Blagdanska akcija za spas katoličke škole Sv. Florijana

Katolička škola u predgrađu Chicaga, Hegewisch, zatražila je u prosincu 2014. g. posebnu pomoć kako bi pokušala prikupiti novac koji joj je bio potreban da ostane otvorena.

Jesse Terrazas, narednik čikaške policije i roditelj
 učenika šestog razreda u školi, kampirao je na vrhu zgrade škole

Škola Sv. Florijan u predgrađu Chicaga, Hegewisch, smještena u 13110 S. Baltimore Aveniji trebala je prikupiti više od 50.000 dolara kako bi se izbjeglo zatvaranje od strane katoličke nadbiskupije u Chicagu. Samo 17 dana do Božića 2014. godine, uprava škole Sv. Florijana uputila je poziv u pomoć za prikupljanjem novca koji su trebali sakupiti do siječnja 2015.g. radi opstanka njihove škole. Škola Sv. Florijana bila je jedna od šest škola nadbiskupije Chicaga koja se trebala zatvoriti ranije, nakon što je povučena prijeko potrebna subvencija zbog nedovoljnog broja upisanih učenika. Unatoč tome, uspjela je dobiti odgodu nakon što je zajednica prikupila više od 100.000 dolara do prvog mjeseca. To je bila druga godina u nizu kako je školi prijetilo zatvaranje.

Roditelj jednog učenika, Jesse Terrazas, odjenuo se kao Djed Mraz i popeo se na krov škole kako bi skrenuo pažnju na školske poteškoće i sa namjerom da tu ostane sve dok škola ne prikupi tražena sredstva. G. Terrazas je započeo svoje kampiranje 7. prosinca, a do 17. prosinca škola je prikupila 55.000 dolara. Kada su nadmašili svoj cilj za prikupljanjem novčanih sredstava, Djed Mraz je napokon sišao s krova.

Umjesto saonica i devet jelena, kamion vatrogasne postaje Chicaga pomogao je g. Terrazasu da se uspne na krov škole.

- „Vatrogasci su me uz glasnu buku doveli ovamo u jednom od svojih velikih i crvenih kamiona. Puno je glasnije od sobova, ali manje je smrdljivo”, rekao je.

Terrazas je kazao kako je 107- godišnja škola
dragocjena za njihovu zajednicu

 "Na ovaj način stižemo do srca građana cijelog grada Chicaga da nam pomognu", rekao je. 

Roditelji, učitelji i zajednica prikupljali su do tada potrebni novac kroz autopraonice, prodaju peciva i lutriju, dok su se te 2014. g. obratili svom "velikom" momku u vidu policijskog narednika iz Chicaga i roditelja učenika šestog razreda za pomoć.

Škola Sv. Florijana uspjela je ostvariti svoj cilj prikupljanja sredstava, također uz pomoć velikodušne donacije Fonda 'Big shoulders', organizacije koja pruža potporu katoličkim školama u najsiromašnijim područjima Chicaga.

Školski dužnosnici su izvijestili kako je još jedan filantrop priložio značajnu donaciju, koja je bila predstavljena na božićnoj proslavi u školi. Djed Mraz se vratio tom prilikom u školu na slavljenički događaj kako bi uz pjevanje i radost bio uz obitelj i zajednicu sv. Florijana.

Škola je osim te radila još cijelu slijedeću akademsku godinu, te je nažalost ipak bila zatvorena 1. lipnja 2016.g. zbog pomanjkanja učenika.

Nakon deset dana Jesse Terrazas je sišao sa školske zgrade

(Izvor: chicago.cbslocal.com)

Vatrogasci spasili iz velikog požara u Crkvi 300 - godišnji kip djeteta Isusa

U svetištu Krista Kralja u predgrađu Chicaga, Woodlawn, 2015. godine vatrogasci su iz vatre spasili 300 godina stari katolički kip, klerici su to uzeli kao znak da će se kongregacija nastaviti.

Vatrogasci uspjeli spasiti iz požara 300 godina stari
kip djeteta Isusa iz svetišta Krista Kralja

Rano ujutro, u srijedu, prema izvještaju Vatrogasne postaje Chicago požar je buknuo na drugom katu Crkve na adresi 6415 S. Woodlawn Ave. Prema izvještaju vatrogasne postaje Chicago došlo je do samozapaljenja krpa kojima su se služili prilikom lakiranja poda.

Svetište Krista Kralja, Woodlawn

Ta zgrada je više od Crkve, ona je dom 300 godina starom kipu Krista iz Seville, Španjolska, i ujedno mjesto hodočašća za vjernike katolike.

vatrogasna platforma

Kada su svi svećenici u svetištu bili spašeni bez ozljeda, zamolili su vatrogasce da spase kip Krista. Oko podneva istog dana niz stepenice svetišta vatrogasci su iznijeli 92 cm visoki kip sa mjesta kod centralnog oltara.

vatrogasci spašavaju kip djeteta Isusa

Velečasni Michael Stein navodi „Usprkos svim plamenim jezicima kip je ostao netaknut. Star je 300 godina i nije izgorio u vatri.“

Svećenici su to uzeli kao znak da se Crkva može i mora obnoviti kao zadnje katoličko utočište za štovanje i molitvu u Woodlawn-u.

Kip je u požaru izgubio ruku i njegovo ruho je bilo prekriveno pepelom, no vlč. Stein ističe kako je ruka i dalje stajala kao znak blagoslova. „ To što je kip spašen pokazuje da naše djelovanje ovdje nije još gotovo, on je još uvijek s nama i njegova ruka je još uvijek podignuta u znak blagoslova“, rekao je vlč. Stein.

Svećenici kažu da su spašavanje kipa uzeli kao
 znak da će se svetište obnoviti i opstati

Kip je dio mjesečne ceremonije u svetištu i tijekom procesije blagoslova djece iz župe nosi se po svetištu.

„Smatramo ovo znakom od Boga da se naše prisustvo ovdje u ovoj zajednici mora nastaviti“, rekao je velečasni Matthew Talarico. „Mi ne počinjemo iz početka, ovo je samo još jedno poglavlje“.

velečasni Matthew Talarico

Vlč. Talarico navodi kako ovih dana potrebe za kongregaciju postaju puno jasnije. „Ljudi mogu moliti za nas“ kaže vlč. Talarico. „Mi ćemo nastaviti održavati svete mise, nećemo propustiti ni trenutak.“

Vatrogasna postaja Chicaga navodi da je požar u
svetištu Krista Kralja vjerojatno počeo kada se
 samozapalio lak sa krpama na podu

Crkva je izgorjela i 1976. godine nakon čega je bila ponovno obnovljena noseći vidljive ožiljke koji su se mogli vidjeti na zidovima iza pojedinih umjetnina.

Kada su se poslijepodne toga istoga dana, vrata crkve napokon otvorila, moglo se uočiti da je vatra ponovno došla do oltara ostavljajući za sobom crne mrlje od dima oko mjesta gdje je stajao kip, no plamen ni u jednom trenutku nije dotaknuo oltar.

Sa zrakama sunca koje su probijale kroz velike rupe na krovu bilo je vidljivo da su sve umjetnine na zidu ostale netaknute.

(Izvor: dnainfo.com)

Stjepan Maraković pisac o vatrogasnoj etici i moralu

U prijašnjim objavama „Vatru gasi, brata spasi!“ i „Moralne osobine vatrogasca“ osvrnuli smo se na knjižicu „Vatrogasac, drama iz vatrogasnog života u tri čina“ u izdanju Knjižare i tiskare M. Bauer iz Nove Gradiške 1937.g. koja je značajna za objašnjavanje etike i morala u području vatrogastva. Stjepan Maraković bio je osnivač i zapovjednik vatrogasnog društva u Rešetarima koje postoji do danas. DVD 'Rešetari' u svojim počecima brojilo je ukupno 145 članova, a osnovano je 23. veljače 1930.g. po uzoru na DVD Nova Gradiška koji je osnovan 1871. stekavši važnost ne samo jer su preuzeli distribuciju Marakovićeve knjige, nego jer su bili prvo vatrogasno društvo u Slavoniji uopće. Naselje Rešetari nalazi se istočno od grada Nova Gradiška i ono je administrativno sjedište istoimene općine, te ujedno i najveće naselje na tom području.

Vatrogasna četa je prvu intervenciju imala na gašenju manjeg požara 1932. godine u Rešetarima, a 25. lipnja 1933. godine su prvi puta sudjelovali na vojnoj vježbi u Novoj Gradiški na Urijama. Društvo tada još nije imalo svoje zemljište, a ni prostorije. Ubrzo je pokrenuta akcija sa vrhom rješavanja ovog problema, a pitanje smještaja DVD-a zaključio je prof. Bunjevac darovavši parcelu na kojoj se 1937. godine započeo graditi Hrvatski vatrogasni dom koji je osim vatrogascima služio i svima ostalima u selu za održavanje kulturnih manifestacija, priredbi i skupova. Osim uvježbavanja i stjecanja vještina za gašenje požara, vodila se briga i o kulturno prosvjetnom radu društva.

Sam Maraković je u predgovoru svojeg književno-scenskog djelca izjavio: „promatrajuć djelatnost vatrogasaca na vježbama, garištima i zabavama, napisao sam ovo djelo“. Očito je to bio obostrani proces, jer je za inspiraciju gledao svoje vatrogasce na požarištu i vježbama, a s druge strane ih je oplemenjivao i nadahnjivao u izvedbama svoje kazališne predstave. Radnja se događa 1935. godine u jednom većem mjestu u Slavoniji, dok je sama knjiga izašla 1937.g. zahvaljujući predsjedniku Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca g. A. Freudenreicha koji je pripomogao režijskim i scenskim naglascima u djelu, te dao svoje stručno mišljenje i preporučio na njegovu izvedbu. Također valja istaknuti predsjednika Vatrogasne zajednice Savske banovine u Zagrebu g. Stanka Žagara i njegovog tajnika F. Lončara, koji su se pozitivno izrazili i napisali preporuku: „Obzirom, da ova drama po svom sadržaju uzdiže smisao i duh vatrogastva, a naročito ističe vatrogasnu požrtvovnost kao osnovno načelo vatrogasne ideje, to se je i Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca povoljno izrazila i preporučila je na prikazivanje vatrogasnim društvima. Igrokaz je prožet plemenitošću i dirljivim scenama, koje vrlo odgojno djeluju na dušu i srce našeg naroda. Preporučamo svim bratskim vatrogasnim društvima i četama, da to prosvjetno vatrogasno djelo nabave za svoje kulturno-prosvjetne odsjeke“.

Stjepan Maraković

Moralne osobine vatrogasca

Kada se spomene riječ 'vatrogasac' svatko od nas najprije pomisli na osobine koje on u svojoj osobi mora nositi, kao što su: snaga, spretnost i izdržljivost; a u kojima se bilo dobrovoljni ili profesionalni vatrogasci usavršavaju kroz vježbe u vatrogasnom kavezu, beskonačnim ljestvama, teretani i na brojnim vatrogasnim državnim i međunarodnim natjecanjima (Zagreb Firefighter Stair Challenge, Fire Combat „Srce kornatsko“, Kup HVZ-a…). Međutim, postoje osobine koje se ne spominju tako često, ali se podrazumijevaju. Stoga, jer ih svaki vatrogasac mora imati, iako se često puta čini da su urođene, na njima svatko mora raditi ponaosob, njegujući ih.

Stjepan Maraković, osnivač i zapovjednik vatrogasnog društva u Rešetari, u svojoj knjižici „Vatrogasac, drama iz vatrogasnog života u tri čina“, u izdanju Knjižare i tiskare M. Bauer iz Nove Gradiške 1937.g. stavlja u prvi plan upravo te "unutarnje" osobine koje vatrogasac mora imati. „Kad uvide svi ljudi, koliko treba samoprijegora, samozataje, požrtvovnosti i ljubavi prema bližnjemu kod pravog vatrogasca, tad će i naša društva biti bolja, nego što su danas! Mi okupljamo vrijedne i poštene ljude, da nesebično pomažu bratu u nevolji! Mi izvrgavamo svoje zdravlje, a često puta zalažemo i dragocjeni život! To je naš uzvišeni cilj! Kako pomažemo u nevolji – tako se radujemo u sreći…“.

Za njega su poštenje, požrtvovnost i nesebičnost toliko važne osobine, da se one prvotno nabrojane (snaga, spretnost i izdržljivost) ni ne spominju, nego se vjerojatno u vidu „junaštva“ kao drugotne tek podrazumijevaju. „Kroz ljubav, samoprijegor, požrtvovnost i junaštvo dolazi vatrogasac do pobjede!“. Sve te nabrojane osobine gledaju se u korelaciji sa drugim kome se treba pomoći: „Ima li što uzvišenijega na svijetu, nego kad vatrogasac u životnoj pogibelji spašava život, dragocjenosti, pa i sam tuđi novac i to čuva kao svetinju i predaje pogorelcu? (osobi koja procjenjuje štetu od požara)“. To se čini iz „ljubavi“ prema drugome, pri čemu vatrogastvo služi tome cilju, odnosno davanje prednosti potrebama dugih ispred vlastitih potreba. „Samoprijegor“ znači: samo pregorjeti za sebe i svoje potrebe i želje, kako bismo mogli pomoći drugome u potrebi. Na toj crti nalazi se i “požrtvovnost“, odnosno po našoj žrtvi i odricanju pomažemo spasiti drugoga i njegovu imovinu. Ili, Florijanovim rječnikom rečeno, takvo ponašanje potiče stav mučeništva.

vatrogasac spašava dijete  ⃰

⃰  vatrogasac Chris Fields iz Oklahoma Citya drži malu Baylee Almon 19. travnja 1995.

Vlasnik galerije Gatlinburg zahvalio je vatrogascima slikom

Prije nekoliko godina kada je Stephen Sawyer ⃰  naslikao sliku vatrogasca u šumi nikada prije do tada nije iskusio požar uživo. Zapanjujuća slika pokazuje vatrogasca u interventnom odijelu koji stoji među gorućim stablima držeći mlaznicu za gašenje. Iza njega slika prikazuje Isusa koji stoji u vatri u ulozi 'čovjeka za podršku' pomažući mu držati crijevo.

Slika Stephena Sawyera

Kada su požari 2016. godine opustošili županiju Sevier (Tennessee) i ostavili trag čađe na zgradama oko Sawyerove galerije u Gatlinburgu, slika je za njega tada dobila puno dublje značenje. „Mogu samo zamisliti kako je to boriti se sa tako jakom toplinom znajući da možda postoje ljudi do kojih nećete moći doći“, rekao je Sawyer misleći pritom na desetero ljudi koji su poginuli u tom požaru. „To me navelo da njihovu žrtvu cijenim još više nego ikad prije“.

Vatrogasci stoje pored kuće u Gatlinburgu, Tennessee, 30. studenog 2016.

Na prijedlog njegove supruge Cindy napravljeno je specijalno izdanje te slike u čast svim herojima i žrtvama Gatlinburga. Od tiskanog izdanja te slike sav dohodak je uprihođen u dobrotvorne svrhe.

„Ljudi koji su izgubili život i svoje obitelji… Tko ima riječi za nešto takvo?“, rekao je Sawyer. „Možda možemo dati doprinos našoj zajednici – i to je bio jedini način za koji smo znali kako pomoći“.

Ostaci kuće i automobila, nakon požara koji je prouzročio štetu veću od 500 milijuna dolara.

Nadalje, Sawyer je rekao da ljudi mogu pomoći kao što su to uvijek činili: da dođu u Gatlinburg na odmor, obiteljska okupljanja i u njihova odmorišta.

„Gatlinburg je velika zajednica koja ugošćuje puno ljudi“, rekao je. „Ljudi trebaju doći u Gatlinburg i podržati ljude koje vole i poznaju dugi niz godina“.

Opasan požar u Gatlinburgu, Tennessee, u slici objavljenoj 30. studenog 2016.

⃰  Stephen Sawyer (rođen 30. kolovoza 1952. u Parizu u Kentuckyju) američki je likovni umjetnik poznat po svojim interpretacijama Isusa Krista, kao i po galeriji Art 4 God. Njegov rad predstavljen je u mnogim časopisima, od kojeg je možda najznačajniji New York Times preko cijele naslovnice, kao i u emisijama na televiziji kao što je The Today Show. Sveukupno, više od četiri stotine novina i časopisa širom svijeta objavili su priče o Stephenu i njegovom radu. Podijelio je stotinjak intervjua u radijskim i televizijskim emisijama o učinku obraćenja koji je njegov umjetnički rad imao kod ljudi diljem svijeta. Stephen i njegova supruga Cindy, imaju originalnu galeriju i atelje Art 4 God u Versaillesu u Kentuckyju i galeriju Art 4 God u Gatlinburgu, Tennessee. Postoje desetine trgovina koje izlažu slike iz njihove galerije. Preko desetak njegovih radova prikazano je u muzeju u New Yorku. 

Stephen Sawyer

(Izvor: knoxnews)

Priča o ožiljku od požara

Maleni dječak, koji je išao u prvi razred osnovne škole, pozvao je majku na prvi roditeljski sastanak. Na njegovu veliku žalost rekla je da će doći. Prvi će puta njegovi prijatelji i učiteljica vidjeti njegovu majku. Bilo mu je neugodno zbog njezina izgleda. Iako je bila lijepa žena, imala je veliki ožiljak koji joj je prekrivao gotovo cijelu desnu stranu lica. Dječak nikada nije htio razgovarati o tome kako je i kada zadobila taj ožiljak.

Na sastanku su, bez obzira na ožiljak, svi bili oduševljeni njezinom ljubaznošću i prirodnom ljepotom, ali dječaka je ipak bilo sram pa se je skrivao pred svima. Kad se našao u blizini svoje majke i učiteljice, čuo je njihov razgovor.

„Odakle vam ovaj ožiljak na licu?“, pitala je učiteljica. Majka je odgovorila: „Kad je moj sin bio malen izbio je požar u sobi u kojoj je bio. Svi su se bojali ući jer je vatra izmicala kontroli, pa sam ja ušla. Dok sam trčala prema kolijevci, vidjela sam kako pada greda pa sam se nadvila nad njega da ga zaštitim. Onesvijestila sam se, ali srećom došao je vatrogasac i oboje nas spasio.“ Dotakla je opečenu stranu lica. „Ožiljak će trajno ostati, ali do dana današnjeg nisam požalila što sam učinila to što sam učinila.“

U tom je trenutku maleni dječak sa suzama u očima potrčao prema majci. Zagrlio ju je shvativši kakvu je žrtvu njegova majka podnijela za njega. Proveo je ostatak dana čvrsto je držeći za ruku.

Lih Yuh Kuo

(Izvor: A 4th Course of Chicken Soup for the Soul)

Sv. Florijan - zaštitnik dimnjačara

Osim što je zaštitnik vatrogasaca, sv. Florijana i dimnjačari štuju kao svojeg zaštitnika, kojih se u ovome zimskom periodu posebno spominjemo jer imaju pune ruke posla.

Sv. Florijan, reljef sa peći

Vatrogasci kao i dimnjačari imaju istu poveznicu – dimnjak. Još i danas se na mnogim starinskim pećima mogu sresti reljefni prikazi sv. Florijana, koje tako na simbolički način pokazuju u čemu se nalazi potencijalna opasnost i tko je nebeski zaštitnik od takve opasnosti.

ploča za otvor grijane komore od lijevanog željeza
s motivom sv. Florijana, 30 x 44 cm

Povijest dimnjaka počela je sa otkrićem vatre, odnosno kada je čovjek počeo graditi nastambe. Prethodnikom dimnjaka možemo smatrati otvor na najvišem djelu čovjekova prebivališta, koji je služio za odvod dima i čađe, zbog čega su prostorije i oprema za loženje i kuhanje bile crne. Zbog toga je glavna prostorija rimskih kuća i dobila ime Atrium, što znači tamna i čađava prostorija. Otvori u krovu imali su zadatak da omoguće strujanje dima naviše, koje se temelji na razlici u težini toplih plinova i hladnog vanjskog zraka, kao i na razlici tlaka koji je prisutan i vanjskog atmosferskog tlaka, čime se dim i drugi plinoviti produkti gorenja odvode u atmosferu, i na taj način osigurava se kisik u ložištu za što potpunije gorenje.

Češki kalendar iz 1896.g. sa
dimnjačarima i sv. Florijanom

Te otvore u krovu s vremenom su zamijenili dimnjaci, za koje se već odmah uočilo kako uz njihovu dobru ulogu koju obavljaju, zahtijevaju i njihovo održavanje i čišćenje. Čađa koja tom prilikom nastaje, predstavlja čist neizgorjeli ugljik koji se postepeno taloži na njihovim unutarnjim površinama, te se može od iskri ili plamena iz ložišta kuće lako zapaliti. 

kamin ploča sa reljefom sv. Florijana

ploča ugradbene željezne pećnice

Požari dimnjaka se u načelu ne gase, nego se pušta da čađa u njemu izgori do kraja. Solidna izvedba dimnjaka jamči da se toplina neće prenijeti na okolni gorivi materijal. Kako iskre koje lete iz dimnjaka ne bi u okolini izazvale paljenje, vatrogasci imaju pojačan nadzor, isto tako prate da se toplina ne proširi na drvene grede stropa, odnosno poda međukatne konstrukcije. Ukoliko je dimnjak loše izveden i toplina djeluje na gorivu tvar u okolini, čađa se gasi ubacivanjem praha i zatvaranjem otvora opekama i mokrim krpama (učinak ugušenja). Nakon hlađenja obavlja se čišćenje dimovodnih kanala, koje obavljaju dimnjačari.

barokna ploča od peći iz 1734.g.

Redovito čišćenje dimovodnih kanala jamči sigurnu uporabu ložišta i toplinu bezbrižnog blagdanskog raspoloženja u našim srcima. Sv. Florijane zaštitniče, budi svim dimnjačarima u pomoći!

ploča od lijevanog željeza
sa likom zaštitnika sv. Florijana

sv. Florijan

Sv. Barbara - vatrogasna sestra

Sv. Barbara zaštitnica je radnikâ koji imaju posla s vatrom i vatrenim oružjem: vatrogasaca, artiljeraca, pirotehničara; ljudi koji riskiraju život, uz pogibao od nagle smrti, bez utjehe sakramenata. Njeno je ime uključeno u ograničenu skupinu "svetih pomoćnika" koji se tako nazivaju stoga što vjernici na poseban način zazivaju njihov zagovor.

Preostalih trinaest, skupine su: sveti Akacije, sveti Blaž, sveti Dionizije, sveti Egidije, sveti Erazmo, sveti Eustahije, sveti Juraj, sveta Katarina, sveti Kristofor, sveta Margareta, sveti Pantaleon, sveti Vid u zajedništvu sa svetim Florijanom našim vatrogasnim zaštitnikom.

Iako je sv. Florijan u cijelom svijetu općeprihvaćen svetac kao zaštitnik vatrogasaca, naša vatrogasna braća u Italiji i Francuskoj slave sv. Barbaru kao svoju zaštitnicu.

Sv. Barbara

Priča se kako je, za jednog očevog dugog izbivanja, sveta Barbara uspjela pobjeći iz tamnice u koju ju je otac Dioskur zatočio još kao vrlo mladu djevojku, bolesno ljubomoran na njezinu ljepotu, i tom prilikom se krstila. Hodajući šumom, pronašla je utočište u pastirskoj sjenici, ali su je na prijevaru vratili okrutnom ocu koji ju je, kako bi je kaznio, prokazao kao kršćanku. Vlasti su je potom zatvorile i podvrgle mučenjima što ih je – kako se priča – podnijela s upravo nevjerojatnom mirnoćom.

sv. Barbara i vatrogasica u Italiji

Kada je osuđena na smrt, krvnikom joj je bio sam otac: neizmjerno žestokim udarcem sablje odrubio joj je glavu. No, kada je krvava Barbarina glava pala na tlo, na njega se, s inače mirnoga neba, oborio grom te ga na mjestu spalio. Od toga trenutka, kršćani svetu Barbaru, koja je u 3. stoljeću podnijela mučeničku smrt za obranu vjere i čistoće, zazivaju kao zaštitnicu od grmljavine, oružja i "loše smrti" – nagle smrti, bez Božjeg oprosta. Iako je u Italiji sveta Barbara slavljena kao zaštitnica vatrogasaca (Vigile del Fuoco), u sjevernoj Italiji, osobito u biskupiji Trento koja graniči sa Austrijom i Švicarskom slavi se sv. Florijan kao njihov zaštitnik. Tu je nastala jedna vrlo lijepa molitva, koja se obraća njima, moleći ih oboje za zaštitu.

sv. Florijan i sv. Barbara

Molitva vatrogasaca (Preghiera del Vigile del Fuoco)

Bože koji rasvjetljuješ nebesa i ispunjavaš bezdane,

zapali u našim srcima plamen dužnosti i velikodušnosti,

a kad se oglasi sirena u našem kraju,

počuj otkucaje naših srca, o Gospodine.

Pred vatrom i bijesom vode,

učini da naša obostrana intervencija

bude utjeha i pomoć braći u nevolji.

Učini da naše djelovanje bude neprestano,

jedan srdačan i ponizan dar,

koji može u nama i u svim ljudima

potaknuti osjećaje i

ostvarivanje iskrenog bratstva.

Svjesni rizika koje preuzimamo,

obraćamo se Tebi, o Gospodine,

moleći Tvoju velikodušnu ruku

da nas svugdje podupire.

A vi, slavni mučenici Sveti Florijane

i Sveta Barbaro,

posredujte kod svemogućega Boga

da zaštiti i spasi sve ljude u službi.

Bože iskaži dobrodošlicu u kraljevstvu svojem

onima koji su pali

obavljajući svoju dužnost.

(Federazione dei Corpi Vigili del Fuoco Volontari della Provincia di Trento)

Sv. Florijan

Molitva sv. Florijana

Svatko se ponekad nađe u teškoj životnoj situaciji kad nitko ne može pomoći te se sjeti Boga i počinje moliti. Molitva je uzdizanje duše k Bogu. Crkva vjernicima predlaže moliti u određenim prigodama: ujutro i navečer, prije i poslije jela, nedjeljom u zajednici na svetoj misi i za obiteljskim stolom… Ali možemo moliti u svakom trenutku i na svakom mjestu, jer svi su trenuci i sva su mjesta prikladna za molitvu – u automobilu, kod kuće i na radnom mjestu.

vatrogasac u molitvi na dan
terorističkog napada 11.rujna 2001.g.

Zaštitnik vatrogasaca Sv. Florijan izrekao je pred smrt dirljive riječi kojima se obratio Bogu, a koje svima nama mogu biti poticaj i naša molitva kojom Boga molimo za zaštitu. Osobito u svim opasnim životnim situacijama u kojima se možemo naći, bilo da se kao civili susretnemo sa požarom, poplavom ili nekom nepogodom, bilo da kao vatrogasci dobrovoljno ili profesionalno živimo svoj poziv pa trebamo utjehu i Božju pomoć u intervencijama i svakodnevnom radu. Neka nam svima u srcima bude njegova molitva.

Molitva žene vatrogasca

'Vatrogasna molitva' čiji je autor A. W. Smokey Linn toliko je ušla u srca vatrogasaca i njihovih obitelji, da mnogi smatraju kako se niti ne zna tko ju je napisao. Prevedena je na mnoge svjetske jezike (njemački, madžarski, slovenski, poljski, češki...), pa tako i na hrvatski, o kojoj smo već pisali. Ta molitva često ide uz Molitvu žene vatrogasca čiji autor je nepoznat.

oltar sv. Florijana, Stiftbasilik St. Florian
Sankt Florian kod Ennsa

Molitva žene vatrogasca

Stol je postavljen, jelo je primljeno, naši gosti uskoro će stići.

Moj muž ponovno nestaje s nadom da će djetetu u potrebi prići.

Dok čekam doma sama, naši planovi su pošli krivo,

moj prvi nagon je da sjednem i u plaču sve vidim sivo.

No, ubrzo ponovno shvaćam životnu važnost mene,

kada sam pristala uzeti dužnosti vatrogasca žene.

Iako ima puno nedostataka, stavit ću ih u svoju prednost,

znajući da će djeca izreći „moj tata je život spasio“ s ponosom kao vrijednost.

Jaki vjetrovi ljutih plamena možda će njegova konačna sudbina postati,

ali sa Božjom pomoći ja ću uz svog vatrogasca vjerni suputnik ostati.

(autor je nepoznat, preveo: N. Turkalj)
Izvor: texashillcountry.com

Vatru gasi, brata spasi!

Vatrogasno geslo „Vatru gasi, brata spasi!“, vjerojatno je najbolje i najljepše opisao i obrazložio Stjepan Maraković, osnivač i zapovjednik vatrogasnog društva u Rešetari, u svojoj knjižici „Vatrogasac, drama iz vatrogasnog života u tri čina“ u izdanju 'Knjižare i tiskare M. Bauer' iz Nove Gradiške 1937.g.

On je na slikovit način prikazao bit tog, kako ga on naziva, „uzvišenog gesla“ u kojem se očituje „bratska ljubav i požrtvovnost“. Opisao ga je na paradoksalni način idući do njegove krajnosti spašavanja neprijatelja u nevolji, pokazujući pritom temeljni smisao vatrogastva kroz priču dviju obitelji. U središtu radnje je Franjo Lucić, vatrogasac, po zanimanju stolar, koji je aktivni sudionik u seoskom vatrogasnom društvu, razapet između vatrogasne dužnosti i obiteljske ljubavi: prema djeci koja ga mole i plaču sa sklopljenim rukama da ne ide na intervenciju i ostane s njima, i žene od koje ne nalazi razumijevanje, dapače samo osudu jer ide gasiti kuću njihovog vjerovnika, bogatog trgovca Jakoba Bogatića koji svu njihovu siromašnu imovinu stavlja na javnu dražbu želeći si naplatiti dug posuđenog novca za gradnju njihove skromne kuće. Dolaskom na mjesto požara zatiče zaključane u sobi na katu supružnike Teru i Jakoba Bogatića, koji se nalaze u životnoj opasnosti. Najprije je nedvoumeći se spasio gospođu, koju je prenesao do balkonskih vrata te predao dvojici vatrogasaca, da bi potom gušeći se od dima, došao do Jakoba „koji je već onesviješten“ ležao na podu, te na trenutak zastao nad njime razmišljajući bi li ga spasio ili ne: „Ne mogu ga ostaviti, da živ izgori! Ili, da ga ostavim…. Da se ovdje zaguši! Onda sam spašen i ja i moja žena i djeca!“. Na trenutak se kolebao i već je došao do balkona, kada se trgnuo i izrekao: „Ah… kakove su to misli?!! Ja sam vatrogasac! Poštenje nada sve!“, vratio se i spasio Jakoba. Zatim se, unatoč upozorenju od kolega da se „već ruši krov i tavan“, vratio u smrtnu opasnost kako bi pograbio „ostatke novca i vrijednosnih papira“, svjestan da spašavajući tuđu imovinu gubi svoju, ali ne kalkulirajući, nego „u najvećoj životnoj opasnosti“ krenuo je spašavati sve što se spasiti može. Tu se na slikoviti način paradoksalni događaj sažeo u geslo 'Vatru gasi, brata spasi!' koji sam za sebe objašnjava tu sintagmu. Lako je spasiti prijatelja ili nepoznatog čovjeka koji ti nije učinio ništa nažao, ali imati milost prema neprijatelju koji prema njemu nije imao milosti, i koji je par trenutaka prije požara na molbu svoje žene Tere da mu oprosti dug jer će njegova obitelj završiti na cesti, ljutito izrekao: „Ako bih ja svakomu oprostio, onda bih ja ostao bez kuće“, to je zaista teško ali u tome se očituje bit vatrogasne službe. Jednaka briga i pažnja za sve, pri čemu vatrogasac svojom požrtvovnošću riskira čak i vlastiti život, da se spasi drugi i njegova imovina. U tom apsurdu očituje se središnja poruka koju je Stjepan Maraković izrekao na usta vatrogasca Franje, koji unatoč zadobivenim opekotinama, i nerazumijevanju od žene, samo dva dana prije dražbe koja mu prijeti, nije nimalo dvojio i požalio u donesenoj odluci: „Ja se u mojoj duši ipak osjećam toliko sretan i zadovoljan, da sam svoga vjerovnika ili bolje, da kažem dušmanina spasio i jedan dio njegove imovine“. Upravo u toj sreći da si mogao pomoći nekom u nevolji, na zadivljujući način očituje se značenje vatrogasnog poziva u kojem se „gaji bratska ljubav i požrtvovnost“ za drugoga, iz čega se po sebi nameće i tumačenje tog, kako ga on naziva, „uzvišenog gesla“ gdje vidimo da je brat za vatrogasca svatko tko treba njegovu pomoć.

sv. Florijan