevojku).

model kacige toga vremena prikazan je na grbu Kraljevine Jugoslavije

U povodu šezdesete obljetnice Zajednice otkriva se 1937.g. spomenik ocu vatrogastva Gjuri Deželiću u Zagrebu, a na vatrogasnom skupu u prisutnosti 17 000 vatrogasaca donosi se rezolucija od strane Vatrogasne zajednice Savske banovine u kojoj se traži raskid Zajednice sa Vatrogasnim savezom Kraljevine Jugoslavije, te skidanje vatrogasnih odora Kraljevine. Na 'Diplomi' su vatrogasci prikazani u vatrogasnim odorama i kacigama Kraljevine Jugoslavije.

vatrogasna četa u odori Kraljevine Jugoslavije,
 Borongaj, 1933.g.

Zanimljivo je na 'Diplomi' za primijetiti vatrogasnu opremu sa kojom raspolažu vatrogasci toga vremena: auto-ljestvu, motornu pumpu, stare bakrene mlaznice, mehaničke dvostruke klizne ljestve, ljestve kukače, cijevi namotane na vitlo, kacige sa štitnikom za vrat, penjačko uže preko ramena, opasač sa vatrogasnom sjekirom…, koja stvarno pokazuje dobru opremljenost društva, a kako vidimo po intervenciji gašenja i njihovu brojnost te osposobljenost.

Mehaničke drvene klizne ljestve u dva dijela koja se mogu produžiti, bile su opremljene upravljačkim kotačem, kočnicom kotača, opružnim ležajem i uređajem za niveliranje; te su obično bile duge 10 do 15 metara. Na slici ih nalazimo rastegnute i naslonjene na zapaljenu zgradu sa trojicom vatrogasaca koji ih poslužuju, a također i polegnute na kamion (auto-ljestva) za prijevoz, čije kotače možemo vidjeti iza kamiona. Najpoznatije mehaničke klizne ljestve bile su Magirus tip E00 od 10 m i tip 10C od 15 m, tvrtke koja je još 1866. godine počela proizvoditi vatrogasna vozila noseći reputaciju visokih tehničkih standarda, osobito izumivši okretne ljestve – Magirus Leiter, ugrađene na podvozju kamiona legendarnog modela iz 1924.g., poznatijeg kao Magirus DL 24. Ugradbom u podvozje dobilo se brže stavljanje ljestvi u funkciju jer se nisu morale skidati sa kamiona na čije podvozje su bile samo naslonjene i koji je služio samo za njihov prijevoz. Iako su na 'Diplomi' prikazane ljestve na kamionu prije Magirusovog modela DL 24 to je svakako bilo za ono vrijeme vrlo napredno.

Magirus mehaničke klizne ljestve

slični model vatrogasne auto-ljestve kao na 'Diplomi', Njemački vatrogasci

prijevoz mehaničkih kliznih ljestvi, Njemački vatrogasci

vatrogasna pumpa sa plosnatim spremnikom, kakva je na 'Diplomi'

staro vatrogasno crijevo

Kao dokaz dobre opremljenosti dobrovoljnog društva Sveti Duh nalazimo i podatak da je grad Zagreb za gradsku stražu u Savskoj cesti, koja je bila prva Stalna vatrogasna profesionalna momčad, 1919.g. nabavio dvije autoštrcaljke marke „Steyer“ i jedne ljestve tipa „Magirus“. Dakle, iste takve.

Profesionalni vatrogasci s opremom. Zagreb, 1922.g.

Godina 1929. bila je prekretnica u bržem razvoju Gradske vatrogasne straže i vatrogastva grada Zagreba, time što se posve odvojila od Zagrebačkog dobrovoljnog vatrogasnog društva, postavši radna jedinica gradskog poglavarstva. U to vrijeme bilo je zabilježeno da se u spremištu u Savskoj cesti nalazio jedan momčadski automobil bez štrcaljke, jedne automehaničke ljestve dužine 30 metara, dvije motorne štrcaljke, jedan auto-rezervoar za vodu zapremine 3500 litara i jedan prijevozni agregat. Dakle, ništa više od Svetog Duha. Pet punih godina trebalo je da se situacija popravi i da se stvori kvalitetna gradska profesionalna straža, nabavkom novih strojeva, pribora i opreme, adaptacijom garaža i nastambi, i povećanjem broja ljudstva, što je utrlo put današnjem profesionalizmu. Svakako, i dobrovoljno vatrogasno društvo Sveti Duh, danas Črnomerec, je uveliko doprinijelo tome.

Magirus DL 24, 1924.g. sa ugrađenom ljestvom

Slika Majke Božje od Kamenitih vrata čudesno ostala sačuvana u požaru 1731.g.

Početak štovanja Majke Božje Kamenitih vrata povezan je s požarom koji je kasno navečer, s 30. na 31. svibnja 1731. godine, buknuo u zgradi sjemeništa sv. Josipa i proširio se, najprije po cijelom Gornjem gradu, a sutradan i susjednim Kaptolom. Slika Majke Božje od Kamenitih vrata čudom je ostala sačuvana u požaru. Izgorio je i drveni okvir, ali se vatra na čudesan način zaustavila kad je došla do Bogorodičinog lika.

Majka Božja od Kamenitih vrata

Davne 1242. godine Gradec, današnji Zagreb, Zlatnom bulom proglašen je slobodnim kraljevskim gradom. Zlatna je bula nalagala da grad mora biti opasan zidinama i utvrdama i da se u njega može ući samo kroz gradska vrata.

kralj Bela IV. izdao Zlatnu bulu 1242,g,

Danas najpoznatija i jedina sačuvana stara gradska vrata su Kamenita vrata, za koja se pretpostavlja da su podignuta 1266. godine. Nalaze se u zgradi koja je ostatak utvrde, a oblikovana je poput pravokutne kule s kolnim prolazom. Prvi puta spomenuta su 1429. godine premda mnogi zagrebački kroničari smatraju da su sagrađena još u 13. stoljeću jer se u nekim izvješćima iz 1266. spominju dvoja gradska vrata. Do njih je najlakše doći Radićevom (nekadašnjom Dugom) ulicom koja vodi od Trga bana Jelačića.

Kamenita vrata su nekoć bila jedna od glavnih ulaza u stari Zagreb

Kuće u Zagrebu kroz povijest uglavnom su bile građene od drva i izolirane slamom, trstikom ili pokrivene daščicama. Drveni bijahu i dvorovi na Kaptolu kanoničke kurije. Krovovi su bili bez odgovarajućih dimnjaka pa su goruće iskre više puta uzrokovale katastrofalne požare. Unatoč poplavama i potresima, požari su u to vrijeme bili najrazornija elementarna nepogoda koja je prijetila Zagrebu.

Noćobdije bi svake večeri obilazili gradom i pazili, da se ne dogodi negdje vatra. No unatoč svoj brizi, u Zagrebu su se požari više puta događali; naročito u XVII. stoljeću. Na drugi dan Duhova god. 1624., kada je oko 9 sati navečer udario grom u stolnu crkvu, koja je zajedno s biskupovom palačom izgorjela. God. 1645. na  dan 29. ožujka dogodila se je vatra u gornjem gradu u 10 sati navečer, kada se zapalila crkva sv. Marka, isusovački kolegij, crkva sv. Katarine i mnogo kuća od građana, koji su izgubivši sve preko noći postajali siromasi. Vjetar je tada prenio vatru i na Kaptol, koja je uništila krov stolne crkve, vijećnicu, biskupski dvor i sve kanoničke kurije. Godine 1674. dogodio se ponovno požar u gornjem gradu u kući gradskoga suca. Gorjelo je sve osim isusovačke škole, Kapucinskog trga, i samostana te triju kuća. 14. lipnja 1704. uništio je požar velik dio kanoničkih kurija.

stara razglednica

Gorke i strašne uspomene na ove katastrofalne požare, usadile su u srce zagrebačkih građana osobito štovanje prema sv. Florijanu, svecu zaštitniku od požara, čiji kip se nalazi i na obnovljenoj zagrebačkoj katedrali i koji je postavljen kao drugotni zaštitnik zagrebačke biskupije.

Sv. Florijan na zagrebačkoj katedrali

Kada se je g. 1711. na 3. veljače održavala obnova gradskog magistrata, stavljena je kao prva točka magistratskih zaključaka, »da je jednoglasno zaključeno, da se dan i blagdan sv. Florijana obdržava kao javni i mjestni blagdan« (Ut dies et fertum sancti Floriani pro publico perto puri observetur).

Sv. Florijan drugotni zaštitnik
 Zagrebačke nadbiskupije

Osim požara koji se u Zagrebu dogodio 16. rujna 1730.g., jedan od najvećih požara buknuo je u srijedu 30. svibnja 1731. godine. Vatra se pojavila oko 22 sata na zagrebačkom Griču i za samo 15 minuta plamen je zahvatio velik njegov dio. Središte vatre nalazilo se u sjemeništu sv. Josipa, gdje su tada stanovali učenici glazbenici. Kako je sjemenište bilo na uglu Kamenite i Jezuitske ulice, vatra se proširila najprije po cijelom Gornjem gradu, a sutradan i po susjednom Kaptolu. Požar je zahvatio sve 104 kuće, većinom u Gornjem gradu, a i nekoliko kanoničkih kurija i crkvu sv. Franje na Kaptolu, jer je puhao žestoki zapadni vjetar.

U požaru su izgorjela i Kamenita vrata te stan u kojem je iznad njih živjela udovica Modlar. Treći dan nakon požara, pregledavajući zgarište udovica je u pepelu pronašla neoštećenu sliku Svete Marije koja je visjela pod krovištem Kamenitih vrata. Izgorio je čak i drveni okvir, ali se vatra zaustavila kad je došla do Bogorodičinog lika. Svjedočanstvo o tom događaju zapisao je poznati hrvatski povjesničar Adam Baltazar Krčelić u Annuama iz 1731.g. Možemo samo nagađati koju je ulogu u tome čudu imao i vatrogasni zaštitnik sv. Florijan, kojega kao pravog njezinog vojnika i vatrogasca slavimo također u njezinom mjesecu svibnju, koji je ujedno i mjesec zaštite od požara.

Budući da se slika na čudesan način održala u vatrenoj stihiji koja je poharala Gradec, o tom čudu brzo se pročulo u Zagrebu. Pobožna je udovica pod svodom Kamenitih vrata dala podići mali oltar i tako omogućila svim sugrađanima da joj se približe i štuju je. Iste je 1731. godine slika postavljena u barokni oltar u udubljenju prolaza Kamenitih vrata, kakav vidimo i danas.

Požar kamenitih vrata, W. Banutay

Otkad se dogodilo to čudesno spašavanje iz vatrene stihije, stanovnici Gradeca, a kasnije i Zagreba, na poseban način štuju tu sliku. Izgradili su joj oltar unutar obnovljenih Kamenitih vrata i sve do danas ostao je običaj da se prolaznici poklone i prekriže pred slikom. Mnogi pobožni Zagrepčani pred glasovitom slikom često i zastanu na tren, te se u tišini Gornjega grada uz paljenje svijeće pomole iz zahvalnosti za Marijinu pomoć, uzdajući se svesrdno u njezin trajni zagovor. Vjernici grada Zagreba sudjeluju svake godine na taj dan i u zavjetnoj procesiji od katedrale preko Trga bana Jelačića do Kamenitih vrata noseći svečano sliku.

otvorena kapela sa čudesnom slikom

Zanimljivo, da razuvjere nevjerne, gradske su je vlasti nekoliko put dale na pregled stručnjacima. Stručna komisija potvrdila je nepobitnu činjenicu da je 1929. godine slika bila zahvaćena plamenom, koji je uništio njezinu drvenu podlogu. Drveni okvir na koji je slika pričvršćena najobičnijim čavlima, pokazuje iznutra tragove plamena, dok su samo platno i slika, iako su na gornjem i donjem rubu nagorjeli, ostali neoštećeni. Odnosno, kao da nisu ni bili u vatri i plamenu, iako slika nije naslikana na materijalu otpornom na vatru.

'Majko Božja Kamenitih vrata, zaštitnice grada Zagreba, moli za nas'

Inače, slika Majke Božje koja se nalazi u svetištu potječe iz kraja 16. stoljeća, dimenzija je 57×47 centimetara, naslikana je na lanenom platnu, te prikazuje Gospu kao vladaricu koja sjedi na kraljevskom prijestolju. Ima žezlo u lijevoj ruci. Desnom pridržava malog Isusa koji u lijevoj ruci drži mali globus. Lik Majke Božje Kamenitih vrata ugrađen je u oltar s kipovima sv. Petra i Pavla. Uz njih se, sa svake strane, nalaze dva bijela anđela koji odaju počast Gospi. Na dnu slike je mjesec, a sa svih strana okružuju je oblačići. Marija nosi haljinu grimizne boje, a na ramenima joj gledamo plašt ukrašen zlatnim zvijezdama. Lice Majke, a još više Isusa pokazuje utjecaj bizantijskog smjera. Kompozicija slike je iz najkasnijeg gotičkog razdoblja i vrlo se često u raznim varijantama nalazi u crkveno-umjetničkom području srednjoeuropskih katoličkih zemalja, u koje je u ono vrijeme spadala i Hrvatska.

čudotvorna slika Majke Božje

Oltar sa slikom Majke Božje ne samo štiti, nego i resi iznimno lijepa željezna ograda u baroknom stilu, koju je izradio zagrebački majstor Ivan Korta, 1778. godine, kao najljepši doprinos kovačke umjetnosti. Iznad slike nalazi se Marijin pozlaćeni monogram. Prilikom dvjestote obljetnice čudesnog očuvanja Gospine slike, 31. svibnja 1931. godine, svečano je okrunjena krunom od zlata i dragulja.

željezna ograda u baroknom stilu

Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić proglasio je na 260. obljetnicu požara 1991. godine Majku Božju od Kamenitih vrata „zaštitnicom, čuvaricom i vrataricom hrvatske metropole“, a od 2000. godine taj se dan vodi kao Dan grada Zagreba.

običaj paljenja svijeća u otvorenoj kapeli

pločice zahvale za primljene milosti

Inače, od 1993. do 2000. godine Dan grada se obilježavao 16. studenog, na dan kada je kralj Bela IV. 1242. Gradec proglasio slobodnim kraljevskim gradom, a prije toga 10. svibnja na dan kada su partizani ušli u Zagreb.

Tako su pred glasovitom slikom, u tišini Gornjega grada uz odsjaj svijeća, od davninâ molili Zagrepčani.