Donosimo život sv. Florijana iz knjižice 'ŽIVOT SVETACA za svaki dan u
svibnju' dr. Maksimilijana Lacha, kojeg je izdalo 'Hrvatsko književno društvo
sv. Jeronima' 1941.g. u Zagrebu. To je jedan od najboljih i najtočnijih kratkih
životopisa o sv. Florijanu, iako zbog razvoja leksika hrvatskog jezika na prvi
pogled zvuči pomalo anakrono. U jezik namjerno nismo dirali a također nismo ispravljali
citate sv. Florijana, odnosno popravljali sa suvremenim hrvatskim jezikom, kao
ni završni citat iz svetopisamskog Psalma 36, 9b-10 sa današnjim prijevodom iz
Biblije »potocima svojih slasti ti ih napajaš. U tebi je izvor životni, tvojom
svjetlošću mi svjetlost vidimo«, kako bi se osjetio duh starine i izričaj toga
vremena. Čitajući životopis sv. Florijana možemo samo konstatirati kako je dr.
Lach vjerno prenio Florijanov život, kao i citate iz Florijanovih Pasija,
čitateljima svojega vremena. Gotovo istovjetno kao i suvremeni prijevod latinskih
Pasijâ, čime je pokazao da unatoč razvoju jezika, misao i poruka ostaju isti ukoliko
se dostojno prevedu iz izvornih tekstova.
 |
| sv. Florijan |
Rimski car Dioklecijan odluči pod konac svojega
vladanja zatrti kršćansku vjeru. Najprije zapovijedi, da se svi carski
službenici i vojnici, koji su kršćani, odpuste iz službe i vojske, a napokon
odredi, da se ubiju svi, koji ne bi htjeli žrtvovati bogovima.
U ono vrieme bijaše u taboru rimskoga cara u Laureaku
(u sadašnjem Lorchu) mnogo vojnika kršćana među njima i vojvoda Florijan. Kad
vojnici kršćani nisu htjeli žrtvovati bogovima, bili su odpušteni iz vojske i
iz službe. Kad je došao drugi carev nalog, da se poubijaju svi, koji ne bi
htjeli klanjati bogovima, mnogi su kršćani pobjegli u gore i u pećine. Gdjekoje
su pogani uhvatili, bacili ih u tamnice i nastojali, da ih glađu, žeđom i
drugim mukama prisile na štovanje krivih bogova. U to strašno doba podigao je
Bog kršćanskoga junaka Florijana, koji je hrabrio i ostale kršćane na jakost i
uztrajnost u vjeri. Florijan nije bio više u Laureaku, kad je stigao carev
nalog, ali čim je dočuo, kako se kršćani hvataju i zatvaraju, pošao je odmah
onamo, da i sam strada za Krista i ohrabri svoju braću. Na putu u Laureak
sretne vojnike, koji su po naredbi carskoga namjesnika Akvilina upravo pošli
hvatati kršćane, pa doznavši od njih, za čim idu, reče im: »Šta druge tražite?
Evo mene, ja sam kršćanin.« - Onda ga vojnici uhvate i odvedu pred namjesnika
Akvilina. Ovaj ga je nagovarao, da žrtvuje bogovima, jer će ga inače morati
kazniti. Florijan odrješito reče: »Gospodine Bože moj, u tebe sam se uzdao i
tebe se odreći ne mogu, nego za te vojujem i tebi prinosim žrtvu hvale. Tvoja
desnica neka me brani, jer je tvoje ime blagosloveno na nebu i na zemlji.
Gospodine, daj mi jakost, da trpim, i primi me među svete borce, koji su prije
mene izpoviedali sveto ime tvoje.« - Namjestnik Akvilin čuvši ovo, reče: »A što
to luduješ, te prezireš carske zapoviedi?« - Florijan odgovori: »Ja sam dosele
tajno štovao Boga mojega. Ti imaš vlast nad mojim tielom, ali ne možeš dirati u
moju dušu. Kao vojnik pokoravam se tvojoj zapoviedi, ali me ne će nitko moći nagovoriti,
da žrtvujem bogovima, jer se ne klanjam tim ništavilima.« - Razjaren ovim
odgovorom dao je namjestnik Florijana svući i grozno izbiti i pleći mu oštrim
gvožđem razkidati. Usred tih muka pokazivao je sveti mučenik veselo lice i
podjednako slavio Boga i izjavljivao, da je kršćanin.
Namjestnik Akvilin videći da mu je sav trud uzalud
izreče osudu, neka vojnici Florijana odvedu k potoku Ensu, koji teče kraj
Lorcha, i s mosta bace u vodu. Blaženi je Florijan s veseljem saslušao osudu i
radostno pošao, kao da se ide kupati. Kad su došli na mjesto, objesili su mu
kamen o vrat, ali su mu dopustili, da se pomoli Bogu. Dugo se sveti Florijan
molio, dok nije došao neki mladić, biesan i okrutan, te rekao vojnicima: »Što
stojite i ne vršite naloga namjestnikova?« I ovo rekavši gurne mučenika s mosta
u potok, i u onaj čas mladić osliepi. Bilo je to 4. svibnja godine 304.
Neka pobožna žena Valerija sahranila je tielo svetoga
Floriana. Na tom mjestu je poslije sagrađena crkva, a kasnije i veliki
samostan. Svetog Florijana slikaju kao vojnika, koji na goruću kuću izlieva vrč
vode i katolici ga obćenito štuju kao zaštitnika od požara. Pripovieda se, da
je neki ugljar pao u goruću ugljaru, pa dozvavši u pomoć svetoga Florijana iz
nje izišao neozlijeđen.
†
Radost, koju je sveti Florijan usred najvećih muka
osjećao, radost je u Duhu Svetom. Ta je radost zapravo sladkoća ljubavi Božje i
predosjećaj vječnoga blaženstva. Do ljubavi Božje dolazi se borbama i velikom
čistoćom srdca. Samo čista duša podpuno razumije rieči psalmiste:
»Iz potoka sladosti tvoje napajaš ih, Gospodine, jer
je u tebe izvor života i u svjetlosti tvojoj vidimo svjetlost.« Tom svjetlošću
preziremo sviet i znamo, kako je sve varavo i prolazno, štogod je u svietu.
†
Daj nam, svemogući Bože, da se zagovorom
svetoga Florijana učvrstimo u ljubavi tvojega imena. Po Kristu Gospodinu
našemu. Amen.
Izvor: Dr. Maksimilijan Lach, Život svetaca za svaki
dan u svibnju, Hrvatsko književno družtvo sv. Jeronima, 1941., Zagreb, str.
265-266.
Nema komentara:
Objavi komentar